Ivica Račan okreće se u grobu. I zadovoljno, poluglasno, mrmlja: ”Jesam li vam govorio, jesam li vam govorio...”
Ivica Račan okreće se u grobu zato što ne može vjerovati da je samo dvije i pol godine poslije njegove smrti predsjednica Vlade i predsjednica Hrvatske demokratske zajednice u sabornici odlučila odati političko poštovanje baš njemu, čovjeku koji je pred smrt inzistirao na ulozi zakletog neprijatelja tog istog HDZ-a.
A mrmlja “Jesam li vam govorio” zato što se sedam godina nakon što je taj isti, ne samo Sanaderov, nego i Kosoričin, i Šeksov, i Bebićev i Hebrangov HDZ srušio Sporazum Račan-Drnovšek, ocijenivši ga veleizdajničkim, taj isti HDZ odjednom odlučio glasovati za dogovor sa Slovencima, koji po nekim ključnim elementima nalikuje na Sporazum Račan-Drnovšek (dok su, pak, mnogi od onih koji su 2002. godine podržavali Sporazum Račan-Drnovšek sada na suprotnoj strani, uglavnom iz iracionalnih razloga).
Ivica Račan jedini je stvarni pobjednik žestoke saborske rasprave, koja je prethodila potpisivanju jučerašnjeg Arbitražnog sporazuma.
Kao što smo nedavno napisali, da je Sporazum Račan-Drnovšek zaživio, u Hrvatskom bi se saboru ovih dana raspravljalo o potpisivanju ugovora o članstvu Hrvatske u Europskoj Uniji, a ne o arbitraži sa Slovencima.
Ivica Račan doživio je povijesno-političku satisfakciju užasno brzo, manje od tri godine otkako je umro.
Bez obračuna s kriminalom
Ovo, naravno, ne znači da Račana danas treba glorificirati. Ivica Račan je, i kao predsjednik SDP-a, i kao predsjednik Vlade, činio bezbrojne pogreške.
Ivica Račan nije se, primjerice, imao hrabrosti obračunati s organiziranim kriminalom u Hrvatskoj. To je, bar djelomično, na samo jednoj razini, umjesto njega odradio Ivo Sanader.
Kada sam Račana svojedobno pitao zašto ne poduzima ništa protiv Hrvoja Petrača, odgovorio mi je da ne može, jer da Mladen Bajić tvrdi kako protiv Petrača nema nikakvih čvrstih dokaza.
Ivica Račan namjerno je pustio Antu Gotovinu da pobjegne jer se bojao da bi Gotovinino uhićenje moglo izazvati državni udar.
Ivo Sanader uhapsio je Antu Gotovinu.
Ivica Račan dopustio je da njegova koalicija donese zakon o zabrani rada nedjeljom: kasnije mu je zbog toga bilo užasno neugodno. Čak se ispričavao da je boravio u inozemstvu, dok je Sabor glasovao o tom zakonu.
Ivica Račan nije znao organizirati svoju Vladu: na nekim od ključnih mjesta držao je ljude s katastrofalnom radnom etikom i još gorim menadžerskim osobinama.
Ostavio SDP u kaosu
Ivica Račan ostavio je SDP u stanovitom kaosu: on je, osobno, odgovoran za političku karijeru Milana Bandića, i za stranačku promociju Ljube Jurčića, dvojice ljudi za koje ni SDP, ni većina SDP-ovih birača danas ne žele ni čuti.
Naposljetku, Ivica Račan, tehnički govoreći, čak nije osvojio najviše glasova za SDP; na parlamentarnim izborima 2007. godine Milanovićev SDP dobio je više glasova od bilo koje verzije Račanova SDP-a.
Svim tim zamjerkama usprkos, Ivica Račan jedan je od dvojice najvažnijih hrvatskih državnika u protekla dva desetljeća (prvi je, naravno, Franjo Tuđman, neovisno o tome što mislimo o njegovoj politici). Ivica Račan jedini je hrvatski državnik u dvadeset godina naše neovisnosti, koji je uvijek vidio širu sliku.
Sposobnost sagledavanja šire slike ključna je značajka bilo kojeg političara s ozbiljnim državničkim ambicijama.
Šira slika znači ne samo analiziranje trenutnih posljedica određene političke odluke, nego sagledavanje ukupnih, doslovno povijesnih konzekvenci jedne politike. Ivica Račan pokazao je da vidi širu sliku, širu od bilo kojeg od njegovih suvremenika, i 1990. godine, i 1992. godine, i 2000. godine.
Prvo je, početkom devedesetih, omogućio dolazak HDZ-a na vlas jer mu je bilo jasno da se jedino HDZ može suprotstaviti Miloševićevoj agresiji: ondašnja hrvatska komunistička partija to nije mogla učiniti.
Zatim je, od 1990. do 1992. godine, provodio temeljitu čistku u SDP-u. Račan je iz SDP-a izbacio sve radikalne ljevičare, i skoro sve projugoslavenski orijentirane političare.
Izvukao RH iz izolacije
Na izborima 1992. godine Račanova je stranka doživjela debakl, ali je zato na izborima 1995. zauzela prvo mjesto među opozicijskim strankama, da bi 2000. osvojila vlast, i da bi do danas ostala jedna od dvije ozbiljne nacionalne stranke.
Poslije izborne pobjede 2000. godine Ivica Račan je, prvo, učinio sve da Hrvatsku izvuče iz izolacije u koju nas je bio doveo Tuđmanov režim, te je - što je posebno važno - prvi i jedini do danas pokušao provesti bar jednu od suštinskih društvenih reformi.
Politika masovnih stečajeva, koju je okrutno i efikasno provodio Račanov bul terijer Slavko Linić , ne samo da je dovela hrvatsko gospodarstvo na put oporavka nego je značila jedini pokušaj razvrgavanja dugogodišnjeg neformalnog ugovora između građana i političkih elita, o međusobnom nenapadanju, neovisno o konačnim posljedicama za budućnost ove zemlje.
Ivica Račan, naravno, nije imao pojma o ekonomiji, ali je, budući da je uvijek bio kadar vidjeti širu sliku, razumio da država ne može financirati sva moguća neuspješna poduzeća jer će, inače, sama država otići k vragu.
Povijesna uloga
I Sanader poslije Račana, i Kosor poslije Sanadera, zatvarali su i zatvaraju oči nad tom presudno važnom činjenicom.
Naposljetku, Ivica Račan, koji je bio opsjednut ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju, nije smatrao da je bilo kakav prijepor sa Slovenijom važan riskiranja europske budućnosti Hrvatske.
Kada smo jednom razgovarali o njegovu dogovoru s Janezom Drnovšekom (Račan je osobno, svojom rukom, crtao karte koje su bile dio Sporazuma), samouvjereno je rekao: “Ovi koji napadaju Sporazum ništa ne razumiju. Za dvadeset godina ni Slovenci ni mi nećemo se uopće sjećati da smo se ikada svađali oko granica, jer ćemo živjeti u okruženju u kojem ta vrsta granica nije važna.”
Ivica Račan bio je najbolji predsjednik Vlade u dvije dekade samostalne Hrvatske.
Dobro je, već radi stvaranja tolerantnije političke atmosfere u zemlji, da je HDZ u određenom smislu priznao važnost Račanove povijesne uloge.
