Helena, jesi li dobro? Smijem li znati što se događa? - upitala je moja prijateljica Mirna dok smo se tog popodneva vraćale s predavanja. U pokušaju da se othrvam jakoj mučnini koju sam osjećala, ugurala sam već tko zna koji bombon od mentola u usta.
- Zapravo i nisam baš. Doista ne znam koji mi je vrag danas. 0sjećaj mučnine me ne napušta što god učinila - nekako sam joj uspjela odgovoriti.
- Bojim se da ti bomboni neće previše pomoći. Zašto radije ne pojedeš nešto konkretno. U blizini je pekarnica. Što kažeš na sočan komad pizze? Kad bolje promislim, mislim da smo nakon usmenog iz menadžmenta, i to još kod one rospije, zaslužile da se počastimo - komentirala je aludirajući na jednu od naših ne baš najomiljenijih fakultetskih profesorica, usput skenirajući gradske izloge.
- Majko mila, što bih dala za jedne onakve! - uskliknula je već u sljedećem trenutku uprijevši prstom u pomodne kožne čizme s vrtoglavo visokim potpeticama u jednom izlogu. - Blago tebi. Ti imaš love. Radila si donedavno i da to želiš, mogla bi si ih priuštiti - čeznutljivo je uzdahnula.
Dok je moja prijateljica kao hipnotizirana buljila u svoje najnovije "čudesno otkriće", moj se želudac već i na sam spomen hrane iznova pobunio. U posljednji tren nekako sam uspjela utrčati u toalet obližnjeg kafića, gdje sam temeljito ispraznila želudac.
- Zaboga, gdje si? Odjednom si samo nestala. Već sam mislila pozvati policiju - Mirna je prasnula u veseo smijeh kad sam joj se nešto kasnije, blijeda i izmučena, pridružila na ulici.
- Nije mi dobro. Nekako mi više i nije do šetnje. Bi li imala što protiv da pođem doma? Zahvaljujući ovoj prokletoj mučnini jedino o čemu još mogu razmišljati su topli krevet i šalica čaja od kamilice - procijedila sam zadnjim atomima snage, na što se moja prijateljica prodorno zagledala u mene.
- Hej, samo malo. Tebi stvarno nije dobro. Blijeda si poput duha. Dođi, idemo k tebi. Smjestit ću te u krevet i skuhati ti čaj. Ako je sve ovo zbog onog ispita iz logistike, možeš biti mirna jer ga je profesor odgodio za sljedeći tjedan - nastavila se šaliti u svom stilu.
- Mirna, ne budi dosadna! Uvjeravam te da ovo nema veze s nikakvim vražjim ispitom - odbrusila sam grublje nego što sam željela i već iduće sekunde požalila zbog toga.
- Oprosti, samo se ne osjećam baš najbolje. Oh, ne opet - zacvilila sam osjetivši poznato grčenje u želucu. Htjela-ne htjela, morala sam ponovno pojuriti u kafić.
Sat kasnije, kad je Mirna napokon otišla kući nakon mog poduljeg uvjeravanja da unatoč svemu ipak neću umrijeti, udobno smještenoj u krevetu, u mislima mi se i protiv volje pojavila moja velika ljubav - Igor. Njegove poput neba plave oči, nemirne ruke, usne koje sam toliko voljela i, na kraju, naša prva i posljednja zajednička noć.
Napokon sam znala koliko sam pogriješila kad sam mu se potpuno prepustila uopće ne razmišljajući o posljedicama jer smo zaboravili upotrijebiti zaštitu. Nakon što mi je već drugi mjesec za redom izostala mjesečnica, dobro sam znala što bi to moglo značiti. Činjenica da sam te noći najvjerojatnije ostala trudna prestravljivala me toliko da sam se bojala i razmišljati o tome. Bože, što ako je to stvarno istina? Kako ću mami pred oči? Još nisam dala ni prvu godinu na fakultetu, razmišljala sam dok mi se grlo stezalo od straha. Kao po nekom prešutnom dogovoru, moj želudac se ponovno pobunio. Nije mi preostalo ništa drugo nego ustati iz kreveta i iznova pojuriti u kupaonicu.
Nešto kasnije, dok sam se umivala, pogled mi se i nehotice zaustavio na mom odrazu u zrcalu. Možda sam bila blijeda, imala podočnjake i djelovala iscrpljeno, ali oči i kosa nikad mi nisu bolje sjajili. Nije li upravo Mirna nekidan spominjala nešto o tome kako su upravo takve stvari karakteristične za trudnice? Mirna, oh Bože, Mirna, ona čak i ne sluti što se događa s njezinom najboljom prijateljicom.
Ne bi li prijateljice od rođenja, kao što smo nas dvije, trebale dijeliti i dobro i zlo? Možda bih joj ipak trebala sve priznati pa što bude, pomislila sam. Ili bih ipak najprije trebala razgovarati s mamom, kolebala sam se.
Premda sam svim srcem željela povjeriti Mirni svoje sumnje, nekako sam se sramila. Unatoč velikom srcu, moja je prijateljica bila patrijarhalno odgojena i znala sam da bi me osudila zbog toga što sam otišla u krevet s oženjenim muškarcem koji, usput rečeno, od toga dana više ne želi ni čuti za mene. Posebno sramno bilo bi kad bih joj priznala da unatoč svemu još uvijek volim tog klipana, pomislila sam dok su mi misli plovile prema vrtlogu emocija koje su me obuzele onoga dana kad sam upoznala Igora i time na neki način zauvijek obilježile moj dotad skroman ljubavni život.
Onoga jutra kad sam ušla u trgovački centar, gdje sam preko studentskog servisa na odjelu prehrane trebala zaraditi svoj prvi novac, bila sam silno uzbuđena. Nikad mi nije bilo teško raditi pa mi ni popunjavanje polica neće zadavati previše glavobolje. Budući da sam oduvijek bila druželjubiva i komunikativna, većina kolega mi se svidjela već na prvi pogled. Kolegice su me uputile u posao i, što se mene ticalo, avantura je mogla početi.
Baš sam krenula popuniti policu sa slatkišima kad se iza mene netko nakašljao.
- Dobro jutro, vi ste zacijelo naša nova djelatnica. Oprostite mi što nisam mogao doći ranije kako bih vas osobno uputio u posao. Ipak, koliko vidim, izvrsno se snalazite. Igor, drago mi je - progovorio je muškarac iza mojih leđa.
Nije mi trebalo dugo da shvatim kako je iza mene nitko drugi doli voditelj odjela. Žustro sam se okrenula i, susrevši se s prodornim pogledom njegovih poput neba plavih očiju, istog trenutka ostala ukopana u mjestu. Sve je na njemu bilo savršeno. Dok sam šokirana i zbunjena navalom čudnih emocija koje su me trenutačno obuzele pokušavala smisliti što bih mu odgovorila, znala sam da u najmanju ruku izgledam smiješno.
- Dakle? Tvoja malenkost bi bila? - upitao je svejednako me fiksirajući pogledom, dok sam poput zadnje glupače, potpuno nesposobna progovoriti i zajapurenih obraza, nijemo zurila u njegovu ispruženu ruku.
- Ah, oprostite, malo ste me zbunili - napokon sam uspjela procijediti. - Helena, drago mi je - propetljala sam dok je pogledom prelazio po mom tijelu.
- Lijepo, nema što - neodređeno je promrmljao kad mu se pogled ponovno susreo s mojim. - E, pa, Helena, čini se da ćemo se od danas redovito viđati. Ako ću biti iskren, nemam baš ništa protiv toga - vrckavo je dodao namignuvši mi. - Svratit ću danas još kojiput čisto da provjerim je li sve u redu. S druge strane, zatrebaš li bilo što, pronaći ćeš me u uredu - napomenuo je uz još jedan prodoran pogled.
Možda nisam bila pretjerano iskusna po pitanju muško-ženskih odnosa, ali sudeći prema onome kako me Igor gutao pogledom, bila sam svjesna da ga itekako zanimam. I to ne samo kao kolegica. Morala sam priznati da mi unatoč svemu ta pomisao nije bila nimalo mrska.
Kad sam napokon ponovno ostala sama, osjetila sam kako mi podrhtava cijelo tijelo. Moj Bože, što mi se to događa? Jesam li normalna? Vidim čovjeka prvi put u životu i ovako se ponašam? - snebivala sam se zapanjena vlastitom reakcijom.
- I, kako je bilo danas na poslu? - zanimalo je Mirnu dok smo tog popodneva u našem omiljenom kafiću pile kavu.
- Zapravo izvrsno. Posao nije težak, a upoznala sam i puno novih ljudi - pomalo rastreseno sam joj odgovorila. Čak i dok sam sjedila ovdje s Mirnom, misli su mi bile potpuno ispunjene Igorom.
- Da? Kakve ljude? Pričaj mi o svemu - nastavila je brbljati ne primjećujući moju rastrojenost.
- Ma ljude, znaš, koji rade tamo - neodređeno sam odmahnula rukom panično smišljajući kako promijeniti temu. Na žalost, čini se da sam svojim odugovlačenjem učinila upravo obrnuto. Ipak je Mirna bila moja dugogodišnja prijateljica i predobro me poznavala da ne bi primijetila kako joj nešto pokušavam sakriti.
- Neki muškarac? - sumnjičavo je upitala zapiljivši se u mene, dok joj je na usnama lebdio vrckav osmijeh.
- Ma kakvi, što ti pada na pamet? - rekla sam tobože prijekorno.
- Ah, dakle, u tom grmu leži zec! Sva sam se pretvorila u uho. Da čujem, tko je on? - željela je znati opazivši moju uznemirenost.
- No, dobro. Zove se Igor i voditelj je odjela. Zasad je to sve. Bude li više detalja, obećajem da ćeš biti prva koja će sve doznati. Možeš li sada napokon prestati zapitkivati? Ohladit će ti se kava - naglasila sam dok mi je izdajničko rumenilo oblijevalo lice.
- Dobro, dobro… Shvatila sam. Ipak si ti ziherašica i još uvijek ne želiš praviti ražanj dok zec šeće po šumi - nastavila je nizati metafore, na što sam napokon odahnula.
Sljedećeg dana u trgovini, u iščekivanju Igorova dolaska neprekidno sam se osvrtala oko sebe. Opazila je to i Ozrena, jedna od kolegica kojima sam pomagala u popunjavanju polica, ovaj put s tjesteninom.
- Čini se da nam je netko zaljubljen - komentirala je vadeći s police tjesteninu koju sam upravo ondje stavila.
- Zar nešto nije u redu? - zbunjeno sam upitala, a pogled mi je i nehotice ponovo pobjegao prema vratima Igorova ureda.
- Sve je u redu, samo si malo pobrkala lončiće - široko se osmjehnula. - Policu si napunila spiralnom tjesteninom. Prema deklaraciji ispod, ovdje bi trebali stajati špagete - pojasnila je dok sam zajapurena od nelagode buljila u deklaraciju.
- Oh, oprostite, ni sama ne znam kako se to dogodilo - ispričavala sam se shvativši da je Ozrena u pravu.
- Ne brini, dušo. Nerijetko se čak i meni potkrade pokoja pogreška - iskreno je odgovorila potapšavši me po ramenu. Upravo u tom trenutku opazila sam kako nam prilazi Igor.
- Dobar vam dan, moje dame. Nadam se da se niste previše umorile danas - započeo je fiksirajući me pogledom.
- Iskreno, šefe, sjećam se i gorih dana. Danas baš i nema neke gužve. Ali to nipošto nije razlog da ne odem u skladište po još tjestenine - odgovorila je Ozrena.
- Pomoći ću vam - žustro sam naglasila krenuvši za njom.
- Oprostite, Helena, ali bojim se da ću vas trebati na nekoliko trenutaka. Možete li nakratko poći sa mnom u ured. Krajnje je vrijeme da napokon riješimo vašu dokumentaciju - već u idućem trenutku Igor me čvrsto uhvatio za nadlakticu.
- Nema problema. Vidimo se kasnije - Ozrena je kimnula s razumijevanjem i diskretno pošla svojim putem.
Nešto kasnije, u Igorovoj kancelariji, imala sam osjećaj da lebdim. Dok je petljao po papirima na svom radnom stolu, bilo je više nego očito da je potpuno dekoncentriran te da je rješavanje moje dokumentacije zapravo posljednje što mu je na umu.
- Dakle, koliko vidim, izvrsno si se snašla na poslu - polaskao mi je, očito shvativši da samo gubi vrijeme na nepotrebne konvencionalnosti.
- Aha - pomalo sramežljivo sam odgovorila skrenuvši pogled s njegovih očiju kojima me doslovce proždirao.
- Baš lijepo. U tom slučaju možda bismo to mogli malo proslaviti. Recimo večerom. Samo ti i ja - naglasio je smiješeći se, na što me po tko zna koji put iznova oblilo rumenilo. Tip doista ne gubi vrijeme. Prokletstvo, kada mi se barem ne bi toliko sviđao, pomislila sam prije negoli sam samu sebe začula kako pristajem.
- Izvrsno. Nađemo se u onom novom restoranu oko osam? - neodređeno je upitao, a na usnama mu je zaigrao samozadovoljan smješak.
- Odgovara mi - bilo je sve što sam uspjela procijediti prije nego što sam doslovce odlepršala iz njegova ureda.
Te večeri slagala sam mami da izlazim s prijateljicama u kino. Premda me onako dotjeranu sumnjičavo pogledala, ništa nije komentirala. Upozorivši me da se ne vratim prekasno, poželjela mi je ugodan provod i ponovno se prihvatila glačanja.
Nikad neću zaboraviti uzbuđenje koje me obuzelo dok se taksi kojim sam se vozila približavao restoranu u kojem me trebao čekati Igor. Premda je do osam sati preostalo još punih petnaest minuta, očekivala sam da je odabranik moga srca već zacijelo ondje i nestrpljivo, baš poput mene, iščekuje trenutak kada će napokon ugledati moju malenkost.
Moram priznati da sam, onako ustreptala, ostala prilično razočarana kada, ušavši u napola prazan restoran, ondje ipak nisam ugledala Igora. Dok me konobar vodio prema stolu, uhvatila sam se kako se neprekidno osvrćem oko sebe.
- Što bi mlada dama željela popiti dok čeka? - ljubazno je upitao kad sam napokon sjela za stol.
- Sok će biti u redu - odgovorila sam pogleda prikovanog za ulazna vrata.
Popila sam već dva soka i prepuna malodušja počela razmišljati o odlasku kad se Igor napokon pojavio na vratima.
- Helena, draga, oprosti što kasnim. Nećeš vjerovati, ali u posljednji tren me nazvao jedan od dobavljača. Trebali su mu neki potpisi - ispričao se opazivši kiseo izraz mog lica. Istog trenutka srce mi je poskočilo od veselja. Oh, dakle, zadržao se poslom. A ja, glupača, pomislila da se predomislio i da ga više ne zanimam, ozareno sam pomislila.
- Sve je u redu. Zapravo, i ja sam tek maločas došla - slagala sam zarumenjevši se.
- Moram li uopće napominjati da večeras izgledaš naprosto savršeno. Oduvijek sam sanjao o tome da ću jednoga dana upoznati nekog poput tebe - polaskao mi je uhvativši me za ruku. Dlan mu je bio nježan i topao. Osjetivši njegov dodir, cijelo tijelo su mi proželi ugodni trnci.
Bez lažne skromnosti mogu reći da je večera bila ostvarenje svih mojih snova. Igor je uistinu bio nešto posebno. Istodobno zreo i zabavan, šarmantan, a opet tako ležeran i jednostavan. Moram priznati da me takva kombinacija njegove osobnosti natjerala da jednostavno poludim za njim.
Idućeg jutra, dok sam se sva ozarena, usput pjevušeći neku poznatu melodiju, spremala za odlazak na posao, mami nije promaklo moje dobro raspoloženje.
- Vidim, zabavila si se sinoć u kinu. Zacijelo se prikazivala neka dobra komedija? - zanimalo ju je dok je kuhala kavu.
- Tako nekako - neodređeno sam slegnula ramenima dohvativši bananu sa stola.
- Što? Zar nećeš jesti? Kako namjeravaš izdržati danas na poslu bez doručka? - zanovijetala je i dalje, dok je meni na umu bilo samo to da ću za desetak minuta ponovo vidjeti Igora.
- Ne brini, mama, neću umrijeti od gladi. Pojest ću nešto na poslu - užurbano sam odgovorila.
- U redu. Ali, popit ćeš barem kavu, zar ne? - začuđeno je upitala dok sam halapljivo gutajući bananu žurno stavljala torbu na rame.
- Oprosti, ali jutros nekako i nisam za kavu. Vidimo se popodne. Bok - dodala sam poljubivši je u obraz i pod njenim zbunjenim pogledom doslovce istrčala iz stana.
Dok sam nešto kasnije u trgovini nervozno iščekivala trenutak kada ću napokon ugledati Njegovo Veličanstvo Igora, svaki atom mog bića treperio je od uzbuđenja. Koliko god da sam voljela raditi, obuzeta vrtlogom emocija toga se jutra ni uz najbolju volju nikako nisam mogla koncentrirati na posao. Dok sam drhtavim rukama raspakiravala vreću sa šećerom, naglo me prenuo Ozrenin glas.
- Draga moja, što je s tobom? Ne želim reći da se ne trudiš dovoljno, no djeluješ mi prilično odsutno. Nemaš valjda nekih problema? - blagonaklono je upitala.
- Ma ne, sve je u redu. Doista - odgovorila sam zajapurivši se od nelagode kad se prodorno zagledala u mene.
- Nemoj mi zamjeriti, ali draga si mi, stoga bih ti željela udijeliti prijateljski savjet. Možda ćeš me mrziti zbog ovoga, ali govorim ti ovo kao što bih to rekla svom djetetu…
- Da? - upitno sam podigla obrvu pocrvenjevši još jače jer sam nekako slutila da mi se ono što ću čuti od Ozrene baš i neće pretjerano svidjeti.
- Primijetila sam da se Igor često mota oko tebe - ispalila je kao iz topa. Eto, ipak nije bilo toliko strašno, pomislila sam odahnuvši od olakšanja.
- Dobro, i što s tim? - pomalo svadljivo sam upitala sita toga da se okolina neprekidno miješa u moje privatne stvari.
- Dušo, cijela trgovina bruji o vašem sinoćnjem izlasku na večeru. Nadam se samo da ti Igor, opijen romantičnom atmosferom, nije zaboravio napomenuti da je oženjen i da ima dvogodišnje blizance Juru i Davida - naglasila je kako bi valjda njezina priča još više dobila na vjerodostojnosti. Nekoliko trenutaka sam šokirano zurila u nju.
- Očito ipak nisi znala. Žao mi je što si to morala doznati od mene, ali, vjeruj mi, govorim ti ovo u najboljoj namjeri. Igor nije za tebe. Premda zbog ovoga riskiram otkaz, reći ću ti još samo da nisi ni prva ni posljednja Igorova žrtva. Pametna si djevojka, razmisli dok ne bude prekasno, dobro? - upitala je pomilovavši me po obrazu.
- Sigurni ste u to? - uspjela sam procijediti kad se Ozrena već okrenula kako bi pošla.
- Helena, ovdje sam već dvanaest godina. Od toga mi je već osam godina šef upravo Igor. Premda ne volim zabadati nos ni u čiji život, ponekad mi se čini da već znam kako tko diše ovdje. Uostalom, ako ne vjeruješ u sve ovo što sam ti rekla, možeš to lako provjeriti - dodala je slegnuvši ramenima, pri čemu mi nije promaknula povrijeđenost u njezinim očima.
- Ali kako? - sada sam već cvilila od muke.
- Jednostavno. Pitaj ga. A sad me ispričaj. Imam posla - odmahnula mi je rukom i revno nastavila popunjavati police.
Nekoliko sam trenutaka stajala u mjestu pokušavajući smisliti nešto suvislo. Na žalost, baš ništa mi nije padalo na pamet. Kako mi je samo mogao zatajiti tako važnu stvar? Klipan! Više ga nikad ne želim vidjeti! - povrijeđeno sam pomislila dok su mi se oči punile suzama.
- Hej, ljepotice, vidim da si vrijedna kao uvijek. Što kažeš na kratku pauzu? Mogli bismo zajedno popiti kavu - odjednom se iza mojih leđa stvorio Igor.
- Ne pada mi na pamet! - odbrusila sam mu nervozno hvatajući paket šećera.
- Da pogađam. Moja princeza danas nije najbolje volje. Baš šteta. Vjerovao sam da ti je sinoć bilo barem upola ugodno kao meni - slatko je nastavio izvlačeći paket šećera iz mojih ruku. - Što je, lutkice? - upitao je složivši grimasu kad je ugledao pokunjen izraz mog lica.
Kada me rukom nježno pomilovao po obrazu, više ni uz najbolju volju nisam mogla zadržati suze. Istodobno, osjetivši svu nježnost njegova dodira, premda ljuta na sebe, moj otpor je počeo popuštati. Pa što ako mi je zaboravio reći da je oženjen? To nipošto ne znači da me ne voli i da mu nije stalo do mene, pomislila sam osjetivši se odmah malo bolje.
- Igore, prestani. Netko bi nas mogao vidjeti - tobože prijekorno sam rekla, premda je prava istina bila da bih u tom trenutku najradije dala sve da njegov dodir nikad ne prestane.
- Zašto mi nisi rekao da si oženjen? Shvatila bih - već u idućem trenutku začula sam se kako mu govorim kao da je to što svoju suprugu vara sa mnom najprirodnija stvar na svijetu.
- Helena, već sam ti rekao, jako me privlačiš i jednostavno sam se bojao da kad bi znala istinu, ne bi željela imati posla sa mnom. Uostalom, uskoro se ionako planiram razvesti od Eme. Sve je još samo pitanje dana pa sam pomislio da bismo se u tom slučaju nas dvoje mogli vjenčati - promucao je pogleda uprtog o pod.
Tuga na njegovu licu govorila je više od tisuću riječi. Ugledavši ga tako pokunjenog, poželjela sam ga zagrliti i više nikad ne pustiti od sebe.
- Samo malo. Jesi li ti to mene upravo zaprosio? - upitala sam jedva se suzdržavajući da ne vrisnem od veselja i tako cijelom svijetu, pa i Ozreni, napokon dokažem kako naša ljubav nije nimalo prljava već, naprotiv, istinska i čista.
- Shvati to kako želiš, samo moraš znati jedno: više ni dana ne bih mogao živjeti bez tebe. Opčinila si me, Helena - Igor kao da se odjednom vratio u život. - Ljubavi, moram te vidjeti večeras. Gorim od želje za tobom. Možemo li se večeras naći u isto vrijeme na istom mjestu, a nakon večere mogli bismo otići do mene. Večeras imam prazan stan. Ema s djecom odlazi k svojima u Županju - nagovarao me dok napokon nisam pristala.
Te večeri sam se za susret s Igorom spremila s još većom pozornošću. Nimalo slično meni, toga sam popodneva otišla u prodavaonicu i za tu prigodu kupila čak nekoliko ekskluzivnih kompleta donjeg rublja. Nisam nimalo žalila što sam na to zadovoljstvo potrošila svotu koju sam punih godinu dana mukotrpno štedjela od džeparca. Igor je vrijedan toga. Osim toga, uskoro ću dobiti i plaću, tješila sam se paradirajući pred zrcalom.
Nitko mi nije morao reći da će se te večeri ostvariti ono što već danima priželjkujem. Večeras ćemo Igor i ja napokon pripasti jedno drugome, zaneseno sam pomislila, usput razmišljajući kakvu frizuru složiti. U toj euforiji nimalo mi nije smetalo to što je Igor oženjen. Istodobno, bila sam toliko uzbuđena da cijeloga dana nisam ni pomišljala na hranu. Ako je i primijetila moje čudno ponašanje toga dana, mama nije previše ispitivala. Ponovo sam joj prodala priču o odlasku u kino s prijateljicama i činilo se da mi je povjerovala.
- Ljepotice, malo je reći da večeras izgledaš fenomenalno. Što kažeš da preskočimo večeru? Popit ćemo samo piće i odmah idemo k meni. Ne mogu dočekati da mi napokon pripadneš - šapnuo mi je Igor te večeri u restoranu dok sam kao opčinjena zurila u njega. Tamnosivo odijelo, u kombinaciji s ružičastom košuljom koju je te večeri imao na sebi, dodatno je naglašavalo njegov ubojit šarm, ali i zrelost.
Priznala ja to ili ne, iz trena u tren postajalo mi je sve jasnije da sam smrtno zaljubljena u njega. Premda sam osjećala laganu nervozu zbog onoga što je uskoro trebalo uslijediti, jedva sam dočekala njegov prijedlog.
- Siguran si da nam nitko neće smetati? - upitala sam za svaki slučaj.
- Nitko živ. Samo ti i ja, ljubavi - čeznutljivo je odgovorio.
Sat kasnije bili smo u njegovu raskošno uređenom stanu. Igor je otvorio bocu ugodno rashlađenog vina. Premda sam se u početku nećkala, jer inače nisam pila alkohol, Igor me brzo uspio uvjeriti da mi se od jedne čaše neće dogoditi baš ništa. Ispila sam jednu, pa još jednu i osjetila kako se napokon počinjem opuštati. Kada se Igor nagnuo prema meni i pomilovao me po obrazu, učinilo mi se to najnormalnijom stvari na svijetu. Dok sam se prepuštala njegovim strastvenim poljupcima, nisam osjećala ni najmanju nelagodu što svoje djevičanstvo poklanjam muškarcu kojeg poznajem tek nekoliko dana. Tome je zacijelo značajno pridonio i alkohol na koji uopće nisam bila navikla.
Kad sam se u gluho doba noći probudila sama u nepoznatom krevetu, glava mi je doslovce pucala. Nekoliko trenutaka sam panično pokušavala shvatiti gdje sam i što se dogodilo kad su se iznenada otvorila vrata, a u sobu ušao Igor.
- Oprosti, bio sam žedan. Pokušavao sam biti tih, no čini se da mi to baš i nije pošlo za rukom. Kad si već budna, ne bih imao ništa protiv reprize - rekao je, a na usnama mu je zaigrao mangupski osmijeh.
- Prokletstvo! Već odavno je prošla ponoć! Zašto si me pustio da tako dugo spavam? Mama već zacijelo umire od brige što se još nisam vratila doma - mamurno sam procijedila iskočivši iz kreveta i počela sakupljati odjeću s poda.
- Hej, lutkice, kamo ti se toliko žuri? Mama može čekati. Nisi više malena djevojčica. Osim toga, nadao sam se da ću te noćas imati samo za sebe - odgovorio je, a u glasu mu se naziralo razočarenje.
- Kako ne shvaćaš?! Moram se odmah vratiti kući - panično sam nastavila navlačeći haljinu.
- U redu. Ako ti tako kažeš. Premda bi čovjek pomislio da je djevojka u devetnaestima sposobna sama donositi odluke - uvrijeđeno je odgovorio. Moram priznati da me njegova izjava prilično zatekla.
- Igore, znaš da mi je stalo do tebe. Zapravo i više nego što bi to trebalo, ali ti ne poznaješ moju mamu. Ima samo mene i bojim se da bi, ako se ne pojavim, uskoro mogla cijeli grad podići na noge. Molim te, pokušaj me shvatiti. A sada, možeš li mi pozvati taksi? - molećivo sam upitala dok je Igor, okrenut leđima, premda je vani bilo mračno, uzrujano zurio kroz prozor. Prišla sam mu i nježno ga obgrlila oko vrata. Prilično sam se iznenadila kad me grubo odgurnuo.
Kad sam se nešto kasnije napokon vratila doma, mama je bila upravo u onakvom stanju u kakvom sam i pretpostavljala.
- Zaboga, Helena, gdje si dosad? Gotovo sam umrla od brige. Mogla si mi barem javiti da ćeš zakasniti - spočitnula mi je poskočivši iz naslonjača.
- Oprosti, mama, nakon kina otišla sam s prijateljicama u kafić i ondje potpuno zaboravila na vrijeme - pojasnila sam zaplećući jezikom. Ako je to uopće i bilo moguće, pod maminim ispitivačkim pogledom glava me zaboljela još više.
- Ah, da? Zanima me samo koji to kafić radi do dva sata ujutro? Premda, gledajući te ovakvu, ne mogu a da ne primijetim kako u tvojim riječima itekako ima istine. Pila si, zar ne? - prijekorno je upitala zagledavši se u mene.
- Dobro, možda čašu ili dvije, ali to ne znači da sam pijana. Evo, pogledaj - naglasila sam i, kako bih joj dokazala da govorim istinu, ostala stajati na jednoj nozi.
Potpuno razumljivo, to se već idućeg trenutka pokazalo nemogućim. Nisam se ni snašla, a već sam poput klade ležala na podu.
- O, dijete moje! Pa ti si lošije nego što sam mislila. Dođi, pomoći ću ti da legneš u krevet. Razgovarat ćemo ujutro - uzrujano je naglasila pomažući mi da se ponovno osovim na noge.
Od mamine jezikove juhe sljedećeg jutra puno teže mi je pala činjenica da me toga dana na poslu Igor potpuno ignorirao. Kad sam mu se u jednom trenutku pokušala obratiti i rekla da moramo razgovarati, ostala sam potpuno zatečena.
- Zaboga, Helena, ne vidiš li da radim! I tebi bi, umjesto što dangubiš, bilo bolje da se prihvatiš posla - grubo se otresao na mene.
Budući da sam do ušiju bila zaljubljena u njega, ta me spoznaja doslovce razdirala. Jedva sam se suzdržala da glasno ne zaplačem. Do kraja radnog vremena bila sam toliko očajna da su to svi primijetili.
- Helena, vidim da nisi dobro - naglasila je Ozrena kad smo se na polasku srele u toaletu.
- Da. Mislim da me hvata viroza - slagala sam zapljusnuvši lice hladnom vodom kako bih prikrila tragove suza.
- Meni ne moraš lagati. Točno znam što se dogodilo. Otpilio te, zar ne? Nikakvo čudo. A lijepo sam ti govorila. Ipak je to samo Igor. Dođi - rekla je privlačeći me u zagrljaj. Bilo je to dovoljno da zaridam poput ljute godine.
- No, no, dušo, smiri se. Znam da ne bih smjela tako govoriti o šefu, ali činjenica je da takav kreten ne zaslužuje tvoje suze - tješila me kako je najbolje znala i umjela dok sam na njezinu ramenu lila krokodilske suze.
Koliko god da sam željela vjerovati kako će moje molbe i telefonski pozivi smekšati Igorovo srce, nekoliko tjedana kasnije, za vrijeme stanke, doznala sam nešto zbog čega me potpuno napustila nada u obnovu našeg odnosa.
- Pogodite koga sam sinoć susrela u gradu - započela je Natalija, jedna od radnica, dok smo pile kavu.
- Pa valjda ćeš nam reći - dobacila je Ozrena žvačući sendvič.
- Igora s nekom plavušom. Ha, ha, čini se da je naš šef pronašao novu žrtvu. Šetali su gradom držeći se za ručice. Užas - naglasila je prevrnuvši očima, a ja sam osjetila kao da me tko snažno udario šakom u želudac. Bože, zar mu doista nisam značila baš ništa? - pomislila sam zaslijepljena suzama koje sada više nisam ni pokušavala sakriti.
Sve to bilo je jednostavno previše za mene. Dok sam pred zapanjenim Ozreninim pogledom žurno navlačila jaknu, dobro sam znala što moram učiniti.
- Helena, kamo ćeš? - povikala je dok sam krupnim koracima grabila prema izlazu.
- Ne mogu više. Jednostavno ne mogu. Dajem otkaz! - slomljeno sam odgovorila odmahnuvši im na odlasku.
I sada, dok razmišljam o svemu, još uvijek osjećam golemu bol i poniženje. Premda sam nakon svega još nekoliko puta pokušala nazvati Igora, nije odgovarao na moje pozive. Bože, što ako sam stvarno trudna? Kako ću podnijeti tu sramotu, pitala sam se. Moram znati. Jednostavno moram. Tek tada ću moći odlučiti što i kako dalje, pomislila sam odlučno grabeći jaknu.
Pola sata kasnije, dok sam oblivena suzama u kupaonici zurila u pozitivan test na trudnoću, misli su mi bile potpuno zbrkane. Trudna sam, dobit ću bebu, razmišljala sam tresući se od jačine emocija koje su me obuzele u tom trenutku.
Ono što me najviše iznenadilo bilo je to da mi, sada kad sam napokon bila sigurna u to, ta činjenica više nije bila nimalo mrska. Dapače, svakom porom svoga bića osjećala sam neizmjernu sreću i ljubav prema tom malom nerođenom biću u svojoj utrobi. Možda sam premlada za majčinstvo, ali potrudit ću se da uspijem. Znam da neće uvijek biti lako, ali rodit ću to dijete pa makar mi to bilo posljednje što ću učiniti u životu - odlučno sam pomislila hvatajući mobitel.
- Bok, mama, možeš li danas malo ranije izaći s posla? Imam prekrasnu novost i želim da ti budeš prva koja će je čuti - započela sam sigurnija no ikad u svoju odluku.
Već sada sam znala da ću unatoč mladosti, nedovršenom studiju, od kojeg nipošto nisam namjeravala odustati, pa i Igorovoj izdaji, biti najbolja mama na svijetu.