ŽIVOTNA DRAMA

ISTINITE PRIČE: Želudac mi se stisnuo kada sam ugledala muža s drugom ženom u kafiću

Autor:

Objavljeno: 20.02.2011

Baka mi je uvijek pričala kako žene u obitelji prati kletva. Sve su se rastajale. Govorila sam joj: ‘Ma ja ću biti prva koja će prekinuti niz. Moj je Vedran drukčiji.’ O, kako sam se prevarila...

U nekoj se obitelji nasljeđuju srebrni i zlatni pirovi, u nekoj tragične ljubavi, a u mojoj - razvodi. Povod za njih prevare su i laži muške, slabije strane. Koliko mi je poznato, još je moja prapraprabaka uspjela razvrgnuti brak i pobjeći preko bare. Nije ni čudno što je stopa razvoda u Americi tolika. Na žalost, ili na moju sreću, jedna od njezinih kćeri vratila se u djedovinu i nastavila tradiciju. Još i dandanas pamtim kako mi je baka o razvodu govorila kao o nečemu što se nasljeđuje uz boju očiju. I kao o nečemu od čega se ne može pobjeći. Nosila je oba prstena na ruci, jedan da je podsjeti na izdaju, a drugi na odanost, i često pričala da sreća ne dolazi treća, nego druga.

U drugom braku na svijet je došla moja majka, u čijem sam opet drugom braku svijet ugledala ja. Urlala sam, vjerojatno predosjećajući da će me, kad-tad, za uši uhvatiti obiteljsko nasljeđe. Prije toga uhvatile su me kozice, prva ljubav, srednjoškolske ludorije, upale krajnika, ljetovanja i zimovanja, šaputanja na jastuku i studij. Bio je rujan kad sam s radnom knjižicom izišla sa Zavoda za zapošljavanje. I naletjela na sudbinu. Također s knjižicom.

- Bok! Znaš li slučajno gdje je zdravstveno?

- Možeš sa mnom - odgovorih bez razmišljanja. Duboke zelene oči i osmijeh od sto dolara ne susreću se svaki dan.

- Odlično - zadovoljno je kimnuo. Njegovo veselo brbljanje, gestikuliranje, nekoliko kratkih pitanja i već sam bila zaljubljena. Lakoća s kojom je komunicirao sa svima, nesvjestan svoga šarma, bila je začuđujuća.

- Imaš vremena sutra navečer? Igra dobar film - predložio je ne skidajući pogled s moga lica koje se vjerojatno cerekalo samo od sebe. Nepisani imperativ nedodirljivosti nikad mi nije legao.

- O.K. Čujemo se.

Kino, izlasci, šetnje, upoznavanje njegovih prijatelja, braće, roditelja. Ukratko, u godinu dana bila sam zaposlena mlada žena sa zaručnikom kakvog bi svaki otac poželio. Jedino se moja baka smješkala, ne govoreći ništa. atkad bi samo okretala prstenje na ruci i slušala moje priče o Vedranu, o tome kako ću ja prva promijeniti zloslutnu nam sudbinu. Bilo je to vrijeme radosti kada je cijeli svijet bio naš.

- Hajdemo na neko putovanje - predložio je jedne večeri kad se vratio s posla.

- Misliš, kao na medeni mjesec? - obradovala sam se.

- Da, to smo preskočili - poljubio me i zagrlio. - Možemo napraviti bebu negdje u toplijim krajevima.

- Dijete? Već?

- Zašto ne?

- Nismo o tome razgovarali.

- Sad razgovaramo.

Prvi put tišina se ugurala između nas. Trebalo mi je par minuta da pronađem svoj glas.

- U redu. Možemo pokušati.

- Ma što pokušati, odmah ćemo dobiti dvojke - podignuo me u zrak i zavrtio.

Otputovali smo, dakako, u Egipat. Njegovo oduševljenje u hipu je prešlo na mene. Bilo mi je jasno zašto je tako odlučan. Odrastao je u brojnoj obitelji i braća su mu imala djecu. Imali smo sve uvjete, a i da nismo, potrudili bismo se ostvariti ih. Iako bismo o planovima, željama i svemu dugo razgovarali, s vremenom se to promijenilo. Razgovor o djeci bio je tek početak. Nisam ni primijetila kako se pretvaram u osobu koja ispunjava tuđe želje, zanemarujući svoje koje bi se rasplinule u daleke sanje. Kad je čovjek tužan ili sretan, ne primjećuje ništa oko sebe.

Dakle, prve godine braka prošle su brzim koracima, nedostajali su nam oni sitni, veseli, dječji. Onda je, jedne zime, sve krenulo nizbrdo. Vedranov brat dobio je treće dijete. Od grudice stvorila se lavina…

- Vrijeme je da potražiš liječničku pomoć - odsutno je rekao za večerom.

- Misliš, oboje?

- Da.

- Onda tako i reci.

- Pa rekao sam.

- Nisi.

- Jesam.

- Nisi.

- Jesam!

- Ne viči!

- Ti vičeš! Da manje histeriziraš oko svega, već bismo imali petorke!

Ostala sam bez riječi. Svaki bi razgovor o djeci, našim problemima i odlasku u bolnicu završio više-manje slično, ali nikada nije ovako uperio prst u mene. On se ne može natjerati ni kod zubara sve dok ne postane kritično, a kamoli u bolnicu. Počela sam plakati. Dijete mi nije bio još jedan trofej u nizu, neostvaren zadatak, nešto što svi imaju pa zato trebam i ja. Doista sam željela u naručju malenu djevojčicu ili dječaka.

- Oprosti, nisam tako mislio - odložio je pribor i primio me za ramena. - Možemo idući tjedan otići zajedno, uzet ću slobodne dane.

Čvrsto sam ga zagrlila. Poslije smo razgovarali smirenije i detaljnije o tome, tako da se i on umirio. No kad smo jednom prošli kroz bolnička vrata, kao da je faraonska kletva pala na nas. Terapija, pregledi, operacije, milijarde podataka, statistike, slova, brojevi, i naposljetku - bol. Praznina. Ništa. I ponovno, i ponovno, i ponovno. Sve sam češće plakala. S vremenom gotovo svaku večer.

- Budi jaka.

- Nije lako pod svim ovim hormonima.

- Znam, ipak se potrudi.

- Hoću - obećala sam i njemu i sebi, ali znala sam da ću se noćima buditi sa suzama u očima, na mokrom jastuku i otići u kupaonicu. Svoje lice, umorno, crveno od plača, prestala sam promatrati u zrcalu. Krajičkom oka ulovila bih nekoliko sijedih u prolazu, ne pridajući pažnju tome što mi dani prolaze po bolničkim hodnicima. Situaciju na poslu nisam ni doživljavala sve dok me kolegica Mila nije pozvala na ručak.

- Što je s tobom? Nekako si rastresena.

- Da? Nisam primijetila.

- Pa kad si rastresena - nasmijala se i primila me za ruku.

- Bit ću dobro - popravila sam kosu i uspravila se. - Malo sam umorna.

- Slušaj, meni ne smeta, nego babe u susjednoj kancelariji samo traže žrtvu za ogovaranje.

- I što se priča?

- Gluposti, nije važno.

- Pa reci sad kad si započela.

- Da te muž vara. Da zato izgledaš lošije nego inače.

- Molim?

- Rekla sam ti, gluposti.

Počela sam se smijati. Takvo što bilo mi je preglupo. Vedran i ja provodili smo svaku večer zajedno. Bili smo iscrpljeni od svega. Pretpostavljam da izvanbračna veza zahtijeva trud, vrijeme i mnogo energije za laganje.

- Ljudi stvarno nemaju privatni život kad se bave tuđim izmišljenim problemima.

- Nemaju i tako su odgojeni, odnosno neodgojeni. Guraju nos gdje im nije mjesto, umjesto da obrišu pred svojim vratima.

Ručak začinjen smijehom toliko mi je prijao da sam naručila još dva kolača i kavu. Mila me upozorila da radim pažljivije jer mi je nekoliko puta potajno ispravila pogrešno unijete podatke. Dok smo plaćale i šalile se, kroz glavu mi je proletjelo kako se dugo nisam osjećala ovako opušteno. Komunikacija s Vedranom svela se na razmjenu svakodnevnih podataka dok bi u pozadini bolno kuckalo pitanje trudnoće. Pribojavala sam se takvih razgovora, osjećajući krivnju, pa sam mu prepričala uredske tračeve.

- Tko su te glupače da ih namlatim?

- Direktorovi pijuni, nevažni likovi.

- Poprilično su drske i primitivne.

- Zato i imaju tu funkciju na poslu. Spletkarenje, olajavanje, cinkanje, smještanje otkaza. Izvan toga one su nitko i ništa.

- Ne samo izvan, nego općenito. Bijedno. Zar se ništa u ovoj državi nije promijenilo?

- Osim što je zatvoren Goli otok, ništa.

Odlučili smo izaći na večeru, u kvartovski restoran. Bio je polupun, nekoliko parova čekalo je hranu, u drugom dijelu jedna je obitelj bučno večerala. Čuli su se i prijekori i smijeh, klupko radosti i vriske. U trenu sam se snuždila. Vedran je odsutno gledao ponudu, a ja se suzdržavala od plača. Zagnjurila sam nos u jelovnik dok su mi se slova mutila od suza.

- Što ćeš ti?

- Ne znam.

- Nemoj mi samo reći da nisi gladna.

- Nisam.

- Zašto smo onda izašli?

- Nismo valjda samo zbog hrane.

Podignuo je pogled i namrštio se. Ni on ni ja nismo mogli podnijeti moje suze, izgubljene nade, očekivanje.

aš si slaba - procijedio je.

- A što? Trebala bih biti poput gumene lutke? Bila bih nenormalna da me to sve ne dira.

- Samo kažem da je za tebe bolje da očvrsneš. I za mene.

- A ti ćeš me s vremena na vrijeme provocirati da provjeriš koliko sam ojačala? Je li?! Pa nisu svi debelokošci!

- Hoćeš reći, kao ja?

- Ne, nisam to rekla! Nego… da smo različiti.

- Točno. Ali život nije za ljubičice.

- Što?! - planula sam. - Da ne stvaramo možda arijevsku rasu?!

- Daj se smiri - osvrnuo se. - Stiže konobar.

- Briga me - ustala sam. - To je i Hitler mislio kad je započeo pohode smrti po Europi.

Odjurila sam van, na ulazu umalo srušivši vlasnika restorana. Kamo? Ne znam. Ravno, lijevo, desno? Duž ulice prema rijeci. Doma mi se nije išlo. Obrisala sam posljednje suze. Bilo mi je dosta svega. Pa ako želi čvrstu i emocionalno ograničenu ženu, dobit će je. Zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, onih crijeva i genitalija, danas je poželjno i društveno prihvatljivo ponašanje. Nikakvi osjećaji osim glumatanja sreće. I toljaga u šapi kako bi se čuvalo ono što se smatra vlastitim. Usput uzelo tuđe. Od slabića. Što se drugo ponavlja nego povijest u različitim oblicima?

Kad sam se vratila kući, nije ga bilo. Legla sam, u košmaru zaspala. Ubrzo su košmari, večeri bez njega i zbrka na poslu postali moja svakodnevica. Barem nisam više plakala. Pronašla sam snagu u sebi, no šutnja je trajala predugo. S njom se pojavila moja očita iznerviranost. Iako mi se Vedran nekoliko puta pokušao umiliti i razgovarati, nisam prihvaćala komunikaciju bez isprike. A kad je napokon procijedio da mu je žao, naglasio je da ne zna što je napravio i zašto se ljutim. Na takav bezobrazluk nisam ništa odgovorila.

Došla je veljača, mjesec ljubavi, Valentinovo. Nikad tome nisam pridavala neku važnost, međutim sada me izluđivalo. Jedini podražaj koji je mogao prouzročiti takav kič, kretenske reklame, srdašca i ostale gluposti bio je onaj na povraćanje. Nije mi bilo jasno kako odrasli ne mogu shvatiti da su pisamca, ljubavne izjave i darovi primjereniji za djecu u vrtiću, osnovnoj i srednjoj školi. Ljubav je nešto drugo.

Na ručku s prijateljicom bila sam već toliko iziritirana svim tim prenemaganjima po medijima cijele dane da sam nabola komad mesa kao da mi je nešto skrivilo.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg

Broj preporuka: 4554

Više o...

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen