VRUĆI ŽENSKI VIKEND

ISTINITE PRIČE: Ajme! Svekrva je u zagrljaju sa 20 godina mlađim dečkom. Mužem moje prijateljice!

  • sunčanje zaljubljenost sunce ljubav sreća ljubavnica

Objavljeno: 16.01.2011

Ove smo si godine nas četiri prijateljice na dočeku obećale barem jednom u dva mjeseca nekamo zbrisati. Urlale smo od sreće kad smo napokon sjele u automobil i krenule jer čekale su nas masažice, bazeni, saune. Tko bi mogao i pretpostaviti u kakav će se cirkus pretvoriti naš wellness-vikend…

Ti bi živjela i s transseksualcem samo da ne budeš sama, rekla mi je jednom u svađi Iva, najbolja prijateljica. Zašto mi je baš danas to palo na pamet? Zato što je moj životni suputnik po stoti put napravio takav svinjac u kuhinji da mi je trebalo dva sata da pospremim. Priče o čarapama i gaćama pokraj košare, osušenim ogriscima i korama banana, istisnutim kalodontima i daljinskim kao šestim prstom ostavit ću za neki drugi put. To je dio opće kulture. A Iva je u pravu. Ne mogu podnijeti samoću. Zato se bar jednom na dan čujem s mamom, Frankom, Anjom i Helenom. I, naravno, više puta sa svekrvom koja je zabrinuta za svog sina otkad živimo zajedno, kao da boluje od kakve smrtonosne bolesti. Ne bih ništa rekla da joj je iskreno stalo do Ervina. Njega i braću ostavila je s ocem i otišla s mlađim muškarcem. Na moju žalost, otac je umro, a ona se nedavno vratila, tobože zauvijek, i glumata da je privlačna, prava seks-bomba, u kombinaciji s brižnom majkom. Njih trojica napokon uživaju u njezinoj pažnji, nadmećući se tko će biti bolji sin. I to je ono što mi nikad neće biti jasno.

- Mama nas je pozvala na ručak u nedjelju - obavijestio me Ervin kad se vratio s posla.

- Ovaj vikend idem s curama u toplice, rekla sam ti.

- Ne možeš to odgoditi? Rođendan joj je.

- Gdje je ona bila kad si ti puhao manje od 10 svjećica na torti? - nisam si mogla pomoći i svađa se nastavila. Bila je to još jedna izgubljena bitka, razgovor s izvanzemaljcem. Kao prvo, rušenje Babilonske kule nije metafora, ljudi se i dandanas ne razumiju. Kao drugo, treba oprostiti, netko će reći, međutim, po koju cijenu? Gdje je u svemu tome dostojanstvo? Večera se podgrijavala i krčkanje je bio jedini zvuk koji se mogao čuti. Otišla sam u krevet i uzela knjigu kako bi se umirila. Ervin već dugo vremena spava u dnevnom boravku zaljubljen u televizor, a kad nam dođu gosti i kad se pretvara da je sve u redu, dođe u krevet. Pritom se odavno osjećam kao da ležim pokraj strica, a ne nekoga do koga mi je ipak stalo.

***

Ti i tvoja svekrva! - moju žalopojku na kavi prekinula je Franka, najbrutalnija od nas četiri. - Znaš li ti o čemu drugom pričati?

- Baš si grozna - namrštila se Anja. - Kome će se požaliti ako ne nama?

- Pa ima Ervina - bocnula me i Iva.

- Samo hoću reći da žena nije normalna i da na nju ne trebamo trošiti vrijeme - zaključila je Franka. - Život ionako prebrzo prođe.

- Utješno, nema što - procijedila sam.

- Dobro, draga - uspravila se Iva. - Što ti očekuješ? Da se ona promijeni? Da se svima ispriča i moli za oprost?

- Ne, nego da nas ostavi na miru i ne provocira sukobe - odbrusila sam, već pomalo ljutita.

- Na to zaboravi - ubacila se Franka. - Zabludjela kraljica vratila se i namjerava nadoknaditi izgubljeno vrijeme s dvorjanima.

- Samo je ignoriraj - pokušala me utješiti Anja.

- To je najbolji način jer njoj nije nimalo stalo do tebe - dodala je Franka i odmahnula glavom. - Kao ni do sinova.

Trenutak neugodne tišine prekinuo je konobar donoseći kavu.

- To mi je posve jasno - rekla sam s gorčinom u ustima. - Kako njima nije? Ervin kao da je hipnotiziran kad je vidi, kao…

- Daj, shvati već jednom - gotovo je viknula Franka. - On je muškarac, muško, sin, mamin sin. Svi su oni mamini sinovi!

- Neki su i tatini - razgovor je smirila Anja. - Ti si, Franka, postala previše ogorčena. Što ti je?

- Ništa - mirnije je rekla. - Razvodim se.

- Što?

- Molim?

- Kako?

- Dražen je… Sumnjala sam, ali… - pogledala nas je. - Rekao mi je da se nedavno zaljubio, pretpostavljam u ljepšu i mlađu, i želi da se rastanemo.

- Pobogu, zašto nam nisi rekla?

- Sad vam kažem.

- Nakon deset godina braka on se zaljubio?

Na moj komentar sve su preokrenule očima. Kao i obično.

- Ti si stvarno pala s Marsa - obratila mi se Iva i počele smo se smijati.

- Ne znaš da se uspješni prdonje žene djevojkama gotovo 40 godina mlađim? I da to nije degutantno, nego razlog za ponos - pogledala me Iva.

- Užas - umalo mi se zgadila kava pri pomisli na nečiju obješenu i izboranu stražnjicu.

- Što si odlučila? - Iva je upitala Franku. - Krediti za stan, auto?

- Razbistrit ću glavu u toplicama, iako mi je došlo da ga odmah izbacim iz stana.

- Put će nam svima dobro doći - zaključila je Anja i razgovor se poveo o planovima za vikend. Dugo nismo nekamo otišle same. Vrijeme proleti u svakodnevnim glupostima, na vlastiti gušt često zaboravimo. Ove smo si godine na dočeku obećale barem jednom u dva mjeseca nekamo zbrisati. Razišle smo se na posao, ne zapitkujući više Franku o rastavi. Ona je bez sumnje bila najčvršća od nas jer je život nije mazio, no ovaj smo put bile zabrinute. Voljela je muža više nego sve tri zajedno svoje izabranike.

***

Tjedan se bližio kraju, na moje veselje. Ervina gotovo i nisam vidjela. Bio je zaokupljen poslom i majčicom koja je namjeravala kupiti zemljište kako bi si gradila kuću u elitnom dijelu grada. No kad je čuo da se Franka razvodi, zamislio se.

- Zbog čega? Oni su dobar par.

- Dosta joj je da živi sa strancem - smuljala sam na brzinu.

- Samo zbog toga?

- Između ostalog - nastavila sam lagati, ni sama ne znam zašto. - Život je predragocjen da se utroši na pogrešne osobe.

Ervin je ušutio i promijenio program. Nekako mi se činilo da ne gleda TV jer je prebacio na sapunicu, koje ne podnosi. Osmjehnula sam se sama sebi i otišla u kuhinju po čaj. Telefon je zazvonio. Svekrva. Dodala sam mu slušalicu i uzela daljinski.

- Da, naravno, nema problema - mrmljao je, kriomice me katkad pogledavši. - Čujemo se, a ti javi ako što zatrebaš.

Prekinuo je vezu i zagledao se u ekran.

- Mama je bolesna, odgodit ćemo proslavu za idući vikend.

- Baš šteta.

- Ne moraš biti bezobrazna.

- Tko je bezobrazan? Samo kažem da je šteta što to nisam izbjegla ovaj vikend.

Uslijedila je slika bez zvuka u našoj dnevnoj sobi. Na TV-u ionako nije bilo nešto pametnije pa sam popila čaj i otišla se pakirati za put. Telefon je zvonio i nisam morala dvaput pogađati tko je. Ervin je samo pokupio jaknu i ključeve te nestao iz stana. Začudo, ona je jedina žena koju poznajem koja umire čim uhvati virozu. To je ipak muška uloga. Kad je telefon ponovno zazvonio, nisam se htjela javiti. No netko je bio uporan.

- Jesi ti gluha? - začuo se Ivin glas s druge strane žice. - Jesi li se čula s Anjom?

- Ne, zašto?

- Franka mi je rekla da se prehladila.

- I ona?

- Molim?

- I moja je svekrvica bolesna.

- Da? Nevažno. Problem je što Anja ima visoku temperaturu i ako joj do sutra ne prođe, ne ide s nama.

- Ma, daj, malo čaja i limuna…

- Gadne su ove viroze, draga moja, ne pomažu stari lijekovi.

- Sigurno je moja svekrva dovukla neku šugavu gripu.

- Svinjsku, pretpostavljam? - nasmijala se.

- Prije gripu koja pogađa svrake - dodala sam. - Kako je Franka?

- Čini mi se dobro, vidjet ćemo za vikend. Iako…

- Iako?

- I ona ima temperaturu, samo ne visoku kao Anja.

- Krasno. Na kraju ćemo samo nas dvije otići.

- Vjerojatno. Čujemo se sutra.

Spremila sam torbu i ubacila se u kadu. Ervin se neće dugo vratiti i malo pripreme za odmor nije na odmet. Kad malo bolje razmislim, samoća mi je godila. Prvi put u životu.

***

Lagala bih kad bih rekla da nismo urlale od sreće kad smo sjele u automobil i krenule. Masažice, bazeni, odmaranje, šetnje. Bez pranja tanjura, pospremanja, glačanja, stavljanja kvačica, skidanja kvačica… Koliko samo suvišnih radnji, zamornih i glupih, čovjek napravi svaki dan, a da o njima ne razmisli ni sekundu. Na žalost, urlale smo samo Iva i ja, njima dvjema bilo je poprilično loše.

Izišle smo iz grada. Cesta je ubrzo počela vijugati poput potoka, brežuljci su izvirivali iza šuma, vinogradi, seoska domaćinstva, crkvice, trgovi. Ništa nije dobro kao dobro putovanje s dobrim prijateljem. Pojačale smo radio i poput tinejdžerica pjevušile.

- Mogla bih putovati cijeli život - zadovoljno sam rekla. - Ti?

- Naravno - nasmijala se Iva.

- I pred kraj života stati i napuniti rezervoar za još bolji put.

- Kad tako kažeš, ne zvuči loše.

- I nije - odvratila sam. - A dotad se samo trebaš pitati koliko dobro želiš da ti bude.

- A ti se to često pitaš?

- Ne, često zaboravim, ali trudim se podsjetiti na to.

Doista, kao da mi je bio potreban odmak, i to fizički, od svega da sagledam svoju situaciju: Ervin i ja postali smo stranci jedno drugome, svekrva je posljednjih mjeseci ubrzala proces petljajući se u sve i svašta, a i poprilično me šokirala činjenica da se raspadaju brakovi poput Frankina.

- Tko bi rekao da će se njih dvoje razići - nastavila sam misao naglas. - Da mi je znati zbog kakve je ženske ostavlja?

- Franka i Filip?

- Da.

- To je tako, događa se i najboljima. Mene čudi što joj je sve priznao na početku i nije je zavlačio.

- Zar to nije pravi muškarac? Obično lažu dok ne budu uhvaćeni, zatim…

- Zatim okrive ženu da ih je varala ili da je ona razlog svemu i zatim…

- Zatim odu ili cvile za oprost - zaključila sam. - Jadno.

Stigle smo pred hotel i uzele torbe. Žamor i gužva oko recepcije uvukli su nas u neki drugi svijet. Kao da smo na drugom planetu i kao da to nismo mi, nego neke druge dvije prijateljice koje su pobjegle od kuće ili iz zatvora. Osjećaj slobode bio je savršen. Prijavile smo se i požurile do sobe. Bila je jednostavna, s dva kreveta, kupaonicom i pogledom na šumu.

- Šteta što ne pad snijeg - rekla je Iva.

- I što Anja i Franka nisu s nama - dodala sam.

Raspakirale smo se, Iva se javila svojima da je stigla. Ervinu sam samo poslala poruku jer od jučerašnje svađe nismo razgovarali. Krenule smo na ručak. Restoran je bio pun gostiju, uglavnom starijih ljudi, sportaša i bračnih parova. No sve to nas nije zanimalo, htjele smo se što prije baciti u bazen, skočiti na masažu ili prošetati gradom. Iva je bila nestrpljiva kao i ja pa smo ručale nabrzinu te odabrale šetnju i noćno kupanje.

Gradić je bio presladak, malen, barokni. Sve trgovine i kafići bili su usklađeni s građevinama. Trg s crkvicom, muzej i vijećnica bili su središte prema kojem su vodile sve uličice. Posebno me se dojmio mir, prometa gotovo da i nije bilo pa smo nesvjesno usporile korak. Prolaznici su nas pozdravljali, što me oduševilo. Kao i terasa našeg hotela, koja je nalikovala na kolodvorsku stanicu. Dan je bio zimski, temperature proljetne. Naručile smo kavu vani. Drvene grede, nadstrešnica i pogled na cestu koja skreće i odlazi ili dolazi bili su dovoljni da se potpuno opustim. I zaboravim na sve. Na posao, svekrvu, svađe s Ervinom, užurbanost i nervozu života. Ivin osmijeh uvjerio me da je i ona upala u isto stanje dokolice.

- Božanstveno - dodala je točku na “i” mojim mislima.

***

Da nije zapuhao jak vjetar i podignuo prašinu, ostale bismo sjediti uz treću kavu i kolače. Kad smo se zaputile na bazen, bilo je već osam sati. Samo nekoliko parova ljenčarilo je na ležaljkama pokraj velikog olimpijskog bazena u koji smo se obje ubacile kao sirene. Radost slobode kretanja u vodi napunila nam je baterije pa smo nekoliko puta plivale tamo-amo, vrtjele se u krug i skakale na glavu. Uskoro smo se umorile. Na dnu dvorane nalazio se manji bazen osvijetljen prigušenim svjetlom, koji je jednim dijelom bio vani. Par se ljubakao oslonjen na zid.

- Idemo? - Iva je kimnula prema njima.

- Ne bih, čini mi se da je to za parove.

- Gluposti, uostalom, tko zna da nas dvije nismo zajedno?

Nasmijale smo se i ubacile u vodu. Bila je toplija nego u olimpijskom bazenu, što nas je malo omamilo. Međutim, izlazak na hladnoću bio je buđenje stoljeća. Uto, s neba je zavijorilo bezbroj pahuljica.

idi, kakva romantika!

- Jupiiii! Juhuhu!!!

I dok smo vriskale, kreveljile se i cerekale, učinilo mi se da čujem poznati smijeh iz unutrašnjosti. Nemoguće, pomislila sam i povukla Ivu za rame.

- Upravo sam čula svekrvu kako se smije.

- Ti stvarno nisi normalna! - rekla je i zaronila. Podigla sam pogled i odmah se bacila za Ivom. Na ulazu u vanjski dio plivala je našminkana i nasmijana naporna glava moje svekrve. Htjela sam stići Ivu, ali ona je ronila u pogrešnom smjeru. Brzo sam se okrenula, otplivala na drugi kraj i izronila samo da mi se vidi nos. Bez dvojbe, moja se svekrva bućkala nekoliko metara dalje, i to ne sama. Muška glava motala se oko nje. Iako je bilo mračno, njegovo lice činilo mi se poznatim. Nisam ni primijetila kad je Iva, blijeda kao krpa, izronila pokraj mene. Okrenule smo se kao da gledamo borove.

- Pobogu, ono je Frankin Filip s nekom napirlitanom babuskarom - šapnula je.

- Filip?!

- Tiše, gusko, hoćeš da nas primijete?

Bacila sam pogled i želudac mi se okrenuo. Moja svekrva pala je u strastveni zagrljaj dvadesetak godina mlađem muškarcu. I to mužu moje prijateljice.

- Jesi OK? - Iva me zabrinuto pogledala, dok joj se boja počela vraćati u obraze. - Pozelenjela si.

- I ti bi da je ono tvoja svekrva - jedva sam odgovorila. - Kao bolesna je kod kuće…

- To je… nisam je prepoznala… kako… - Iva je gledala čas u mene, čas u njih kako se prskaju vodom, smiju, grljakaju i ljube.

- Što ćemo sad?

- Duboko udahni i pokušaj izroniti do uzlaza - odlučno sam rekla. - Idemo.

Ni u snu nisam mislila da mogu tako dugo izdržati bez zraka. Iva je umalo upropastila plan izronivši samo pola metra iza golupčića. Vjerojatno nas ne bi ni primijetili, ali nije bila situacija za riskiranje. Potpuno iscrpljene i mokre odjurile smo u sobu. Gotovo trčeći.

- Krava glupa! Lažljivica! Da Ervin zna... Ma meni je upropastila vikend - moj se jednosatni monolog polako bližio kraju. Umor me svladao. Iva je sjedila na krevetu zamišljena, i dalje umotana u ručnik.

- Što ćemo s Frankom?

- Ne znam.

- Što je gore: znati da te ostavlja zbog mlađe i naivnije ili bogate i prepredene babe?

Na to pitanje nisam imala odgovor. Zapravo, u ovom slučaju nijedan nije bio ispravan. Šutjele smo poprilično dugo. Iva se napokon uputila u kupaonicu.

- Da se spakiramo i idemo?

- Ne pada mi na pamet!

- Možda su došli samo na kupanje. Moći ćemo uživati još dva dana.

Slegnula sam ramenima i izvalila se na krevet. Mobitel je zazvonio i Ervinova poruka ugasila posljednju nadu. Između ostalog je pisao da mu je mama jako bolesna i da ga je zamolila da ne dolazi kako se i on ne bi zarazio. Čime? Lažima? Ugasila sam mobitel i zagrlila jastuk. Nije mi bilo jasno gdje su se njih dvoje mogli upoznati, kada, kako…

Kuća! Filip je arhitekt, to je to! Ali, kako ga je uspjela smotati? Ne izgleda loše, ali ipak - razmišljala sam i usred tog košmara zaspala.

***

Probudile smo se oko podneva. Kroz prozor nas je zabljesnula bjelina snijega koji je očito padao cijelu noć. Iva je još i dvojila hoćemo li na ručak, ali meni se više nije dalo igrati skrivača.

- Idemo na klopu, pa vani na snijeg, a onda na masažu - isplanirala sam nam dan.

- A što ako ih sretnemo?

- Ništa, pozdravit ćemo ih… - zamislila sam se. - Zapravo, neka i ona jednom ostane bez teksta.

- Krasno - mrzovoljno je dodala i uputile smo se u restoran.

Kad sam ponovno začula njezin smijeh, prošla me jeza i uhvatila nelagoda. Iva se pokunjila kao kakav kriminalac. Ni ja nisam bila ništa bolje. Udahnula sam na ulasku.

- Zbog čega bi nama trebalo biti neugodno?! - rekla sam Ivi i zaputile smo se prema stolu. Dok smo prolazile, smijeh je utihnuo. Nekoliko stolova od nas sjedili su Filip, crven kao najcrvenija višnja, gotovo ljubičast, i moja svekrva, koja je dobila neke čudne fleke po licu. Od muke je nisam mogla pogledati.

- Dobar dan - promucala je Iva i ukipila se.

- Ovaj, bok! Otkud vi? - jedva je progovorio Filip.

