U VRTLOGU RATNOG PAKLA

Ispovijest glumca Bore Stjepanovića: Kako sam pucao na Sarajevo

  • YouTube

Objavljeno: 10.08.2012

Bosanskohercegovački glumac i režiser Borislav Boro Stjepanović, poznat po ulogama u Audiciji, Sjećaš li se Dolly Bell, Tko to tamo peva, sa svoji 66 godina života i nešto manje od pola vijeka glumačke karijere uspio je odigrati više od stotinu kazališnih i filmskih uloga, surađivat s najvećim redateljima, dobio više značajnih nagrada te preživo jedan rat u kojem je nasilno mobiliziran, javlja Vreme.

Po prvu puta Borislav je progovorio o tome kako je doživio rat na ovim prostorima, te kako je bio prisiljen pucati na Sarajevo, kako je bježao iz tog ratnog pakla i odrekao se bilo kakvog nacionalnog označavanja.

- Osjećam se grozno zbog načina na koji je Jugoslavija nestala. Kada govorim o toj velikoj zemlji, smijem se da ne bih plakao. Ali, nisam jugonostalgičan. Iz te velike nostalgije, iz tobožnje ljubavi prema Jugoslaviji i borbe za njen opstanak, napravljeni su ogromni zločini. Nostalgični smo, volimo tu zemlju, pa ćemo ubijati one koji je, po našem mišljenju i našim kriterijima, ne vole? Nemojte, molim vas!, rekao je Boro.

- Tokom rata u Bosni, moja žena i ja smo sebe hvatali kako, idući Terazijama, zagledamo lica prolaznika i u sebi se pitamo – je l’ bi me ovaj granatirao, da li bi me ubio... Počeo sam se bojati ljudi... Gledao sam s kakvom lakoćom gađaju Sarajevo, kako lako ubijaju nedužne ljude... I sam sam jednom umalo stradao od snajpera. Pretrčavao sam ulicu, metak mi je prozviždao za desnom petom.

- Kada je počeo rat bili smo u Sarajevu. Prvih četrdeset dana gotovo da nismo izašli ili iz stana ili iz podruma. Onda je, sredinom lipnja 1992, neka srpska vojna ili policijska formacija provalila u naš stan i sina i mene nasilno mobilizirala, ispričao je.

Kako su vas mobilizirali?

Kako?! Rafal u vrata, a onda: "Neka izađu svi muškarci!"

Sišao sam sa sinom. Ispred zgrade su već bile okupljene ostali susjedi.

"O, pa i ti si tu", prepoznao me je jedan od njih. "Ko ti je ovo?"

"Sin", rekao sam.

"Dobro, pređite obojica na onu stranu."

Svrstao nas je među svoje, među Srbe.

Šta da radim? Da vičem da nisam Srbin?! Jer, nisam...

Kako niste?

Nisam! Naprosto, ne osjećam se tako. Dio sam hrvatske ili crnogorske kulture više nego srpske; a opet, nisam ni Hrvat, ni Crnogorac. Izjašnjavao sam se kao Jugosloven...

Šta se dogodilo kada su vas izveli iz stana?

Postrojili su nas, rasporedili: Srbe na jednu, Hrvate i Bošnjake na drugu stranu. Sjećam se, Nikola Šupica – ogroman, krupan čovjek u nekim razvaljenim papučama, magistar ekonomije, govori četiri strana jezika – pobunio se kada su ga izveli:

"Ja sam Jugosloven!", rekao je. "Neću s vama!"

Nije pomoglo; kao i nas, i njega su odvojili na srpsku stranu. Odveli su nas na Vrace, iznad Grbavice, gdje su bili smješteni srpski magacini i komanda. Zadužili smo puške.

"Napunite ih!", naredili su.

Kako da ih napunimo, bog te vidio! Pokazali su nam i naredili: pucaj!

Na koga?!

Eh, na koga!? Na Sarajlije, na susjede, na prijatelje, na braću...

"Samo prebacujte preko Miljacke!", vikali su.

Dvije stotine metara ispred nas stajala je zgrada Lorisa, u kojoj se nalazila prodavnica slovenske sportske opreme. Tamo sam jednom davno kupio najbolju Adidas trenerku... Rekli su da pucamo na zgradu. Bio sam zgranut.

"Na koga da pucam, čovječe?!", pitao sam.

Jeste li pucali?

U momentu sam uhvatio pogled svog sina: gledao me je preplašeno. Tek je počeo živjeti, tek napunio osamnaest godina... Prestravljeno su me gledala i četvorica susjeda... A nalazili smo se među "našima", među Srbima. Čudno, je l’ da?

Shvatio sam da od mene očekuju da nešto napravim, da ih nekako spasim. Nanišanio sam i opalio u veliki, debeli dimnjak Lorisove zgrade. Odahnuvši, i ostala petorica su učinila isto... I, eto, zamislite: ipak su nas natjerali da pucamo na Sarajevo. Nismo imali izbora, znate... Mogli smo ili pucati u neki prozor iza koga se – kao i mi do prije sat, dva – sluđena i prestrašena krila neka sarajevska obitelj; ili gađati u dimnjak, sigurni da nećemo nikoga ubiti.

Nakon tog psihičkog loma, odveli su nas na stražu, na prvu liniju fronta. Stajali smo tu, na ovoj strani; svi ostali su bili – tamo. S tim što sam navijao za one tamo.

U Sarajevu, u cijeloj Bosni, preko noći su napravljene granice. Bosna je podijeljena i, u toj suludoj podjeli, moj brat je ostao na Dobrinji, u muslimanskom dijelu, ja na Grbavici, u srpskom. I onda sam trebao ići pucati na Dobrinju, na brata?!

Kako ste uspjeli da oslobodite sina?

Zahvaljujući sestri od tetke moje žene koja je za dvadeset i četiri sata napravila dokumente koji su potvrđivali da sam, kao, bolestan, nesposoban za vojsku, da je moj sin vojni obveznik Srbije, u Beograd pozvan na regrutaciju. To je fotokopirala i poslala na Pale, na faks srpske vojske.

Marko i ja smo otišli kod zapovjednika.

"Ovo vam ništa ne vrijedi", rekao je ulazeći u džip. "Džaba!"

Sin me je pogledao... Taj pogled još ne mogu zaboraviti... Onda smo otišli kod zamjenika zapovjednika koji je odmah potpisao.

"Slobodni ste!", rekao je.

Obojica?

Čekajte!... Rekli su nam da moramo proći još jednu provjeru. Poslali su nas na Lukavicu, gdje nas je opet dočekao zapovjednik sa početka priče. Pored njega je sjedio komandir čete, otac dječaka koji je s mojim Markom išao u školu.

"Marko je možda rođen u Beogradu, ali je odrastao u Sarajevu; učio je s mojim sinom, znam!", rekao je bijesno.

I to baš u trenutku kada se njegov šef spremao potpisati papir koji je mom djetetu osiguravao odlazak iz pakla. Zapovjednik se dvoumio. Nekoliko puta je vadio olovku iz džepa, a onda odustajao. Šutjeli smo i čekali.

"Evo šta ćemo", rekao je konačno. "Sina ćemo ti pustiti, neka ide; ali ti, ti ćeš ostati!"

Mislio sam – samo dijete da izvučem. Sutradan sam njega i ženu utrpao u neka kola, poslao ih, nadao sam se, na sigurno, u Beograd. Tamo su mi živjeli tast i punica.

Kada ste vi izašli iz Sarajeva?

Nakon desetak dana. Vodili su me okolo, pokazivali vojnicima...

"Hej, majstore, hoćemo li jednoga dana o ovome snimati filmove?", pitali su me.

Nisam smio reći, iako sam znao da nikada neće biti snimljen ni jedan pošten kadar o tom sramnom ratu, o toj sramnoj opsadi.

Ubrzo, ona ista rođakinja moje žene napisala je molbu koju su potpisali dekani tri sarajevska fakulteta, rektor, profesori svih vjera i nacija, u kojoj se od zapovjedništva na Palama traži da mi dozvole da se sa svojim studentima prebacim u Beograd. Pismo je poslala Nikoli Koljeviću.

Koljevića ste poznavali odranije?

Nikolu Koljevića sam svojevremeno angažirao da, predaje na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, na kojoj sam bio i dekan i profesor. Sada sam čekao da me Koljević pozove. Nije se javio. Nekako sam izmolio da me puste da odem kod njega na Pale, da pitam šta je s mojom molbom.

Koljević me je primio hladno...

U kakvim ste odnosima sa Koljevićem bili prije rata?

Normalnim: nikada pretjerano bliskim, ali – pristojnim. Sada kao da se trudio da mi stavi do znanja da sve što je nekada bilo više ne važi. Pita – šta se dogodilo.

"Ništa", kažem, "dobili ste, pretpostavljam, moje dokumente... Znate, ipak bih se htio baviti svojim poslom."

U momentu sam shvatio da sam rekao nevjerovatnu glupost.

"Svi bismo mi da se bavimo svojim poslom!", skočio je od stola kao oparen. "Ali, šta ćemo sa srpstvom?! Netko ovdje se mora boriti za srpstvo! Nama dolaze ljudi sa svih strana svijeta; jučer je došao čovijek iz Amsterdama, a vi se želite baviti svojim poslom! Drugim riječima, želite pobjeći?"

"Ma, ne, ne...", pravdao sam se. "Obitelj mi je u Beogradu..."

"Riješili smo da zadržimo sve svoje vrijedne ljude", prekinuo me je nervozno. "U deset imamo zakazano Predsjedništvo, iznjet ću vaš problem, pa – šta odluče! Javite se sutra predsjedniku vlade."

Za razliku od ostalih Sarajlija koje su četrdeset i četiri mjeseca proveli pod snajperima i granatama, ubrzo sam izašao iz grada.

Šta se dogodilo nakon razgovora sa Nikolom Koljevićem? Kako ste konačno stigli u Beograd?

Jutro nakon susreta sa Nikolom Koljevićem, u hotelu na Palama sreo sam premijera Republike Srpske kome smo, skrušeno i snishodljivo, prišli Mira Nogo i ja. U ruci sam nosio dva papagaja – Miću i Peru – koja sam iznio iz svog sarajevskog stana i kutiju za cipele punu disketa s bilješkama iz kojih će kasnije nastati moje knjige Gluma I, II i III.

To ste iznijeli iz svog doma?

To! Žena i sin su uzeli zamorca i kompjuter, ja te dvije kutije... Premijer nije bio naročito raspoložen za razgovor.

"Gospodine predsjedniče, da vas upoznam: ovo je naš poznati glumac, Boro Stjepanović...", počela je Mira.

Pružio sam mu ruku. Nije je prihvatio.

"Znam sve", rekao je, ne pogledavši me. "Napravit ćemo... Slobodni ste!"

I, zaista, ubrzo sam potpisao papire kojim mi je odobren rad na pravljenju Srpskog narodnog kazališta RS, dobio sam dozvolu angažiranje glumaca, putni nalog za Srbiju, dnevnice...

Polovinu onih dnevnica sam uzeo za sebe, a polovinu sam ostavio Miri Nogo da odnese mom bratu Dušku, koji je poginuo... Od srpske granate. A na nekom srpskom portalu piše kako je moj brat bio žrtva muslimanskog terora u Sarajevu. Zamislite koji je to cinizam!

Njegova žena i dvije kćeri – jedna sedamnaest, druga pet godina – do Dejtona su ostale u Sarajevu. Doživjele su užas, šikaniranje.

Ranjenog Duška su odvezli na Koševo, u bolnicu, a onda odmah operirali. Njegovoj ženi su rekli da ide kući, da ne čeka.

"Dođite ujutro..."

Sutradan ga nije našla u sobi.

"Gdje je?", pitala je.

"Nema!", rekao joj je doktor. "Uspješno je operiran, bio priključen na aparat, a onda su vaši s Pala isključili struju."

"Naši?! Koji – naši?! Koji su to – naši?!", vikala je moja snaha.

Uzalud. Od tog momenta, još više se gnušam svrstavanja među "vaše" i "naše"... Ja sam – ničiji!

Kako ste sebi objasnili to da iz Sarajeva dolazite baš u Beograd?

Ne znam, vidite... Bilo je i onih koji su mi to zamjerili. Čim sam došao, Petar Luković me je pozvao da za Vreme napišem tekst o Sarajevu. Pisao sam o Beograđanima koji su se čudili i nikako nisu mogli shvatit – tko to puca po Sarajevu!

A moj dolazak u Beograd... Bio je to izbor između dva zla. Mogao sam ili ostati u Sarajevu i pucat na svoje sugrađane ili otići u Beograd. Ne znam... Bilo je valjda logično da odemo kod tasta i punice... Kasnije su došli i moji roditelji; bilo nas je kao Vilotića.

Koliko dugo ste živjeli u Beogradu?

Godinu i po, tako... Kada sam vidio da se uskoro neću vratiti u Sarajevo, odlučio sam da idem u Crnu Goru. Onda su me pozvali sa Cetinja i rekli kako planiraju da osnovati fakultet dramskih umjetnosti; pitali su da li bi im pomogao. Tako sam otišao. Obećali su mi stan... Kasnije sam crnogorskog ministra kulture pitao šta je sa obećanjem. Slegao je ramenima.

"Dakle, prevarili ste me?", pitao sam.

"Prevarili!", odgovorio je.

Zašto se, nakon rata, niste vratili u Sarajevo?

Nisam htio. Iako su mi vratili stan.

"Neću", rekao sam. "Više ćete me voljeti ako sam daleko. Pored toga, kada bih se vratio, bojim se da biste svi morali jednu stepenicu niže. Svima sam vam već bio i profesor i dekan."

A tokom rata sam pisao pisma, slao pakete... Sa nekima od prijatelja sam se čuo radio-stanicama... Tako sam saznao za brata...

Moj brat je nekoliko godina ležao u sarajevskom parku. Da bismo ga prenijeli na Koševo, morali smo platiti pet, šest tisuća maraka. Kako su samo bili razradili tu industriju smrti! Danas leži na ateističkom groblju. Iznad njega su Davorin Popović i Mirza Delibašić. Eto, bar je u dobrom društvu.

I, onda vi mene pitate... Bosna je... Rekao sam: nemojte mi više nikada govoriti o dobroti nas Bosanaca... Vidjeli smo... I kasnije...

Šta ste kasnije vidjeli?

Kada smo Duška prenosili na Koševo, susjedi kod kojih je moja snaha godinama ostavljala svoju djecu na čuvanje, nalakćeni na prozor, prokomentirali su:

"Jedan četnik manje!"

Trebali bi se sramit... Svi! S tim što je, ma šta činio, uvijek i zauvijek u pravu onaj kome su na glavu padale granate, a ne onaj ko ih je ispaljivao. Davno sam predložio da se u Bosni, umjesto svih postojećih praznika, uvede praznik stida. Tog dana da se svi samo stidimo i da svako iznosi svoje razloge za stid.

Niste vjerovali da će doći do rata?

Ne, nisam vjerovao da će se zaratiti. Kako to može?! Bosna je to! A moglo je... I to baš – onako... I, kažem vam: nikada se nakon ovoga rata neće pisati drame kakve su pisali moji stari Grci! U Poetici, Aristotel kaže da pjesnik mora živo, do potankosti zamisliti priču i držat je u glavi; on navodi primjer dramatičara koji je, zaboravivši da mu se "ličnosti vraćaju iz hrama", upropastio komad. E, ovi su zaboravili na sve: na čestitost, poštenje, junaštvo, na moral. Zato su sve upropastili. Najviše naše živote. ispričao je Borislav Boro Stjepanović za Vreme.

Broj preporuka: 56

Više o...

FACEBOOK KOMENTARI

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen