Crkva raste iz Božjeg sjemena; ne može se nametnuti vještinom ni prisilom. Bog izabire male, pred svijetom nemoćne i šalje ih da budu kvasac koji će prožeti svijet. Kako bi drugačije mali izabrani narod Staroga saveza mogao povjerovati u svoju silnu važnost - da ga proroci nisu podučili o toj zakonitosti rasta male zajednice koja je za sudbinu svijeta važnija od golemih stabala (Ez 17,22-24)?
Ona, naime, prirodna stabla, kao i naravne religije, države, pokreti i ideologije - žive i rastu po biološkim i društvenim zakonima - a to je uvijek put makar kroz procvat u završno raspadanje. Božji izabranici znaju da su oni klica vječne budućnosti, da će sve proći, a njihova će zajednica zajedno s Bogom odrediti budućnost čovječanstva i svemira.
Kako obeshrabriti onoga koji zna da je tako izabran i da mu je to zajamčeno? No, pođe li crkvena zajednica drugim putem, Bog joj ne treba - niti je ona takva svijetu potrebna.
Pavao je sav u treptaju te vječne nade (2 Kor 5, 6-10). U sigurnosti postaje i nestrpljiv. Kao da mu je tijelo preusko, kao da se svijet presporo mijenja; kao da prezire materiju. Ali brzo se mijenja i shvaća da je to tijelo u takvu svijetu poprište događanja spasenja.
Isus Ezekijelovu prispodobu proširuje govorom o gorušičinu sjemenu iz kojega raste snažna biljka (Mk 4, 26-34). Vjerniku ne trebaju moć i bogatstvo, ugled i priznanje da bi se osjetio neizmjerno važnim. Dosta mu je sigurnost veze s Bogom, poslanje koje mu je povjereno. Nikoja sila ovoga svijeta ne može mu to poslanje zapriječiti, osim ako se sam iznevjeri. Graditelji svijeta bez Boga mogu ga slati u zapećak ili u mučeništvo, na rub društva, sažaljevati ga i nuditi mu suradnju - ali on živi za svoje i za njihovo spasenje, strpljivo čeka raspad privida, ustrajno djeluje da svi ljudi dobre volje nađu sami sebe i svoje mjesto pred Bogom.
Gdje god bi kršćani drugačije postupali, gdje god bi se prisilom bogatstva i vlasti svijetu nametnuli - bilo bi to nijekanje evanđelja, produljivanje raspadanja i sramoćenje svetinje.