- Zar ti Franka nije rekla da idemo na vikend? - rekla sam takvim tonom da sam sama sebe iznenadila. - I ona je trebala doći.

- Da, nisam mislio… - mucao je i počeo se znojiti.

- Vi ste, vidim, bolje? - okrenula sam se prema svekrvi koja se nasmiješila, uozbiljila i odjednom srušila sa stolca.

Strka, vika, panika. Srčani udar. Budući da su toplice prepune liječnika, priskočio nam je jedan i smjestili smo je u vozilo Hitne pomoći. Netko je morao s njom u bolnicu, a kako mi se nije išlo samoj, povukla sam Filipa sa sobom. On je pak zanijemio i upao u neko čudno stanje, kao da ne zna gdje se nalazi.

Nakon te silne gužve, kad su je izvukli iz kritičnog stanja i kad je zaspala, javila sam Ervinu da dođe. U međuvremenu, Iva je nazvala Franku, koja je također bila na putu prema nama. Anja je na sreću isključila mobitel. A ono što je uslijedilo bio je pravi cirkus.

Franka, doznavši da se njezin Filip zaljubio u Ervinovu mamu, isprva je gledala u prazno, kao da ne razumije o čemu govorimo. Zatim je počela urlati na Filipa i sigurno bi rekla nešto prosto protiv moje svekrve, ali nije mogla zbog Ervina koji je bio s nama u sobi. A on je bio toliko pokunjen, toliko razočaran i shrvan da mi ga je bilo žao. Nije mogao pogledati nikome u oči koliko se sramio, kao da je on bio s Filipom, a ne njegova mama. U cijelu tu gužvu upleo se i Ivin dečko Matej, koji je dovezao Franku jer pod temperaturom nije bila sposobna za vožnju. Njemu pak ništa nije bilo jasno. No kad se Franka počela smijati, što od očaja, što od groznice, što od histerije, Iva i ja smo je čvrsto podržale u tome. Ervin i Filip, za njima i Matej, ubrzo su se pokupili iz sobe i otišli do bolnice.

- Prestrašno, užasno - valjala se po krevetu Franka i suze su joj od smijeha klizile po licu. - Tvoja svekrva, ne mogu vjerovati…

- Rekla sam ti da je nemoguća.

- Što mislite, o čemu razgovaraju na putu do bolnice? - ubacila se Iva, držeći se za trbuh.

- Pa o nogometu i ženama - dodala sam i vrisnule smo od smijeha.

Naravno da su svi ostali u hotelu za vikend i da se stara zavodnica oporavila. Morala je ostati nekoliko dana u bolnici. Brčkanje u bazenu i vatreni seks ipak nije za te godine. Ili jedno ili drugo. Filip i Franka vodili su duge razgovore u sobi, Iva i Matej uživali u zimskim čarima, a nas dvoje u tišini sjedili pred televizorom. To bi i potrajalo, ali nestalo je struje.

- Slušaj, Ervine… - počela sam.

- Ne, ti slušaj - prekinuo me i u njegovu glasu moglo se osjetiti da mu nije lako. - Sve ove godine bila si tu za mene, što cijenim. Znam da samo se udaljili i da sam stalno s mamom otkako se vratila.

stina. Samo ne razumijem kako uvijek imaš opravdanje za sve njezine postupke, a meni uvijek imaš nešto za reći. Kao i ona. Stalno me kritizira. I, zapravo, ispada kao da je ona pobjednica u svakoj bitki jer si ti na njezinoj strani.

- Nisam, vjeruj mi da ja najbolje od svih znam kakva je, ali ovakvo što nisam očekivao. Nemoj misliti da vas uspoređujem, ali nije lako biti između vas dvije. Međutim… - rekao je i dotaknuo me po obrazu. - Ti si moja kraljica.

- Da? Sigurno?

- Uvijek i zauvijek.

Struja je došla i televizor se oglasio. Ali nas nekako i nije bilo briga za to. Odavno nas tako nije bilo briga. Zašto? Pretpostavljam da znate odgovor.

Broj preporuka: 69

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen