Jučer, na sam Dan neovisnosti, jedan moj prijatelj odselio se u Australiju. Datum odlaska puka je koincidencija. Ipak, svaka je iseljenička priča velika, kao što i svaki put, a kamoli preseljenje na drugi kraj svijeta, ima svoju dramatiku. (Mene, recimo, silno fascinira već i činjenica što će taj moj prijatelj, nazovimo ga Hugo, u životu propustiti jednu jesen i zimu, a dobiti proljeće i ljeto viška.)
Dok su još oboje bili studenti, svoju je buduću suprugu upoznao u jednoj europskoj metropoli. Tako je ona, dijete hrvatskih iseljenika iz Australije, zbog ljubavi došla živjeti u domovinu svojih roditelja. Sada skupa odlaze u suprotnom smjeru. Zapravo, supruga je s prvim djetetom još prije otputovala jer će im se vrlo skoro tamo, u Australiji, roditi drugo. Tako je Hugo večer prije svog velikog puta, miran kao da ujutro ide na pecanje, s još jednim poznanikom i sa mnom sjedio u našoj omiljenoj pivnici. Uz roštilj i pivo bilo je prilično teško prizivati dramatičnost prigode, a i Šantićevi stihovi o "suncu tuđeg neba koje ne grije ko što ovo grije", kad smo ih izvukli što iz sjećanja, što s Googlea, više su nas nasmijavali, nego uozbiljavali.
Ipak, još jednom sam ga pitao zašto zapravo odlazi. Odgovor bi ukratko glasio: jednostavno zato što može. Razlozi nisu ni ekonomski, ni politički. Kao visokoškolovani vrhunski profesionalci, i Hugo i njegova supruga ovdje su imali dobre poslove i plaće i bili materijalno zbrinuti. Tamo ih također ne čeka neizvjesnost, a u današnjem svijetu svakovrsnih telekomunikacija i brzog prometa i najveće su razdaljine također u velikoj mjeri lišene dramatičnosti.
Ipak, nešto je moralo prevagnuti kada su donosili jednu od najvažnijih odluka u svom životu. Moj prijatelj je čovjek izrazito vedrog i opuštenog pogleda na život. Pravi Slavonac - što podrazumijeva i nepopustljivu odlučnost da ničemu i nikome ne dopusti da mu kvari užitak u svemu lijepom što taj život donosi.
Ljudi koji su tako temeljno, svakodnevno i postojano vedri i optimistični, u pravilu teško podliježu bilo očaju, bilo euforiji. Zato moj Hugo u odnosu na Hrvatsku, ni kada iz nje odlazi, nije katastrofičar, kao što ni prema novom kontinentu ne gaji iluzije.
Zna on da lopuža i kriminalaca ima svuda u svijetu. Ali, od nove države očekuje i prilično je siguran da će i on i njegova djeca dobiti barem jednu stvar koju mu ova naša nije dala. A ta jedna, svima nama vrlo potrebna stvar je osjećaj kako je država na strani poštenih i vrijednih, kako je država ta koja čini sve što je u njenoj moći da spriječi kriminal svake vrste, da progoni korumpirane i zle, a štiti, nagrađuje i osigurava miran i udoban život marljivima i čestitima.
Zar to doista nije najmanje što se od države smije i mora očekivati? Zar to doista nismo od neovisne hrvatske države očekivali svi koji smo joj se 1991. veselili i za njezin se nastanak i opstanak na različite načine borili? Je li nam se dogodilo da smo od velikih i visokih političkih ciljeva zaboravili na ono temeljno? Uvjeren sam da nismo i otud taj osjećaj rezignacije i konstantnog nezadovoljstva kod većine hrvatskih građana, ma koliko nas uvjeravali da su nam osjećaji neutemeljeni i pogrešni.
Ali, bojim se da se upravo ta vrsta sljepila dogodila onima koji su svih ovih 18 godina neovisne Hrvatske na vlasti ili pri njoj. Kao da su potpuno izgubili glave od velikih igara politike, interesa i kapitala, pa ne vide kako smo mi, građani, iznevjereni upravo u onom osnovnom: nemamo povjerenja u vlastitu državu.
Uzmimo samo proteklo ljeto: odgovor na političko pitanje svih pitanja, zašto je otišao premijer Sanader, nikada nismo dobili. Svi se ponašaju kao da to više nije važno jer smo, eto, preko noći dobili karizmatičnu i odlučnu premijerku koju su, također preko noći, silno zavoljeli čak i Amerikanci.
Aferu za aferom otkrivaju ne Državno odjetništvo, USKOK ili policija, nego novine! Ljudima koji nisu znali nadzirati, daje se da upravljaju. Sudski proces za jedan od najgorih zločina koji ukazuje na umreženost mafije i države, naočigled svima pretvara se u ono što je i bio od početka: u farsu.
I onda se pitam na što je zapravo mislio Vladimir Šeks kada je u povodu Dana neovisnosti rekao da je Hrvatska do danas postigla stvari kojima se te 1991. nismo usudili niti nadati. U čemu uopće može biti uspješna država kojoj vlastiti građani ne vjeruju? Jedino u ispunjavanju osobnih nadanja vlastodržaca poput Vladimira Šeksa. Hugo je očekivao mnogo više.
Branimir Pofuk
