Ministar financija Ivan Šuker uvjeren je da dobro radi svoj posao - on puni državni proračun. U kvalitetu njegova posla vjerovao je i Ivo Sanader, bivši premijer, vjeruje i premijerka Jadranka Kosor. Njih troje povezuje zajednička zabluda - posao ministra financija nije punjenje državnog proračuna. Njegov posao je da njime upravlja. Proračun pune poreznici.

Potraga za novcem

Problem nastaje kada poreznici ne mogu napuniti proračun. Tada ministar financija dobiva još jednu ulogu: mora pronaći novac koji nedostaje. Ministar Šuker zna i može pronaći novac. Na tržištima ga ima uvijek, a cijena mu ovisi o zdravlju domaće i globalne ekonomije. Možemo zapravo pretpostaviti da će Šukeru vjerojatno do kraja njegova ministarskog mandata uvijek uspjeti namaknuti sredstva da pokrije osnovne obaveze i, ne samo usput, ispuni želje ma kojem od svojih šefova.

- To je potvrda Hrvatske politike danas i sutra. Jer nas svi gledaju kroz to kakvi smo danas i što planiramo sutra napraviti - citirali su mediji Šukera po povratku s njegovog, zasad posljednjeg financijskog putovanja po SAD-u. Uspjeh Šukerova izleta sastojao se od svježih milijardu i pol dolara novog duga uz kamatu od 6,75 posto godišnje. Zli analitičari preveli su kamatu u dolare i izračunali da će Hrvatska za taj kredit tijekom deset godina platiti još oko milijardu dolara u kamati, ovisno o tečaju dolara koji je danas na jednoj od povijesno najnižih razina.

Blagajna za šefove

Bude li tečaj dolara rastao onako kako priželjkuju vlasnici američkog duga, Hrvatskoj bi se do dolaska kredita na punu naplatu ukupni dug mogao i više nego udvostručiti. Naravno, to se može, ali ne mora dogoditi, ali cijelu je priču, osim samog ministra i njegovih nadređenih, malo tko vidio kao potvrdu uspješno vođene financijske politike.

Proračunski deficit nije nužno uvijek znak lošeg upravljanja državnim financijama. Kada se u minus odlazi planski, s ciljem da se kratkoročno financiraju točno određeni ciljevi koji će biti na dobrobit zajednici, takav trošak je opravdan. Umijeće balansiranja između proračunskih viškova i manjkova ključ je po kojemu se prepoznaje dobar ili loš ministar financija. Zašto je, dakle, hrvatski državni proračun u minusu ?

Najjednostavnije rečeno - zato što njime odavno nitko ne upravlja. Tako je zato jer je prazan, a ispraznila ga nije samo globalna kriza, nego su u tome velikim dijelom zaslugu imala posljednja dva ministra financija koji su svoje ambicije, zajedno sa svojim blagajnama potpuno podredili željama svojih šefova. Mato Crkvenac Račanovim i stranačkim, Šuker Sanaderovim, jasno i strogo definiranim, dok sada pažljivo osluškuje Jadranku Kosor i mrzovoljno puše na prijedloge koji stižu iz kruga njenih ekonomskih savjetnika.

Amnestirani Škegro

Zašto posljednja dva, zašto prozivam samo Ivana Šukera i Matu Crkvenca, a amnestiram Borislava Škegru koji je također punio proračun ispunjavajući želje dosad vjerovatno najzahtjevnijeg hrvatskog političara Franje Tuđmana?

Nije Škegro bio svetac. Kada je otišao, iza tadašnje HDZ-ove (Matešine, a zapravo Tuđmanove) vlade ostao je težak teret nelikvidnosti i gotovo potpunog zastoja u plaćanju domaćih državnih obaveza. Zastoja koji je, apsurdno, između ostaloga nastao zato jer vrstan makroekonomist Škegro jest upravljao proračunom i usmjeravao novac prema zacrtanim primarnim ciljevima. Danas možemo samo nagađati što bi se dogodilo s hrvatskom ekonomijom 2000. da HDZ nije izgubio izbore. Možda Škegru i ne bismo pamtili po nespornom znanju i ekonomskom talentu. Možda bi val nelikvidnosti doista ugušio poduzetništvo u nastajanju. A možda bi, u situaciji donekle sličnoj današnjoj, uz PDV koji je i danas najbrži punjač državne blagajne Škegro razvio dodatne mehanizme za isisavanje novca iz ekonomije i punjenje proračuna? A možda bi znao i preusmjeriti proračunska sredstva prema biznisu, pogotovo nakon smrti njegovog poslodavca i “zaštitnika” kakvog je imao u Tuđmanu.