TAJNI DNEVNIK

ISTINITA PRIČA: 'Skrivala je vezu s mojim bratom, nisam znao jesam li postao otac ili stric!'

Autor:

Objavljeno: 13.08.2013



Ujutro sam pio kavu i pokušavao odagnati umor, posljedicu neprospavane noći. Pogledao sam mobitel da vidim imam li ijednu poruku od Leone. Nekoliko maminih propuštenih poziva? Što se to tako važno dogodilo da me zvala nekoliko puta? Zabrinuto sam je nazvao.

- O, hvala nebesima da si se javio! Čuj, moraš odmah doći k meni. Ne mogu ti na mobitel objašnjavati sve što se dogodilo. Molim te, odmah dođi!

- Reci mi barem o čemu se radi.

- Ne mogu, Ivane. Molim te, dođi!

- U redu, stižem.

Vozio sam kao luđak. Nikad mi mama nije zvučala tako zabrinuto. Što se dogodilo?

Već na ulaznim vratima začuo sam dječji plač. Nešto me stegnulo u grlu. Znači, sve je to bio mamin trik da vidim dijete. Bio sam uvjeren da je to glas moje kćeri. Zašto je ona tu? Uzdahnuo sam duboko i čvrstim koracima zakoračio naprijed. Mama je držala dijete u naručju pokušavajući ga umiriti, a lice joj je bilo uplakano. Ipak se nešto događa.

- Dobro da si došao, sine. Već sam bila na rubu ludila. Pogledaj je, zar nije prekrasna? Ima tvoje oči i osmijeh.

Prvi put sam pogledao svoje dijete. Doduše, nisam mogao vidjeti ni oči ni osmijeh. Mala je plakala i oči su joj bile stisnute od plača. Osjećaj mogu opisati jedino kao - zbunjenost. Mama ju je stavila na moje ruke, a ja nisam znao što bih s njom pa sam je spontano privinuo na prsa i počeo ljuljuškati. Malo-pomalo dijete se umirilo i zaspalo. Tek sada nisam znao što bih s njom. Bojao sam se da se ne probudi i opet ne počne plakati.

- Vidiš, odmah je prestala plakati. Zar ti to ništa ne govori? Ja sam je cijelo vrijeme pokušavala utješiti, ali čim si je ti uzeo u naručje, umirila se.

Uzela je dijete od mene i stavila ga na kauč.

- Mama, što sve ovo znači? Zašto je mala kod tebe?

Ponovno su joj suze potekle niz lice.

- Irena je bolesna. Zato sam te i zvala. U bolnici je.

- Bolesna? Što joj je?

- Mora operirati štitnjaču.

Vijest me pogodila duboko u srce.

- Je li nešto opasno?

- Ne znamo još ništa. Liječnik je rekao da mora hitno na operaciju. Bojim se upravo zbog te hitnosti. Znaš, ona mene nikad nije zvala. Uvijek sam ja zvala nju. Preksinoć me nazvala sva uplakana i zamolila me da pričuvam dijete dok je ona u bolnici. Možeš zamisliti kako sam se osjećala! Naravno da sam odmah prihvatila. Cijelu noć sam razmišljala, a onda sam odlučila da te nazovem, ali ti se nisi javljao. Ljutio se ti ili ne, ali ja mislim da moraš znati za ovo - govorila je tiho, između jecaja, pazeći da ne probudi dijete.

Zagrlio sam je. Jadna mama. I jadna Irena. A ja sam se izležavao na plaži uživajući s novom ljubavi.

- Dobro si učinila, mama.

Pogledala me puna nade.

- Je li da jesam. Pa, pogledaj je. Kao mali anđeo je. Ona je tvoja, Ivane. Prije nekoliko dana Dalibor je plakao kao dijete. Duboko ga je povrijedila tvoja sumnja. On se kune da to što si ti umišljaš on ne bi mogao napraviti ni običnom poznaniku, a kamoli rođenom bratu. I još nešto, sine, Irena mi je rekla odakle tvoje sumnje. Poručila ti je da ako si već čitao njezin dnevnik, trebao si ga pročitati do kraja.

- Nemoj plakati. Sutra idemo u bolnicu. Kad je operacija?

- Preksutra.

- Ostat ću ovdje, mama.

- Tvoja soba te čeka, a Ivana će spavati sa mnom u mom krevetu.

Ušao sam u svoju sobu. Neprospavana prethodna noć, uzbuđenje zbog prvog susreta sa svojom kćeri i vijest o Ireninoj bolesti potpuno su me slomili. Osjećao sam da mi ponestaje zraka. Otvorio sam prozor i legao. Pogled mi je pao na rokovnik na noćnom ormariću. Irenin dnevnik. Sigurno ga je mama stavila tu da ga odmah vidim. Drhtavih ruku, uzeo sam ga i počeo čitati.

Nakon one kobne stranice, još ih je bilo nekoliko za mene bolnih, a onda je Irena počela opisivati rađanje svoje ljubavi prema meni. Čitajući stranice, prisjećao sam se svakog našeg izlaska koji je ona opisivala u detalje. Jedna stranica mi je izmamila suze: “Bože, koliko ga volim! Sad vidim da je ono što sam osjećala prema Daliboru bila samo trenutna zaljubljenost koja je prošla kao ljetni pljusak. Ovo što osjećam u grudima, kad samo pomislim na Ivana, prava je oluja. Umrla bih da ga izgubim. Samo mi nelagodu stvara to nesretno poznanstvo s njegovim bratom.

I meni i njemu je neugodno. Rekla bih Ivanu, ali bojim se da ga ne izgubim zbog nečega što ni spomena nije vrijedno. Kad bih samo znala kako bi reagirao, odmah bih mu rekla da se oslobodim tog tereta.“

Na zadnjoj stranici je pisalo:“ Čini mi se da sam trudna, ali neću Ivanu ništa govoriti dok ne budem potpuno sigurna. Poludjet će od sreće. Znam da je sve ovo vrijeme želio dijete. Sad će mu se želja konačno ispuniti.“

Preostale stranice bile su prazne. Od onog dana kad smo se posvađali ništa više nije napisala. Možda nije ni odnijela dnevnik, a možda ga je dala mami da ga ja jednom pročitam. Ono što sam osjećao poslije čitanja dnevnika ne može se opisati. Do tada nisam ni znao koliko čovjek može prezirati sebe. Ustao sam iz kreveta i odškrinuo vrata mamine sobe. S hodnika je dopirala blaga svjetlost. Mama je spavala. Ivana je spavala uz nju s dudicom u ustima. Da, baš kako je mama rekla, kao anđeo.

Ujutro smo krenuli u bolnicu. Imao sam osjećaj da su mi noge od olova dok sam koračao prema vratima sobe u kojoj je ležala Irena. Zamolio sam mamu da malo pričeka. Htio sam nasamo biti sa svojom ženom. Spavala je. Sjeo sam na stolac pokraj njezina kreveta. Neko sam je vrijeme samo gledao. Lice joj je bilo živa slika proživljenog pakla u kojem se našla posljednjih mjeseci. Kad je otvorila oči i vidjela mene, oči su joj se napunile suzama.

- Došao si - tiho je rekla.

- Da, došao sam i nikad više neću otići.

- Hoćeš li se brinuti za Ivanu ako se meni nešto dogodi? Mislim, ako operacija krene po zlu?

- Ništa se ružno više neće dogoditi, a o Ivani ćemo se brinuti zajedno.

- Jesi li pročitao moj dnevnik do kraja? - bojažljivo je upitala.

- Pročitao sam ga, ali nije bilo ni potrebno. Već sam uvidio svoju grešku. Hoćeš li mi ikad moći oprostiti?

- Sama sam kriva. Nisam ti smjela ništa prešutjeti.

- Nećemo više o tome. Odmaraj se i misli samo na sebe. Volim te, Irena. Nikad te nisam prestao voljeti.

Sutradan za vrijeme operacije mislio sam da ću poludjeti. Srećom, sve je dobro prošlo. Po izlasku iz bolnice, svi smo opet bili kod mame. Došao je i moj brat. Bilo je dirljivo vidjeti dva odrasla muškarca kako se grle i plaču. Mama je kroz suze govorila da joj je žao što više nismo dječaci pa da nas dobro istuče, kao u dobra stara vremena. Upornim pokušajima moja je hrabra i pametna majka uspjela ponovno okupiti svoju obitelj. Samo ona zna koliko joj je snage trebalo za to.

Poslije nekoliko dana stigli su Irenini nalazi. Tek smo tada odahnuli. Tumor je bio dobroćudan i moja će se žena potpuno oporaviti. Jedne večeri sam vidio Irenu kako drži svoj dnevnik.

- Zapalit ću ga. Toliko mi je nevolja donio.

Zagrlio sam je.

- Nemoj! Ostavi ga da nas uvijek opominje kako je teško pronaći sreću, a lako izgubiti je.

Broj preporuka: 25

FACEBOOK KOMENTARI

Još iz rubrike

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen