Ivica Račan jedan je od trojice najznačajnijih hrvatskih političara u posljednjih dvadeset godina (druga dvojica su, naravno, Franjo Tuđman i Ivo Sanader).

Račanov doprinos pretvaranju Hrvatske u samostalnu i demokratsku državu nemjerljivo je velik. Dugogodišnji predsjednik SDP-a sasvim je sigurno najistaknutiji reformator u novijoj povijesti hrvatske politike.

Ivica Račan uspješno je proveo tri ključne reforme, bez kojih bi se Hrvatska vrlo teško pretvorila iz komunističke članice bivše Jugoslavije u samostalnu i relativno stabilnu demokraciju.

Odlazak Ivice Račana uistinu je težak udarac za hrvatsku političku scenu. Ne vidimo, na žalost, baš nikoga tko bi ga mogao bar približno dostatno naslijediti

Prvu strateški važnu reformu Račan je proveo potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je ondašnji Savez komunista Hrvatske definitivno odvojio od jugoslavenske komunističke organizacije, čime je otvorio frontalni sukob sa Slobodanom Miloševićem.

Podsjetimo, Račan i hrvatska delegacija napustili su, skupa sa Slovencima, zadnji kongres jugoslavenskog Saveza komunista, održan u veljači 1990. godine.

Račanov i Kučanov odlazak s tog kongresa nije samo najavio neizbježnu secesiju Hrvatske i Slovenije iz Jugoslavije, nego je anticipirao ratni sukob: srpski diktator i čelnici Jugoslavenske narodne armije nikad Hrvatima i Slovencima nisu oprostili taj javni iskaz nelojalnosti, razlikovanja i otpora srpskom hegemonizmu (državne su televizije izravno prenosile tijek kongresa).

Drugu ključnu političku reformu Ivica Račan izveo je u idućih nekoliko godina, kada je potpuno redefinirao karakter svoje stranke. Račan je tu uspio naizgled nemoguće: od starinske komunističke stvorio je gotovo modernu socijaldemokratsku stranku.

Ivica Račan proveo je početkom devedesetih godina masovnu čistku u današnjem SDP-u. Iz stranke je izbacio sve zagovornike jugoslavenstva i gotovo sve radikalne ljevičare (preostali su otiši sami od sebe). Od SDP-a je učinio masovnu prihvatljivu, jasno državotvornu, a ipak snažnu oporbenu stranku. Zahvaljujući Ivici Račanu, hrvatska je ljevica postala jednako autentično nacionalna kao i bilo koja središnja ili desna stranka.

Birači su, naravno, honorirali takve Račanove poteze, pa je SDP još 1995. godine postao druga najjača stranka u Hrvatskoj. Od tada do danas SDP se s HDZ-om natječe za prvenstvo na hrvatskoj političkoj pozornici. Sve druge stranke imaju samo status više ili manje poželjnih koalicijskih partnera.

Treću veliku reformu Ivica Račan proveo je 2000. godine, kada je postao premijer.

U prve dvije godine svog mandata premijer Račan pretvorio je antipatičnu, međunarodnu izoliranu, nedemokratsku i duboku korumpiranu Hrvatsku u razmjerno normalnu zemlju, koja je stekla snažan međunarodni legitimitet (koji se sada potvrđuje kroz najavljeni ulazak u NATO i EU), koja se približila standardima liberalne demokracije i u kojoj se korupcija bar počela progoniti.

Račanov doprinos transformiranju Hrvatske u "normalnu" zemlju jednako je važan kao i njegov otpor Slobodanu Miloševiću 1990. godine.

Ivici Račanu apsolutno nitko ne može osporiti tri ključne reforme koje je proveo: emancipaciju hrvatskog Saveza komunista od Saveza komunista Jugoslavije, pretvaranje današnjeg SDP-a u umjerenu i državotvornu stranku i strukturalno preoblikovanje Tuđmanova režima u međunarodnu prihvatljivu, demokratsku i uspješnu državu. Račanu se, naravno, može prigovoriti mnogo što drugo. Glavni se prigovori odnose na njegovu neodlučnost, koja se u ponekim situacijama pokazala dobrom, a u nekim drugim vrlo štetnom.

Nadalje, Račanova je vlada bila izrazito nekompetentna (osim u dva ili tri ministarstva), nekompetentnija čak i od sadašnje. Naposljetku, Račan nije imao dovoljno energije da uspješno vodi šesteročlanu koaliciju koja je vladala Hrvatskom od 2000. do 2003. godine. Neke manje važne članice te koalicije donosile su ključne državne odluke, što je Račana i SDP teško kompromitiralo. Neke druge zamjerke, koje se mogu čuti i pročitati na Račanov račun, posve su bespredmetne. Primjerice, Račana se optužuje da je 1990. godine prepustio Jugoslavenskoj narodnoj armiji oružje hrvatske Teritorijalne obrane. Ta je optužnica potpuna besmislica jer Hrvatska nikako nije mogla spriječiti jugoslavensku vojsku u izvlačenju tog oružja.

Jednako je besmisleno Račana optuživati za represiju poslije pada Hrvatskog proljeća. Sami protagonisti Hrvatskog proljeća vrlo dobro znaju da Račan nije sudjelovao ni u jednom obliku represije, za razliku od nekih drugih uglednika suvremenog hrvatskog političkog i javnog života.

Odlazak Ivice Račana uistinu jest težak udarac za hrvatsku političku scenu. Ne vidimo, na žalost, baš nikoga tko bi ga mogao bar približno dostatno naslijediti.
Davor Butković