Prvo Isusovo čudo - kako smo čuli prošle nedjelje - bilo je vino za svatovsku radost, a danas čitamo prvi zabilježeni Isusov govor - za slobodu potlačenih (Lk 1,1-4; 4,14-21). Po njemu je čovjek stvoren za radost u slobodi. Drugačije se nije htio predstaviti prvim nastupom pred narodom svoga zavičaja, u Nazaretu. Bili su, valjda, već čuli što je činio u Kafarnaumu, pa su i tu očekivali čudesa. Redovito površno religijsko ligijsko ili čak magijsko zanimanje mnoštva da vidi kako je prorok izvanredan.
Isus je naumio u tome ih razočarati. Njegov prvi govor u nazaretskoj sinagogi nema ni traga misterija, otkrivanja tajni. To - na prvi pogled - nije vjerska propovijed nego socijalni i politički program izravno se postavlja kao onaj koji ima Duha - ali ne za duhovnost nego za pomoć siromašnima, za oslobođenje zasužnjenih, za slobodu potlačenih. Tim društveno-političkim djelovanjem “proglasuje godinu milosti gospodnje” - drugim riječima: provodi na ovom svijetu ono što Bog baš sada želi. Kad se sjetimo kako su u bivšoj državi baš to Crkvi zabranjivali - i kako bi neki i danas htjeli Crkvu “vratiti u sakristiju” - možemo samo očekivati sve više napetosti što se Crkva bude određenije ponašala prema ovom Isusovu naputku.
Tko jučer u ovim novinama piše o izvanrednom svećeniku Zlatku Sudcu - ne shvaća Evanđelje, pa nema smisla s njim raspravljati. Ali onaj tko je uz taj članak narisao karikaturu gdje Isusov križ na Sudčevu čelu zamjenjuje Hitlerovim znakom očito namjerno vrijeđa. O Zlatku Sudcu može se različito misliti, ali on je prije svega Isusov iskreni vjernik, prožet dubokim doživljavanjem Isusove muke, što se na neobičan način trajno očituje u stigmama, Isusovim ranama na rukama, nogama, na čelu i na rebrima. To je trajna patnja s Isusom bilo da je plod dubokog prožiljavanja osobne Isusove muke, bilo da je izvanredni Božji zahvat. Mnogo je križeva u nadmorskim špiljama, gdje se ni zvijeri ni ptice ne obraćaju - zašto bi križ u podmorju bila tolika senzacija?
