PRIVATIZACIJA

Ivo i Andrija, promijenite ploču

  • Borislav Škegro

Autor:

Objavljeno: 24.10.2009

ZAGREB - Kada danas, na izmaku prvog desetljeća novog milenija pitate hrvatske poslovnjake - menadžere ili vlasnike, svejedno - kako stoje njihovi biznisi, oni će svoju obranu odmah organizirati na dva fronta.

Prva linija obrane bit će ničim izazvana tvrdnja kako nisu članovi nijedne političke stranke. Kao da članstvo u stranci samo po sebi nosi negativne bodove. Politika je nešto prljavo, žele ustvrditi.

Druga linija bit će objašnjavanje da oni nisu sve što imaju stekli “kao neki”, “na svakojake načine”, u pretvorbi i privatizaciji. Oni nisu ni kriminalni ni nemoralni, žele reći.

Politička tranzicija u demokraciju, a mnogo više ona ekonomska u tržišni kapitalizam s početka 90-ih vraća se svakodnevno poput duha koji progoni svaku poslovnu priču. Nedavna povijest postaje više stvar percepcije i psihologije, a sve manje politike i ekonomije.

Ono što je bilo loše doživljava se lošijim nego što je doista bilo, a ono dobro što je izašlo iz ekonomske tranzicije ne vrednuje se ispravno.

Tako je to danas u Hrvatskoj.

Udica ‘pravednosti’

Mnogi su biznisi preživjeli ratne godine i izašli iz pretvorbe i privatizacije kao motori razvoja nejakog hrvatskog gospodarstva. Takvi su, na primjer, Agrokor, Adris Grupa (Tvornica duhana Rovinj), Nexe Grupe (Našice cement), Ericsson Nikola Tesla, Vindija, Dukat i mnogi drugi. Svi su oni od 1999. godine do danas nesumnjivo stvarali novu vrijednost i zapošljavali, ali ni to, niti njihovi dašanji problemi i potrebe danas nisu tema.

U tko zna kojoj po redu predizbornoj kampanji u demokratskoj Hrvatskoj, ovoj za trećeg predsjednika Republike, nanovo se na dnevni red stavlja revizija pretvorbe i privatizcije iz 90-ih, a glavni politički akteri nastoje da baš ta tema postane ključna tema kampanje, kao i prije deset godina kada je koalicija SDP-a i HSLS-a smjenjivala HDZ. Na udicu “nove pravednosti” SDP-ova predsjedničkog kandidata Ive Josipovića objeručke se zakačio HDZ-ov Andrija Hebrang i sada njih dvojica jednoglasno hrle pred birače obećavajući im obračun s mrskom prošlošću i “povratak ukradenog” čak kroz promjenu Ustava koji će, zamislite, omogućiti nezastarjevanje “zločina” iz pretvorbe i privatizacije, jer valjda je to gore i od, recimo, pokolja u dječjem vrtiću koji zastarjeva.

Delegitimacija za posao

Privatizacija se i danas u svijest građana sistematski usađuje kao najveće zlo, nešto što je ustvari skrivilo sve današnje probleme hrvatskoga gospodarstva. Ako hoćeš nekoga opsovati, reci mu da je sudjelovao u privatizaciji. Želiš li ga delegitimirati za neki posao, samo ubaci magičnu riječ “pretvorba”.

Obračunavaju li se to naši političari s poviješću dok se budućnost obračunava s njima? I mogu li se uopće obračunati s onim što u toj povijesti nije valjalo?

Doza nacionalizacije

O hrvatskoj privatizaciji knjigu je s naslovom “Hrvatska između Europe i Balkana” prije nekoliko godina napisao Willam Bartlett, znanstveni istraživač s Londonske škole za ekonomske i političke znanosti.

Hrvatsku privatizaciju s početka 90-ih provedenu po tajkunskom modelu Bartlett danas sažima ovako: “Umjesto privatizacije, Hrvatska je dobila popriličnu dozu nacionalizacije.” Tom izjavom na novi način osvjetljava stari problem.

Bartlett, naime, napominje da Hrvatski fond za privatizaciju još ima udjele u više od 800 poduzeća, a mnoga od njih preuzeo je nakon što njihova privatizacija nije uspjela. To je zapravo uzrok velike nefleksibilnosti hrvatske ekonomije i njezine konkurentnosti.

“Mislim da povratak u prošlost i procesuiranje “zločina” iz privatizacije ne bi bio mudar potez”, kaže Bartlett, tumačeći da su akteri tih zbivanja djelovali u okviru tadašnjih prilika nesigurnosti i neizvjesnosti.

On iz Londona nazire još jedan problem.

“Pravosuđe je u Hrvatskoj propterećeno, da ne kažem korumpirano do tog stupnja da bi gospodarski protagonisti koji su nezakonito profitirali na privatizaciji lako našli način da izbjegnu svaku kaznu”, uvjeren je Bartlett.

Pretvorba i privatizacija najčešće se ističu kao uzrok gubitka 300 tisuća radnih mjesta na kraju prošlog tisućljeća.

Vanjski dug zbog izvoza

“Gubitak radnih mjesta nije posljedica privatizacije, nego prelaska s planske privrede na tržišno gospodarstvo. To se nužno svugdje dogodilo gdje su neadekvatne poslovne strukture razmontirane da bi se uspostavile nove koje odgovaraju zahtjevu tržišta”, kaže Bartlett.

Za aktualne probleme hrvatskog gospodarstva, koje objašnjava slabim temeljima na kojima je posljednjih pet godina ostvarivan rast, kaže da nemaju gotovo nikakve veze s privatizacijskim procesom.

“Visok vanjski dug posljedica je slabog izvoza tijekom niza godina. Međunarodna konkurentnost hrvatskog gospodarstva rezultat je nedostatnih reformi u obrazovnom sustavu zbog kojih je unazađen razvoj visoko obrazovanje i obučene radne snage, nedovoljne reforme s ciljem stvaranja okruženja pogodnog za razvoj malog i srednjeg poduzetništva”, procjenjuje Bartlett.

Umjesto da se, dakle, razgovara o izazovima danas uspješnih hrvatskih tvrtki, revizija pretvorbe i privatizacije kao tema koju ponovno nameće politika postaje stvar kojom će se morati baviti i nove generacije.

Oni koji nemaju sjećanje na 90-e za koju godinu će pokucati na tržište rada ili već kucaju, ovih su godina postali punoljetni, završavaju srednje škole, upisuju fakultete... Ne pamte vremena velikih proizvodnih divova Prvomajske i Jedinstva koji su u vihoru 90-ih bili pometeni s tržišta. Samo iz knjiga i narodne predaje mogu čuti o životu u socijalzmu, jednostranačju i planskoj privredi. Njihova će poslovna budućnost, odnosno snalaženje u modernom biznisu i stav prema tržišnoj ekonomiji i kapitalizmu donekle biti određen onim što nauče o povijesti njegova nastanka u Hrvatskoj i o onome u što odluče vjerovati o razdoblju u kojem se u modernoj Hrvatskoj dogodila najveća preraspodjela nacionalnog bogatstva nakon nacionalizacije provedene po završetku II. svjetskog rata.

Tko se slaže sa Škegrom?

Danas je u javnosti rašireno uvjerenje da im je pretvorbom društvenog u državno vlaništvo početkom devedesetih oduzeto nešto što je bilo njihovo. Takvo razmišljanje nagnalo je Borislava Škegru, dugogodišnjeg HDZ-ova ministra financija iz 90-ih da prije dvije godine studentima Zagrebačke škole za ekonomiju i menadžment u vlasništvu Đure Njavre ispriča priču o tome kako je privatizacija ustvari spasila Hrvatsku.

“Naivna i djetinjasta očekivanja nekih, a pokvareno podmetanje drugih stavili su privatizaciji nemoguć zadatak da u kratkom roku nadoknadi sve zablude i neučinkovitosti socijalizma. Ako to ne uspije, privatizacija je promašaj. Znamo da nije bilo tako”, govorio je Škegro studentima.

Za propale tvornice poput Prvomajske i Jedinstva Škegro će danas reći da su poslovno bile mrtve mnogo prije nego su propale, samo u socijalizmu nije bilo mrtvozornika da to konstatiraju. Neće Škegro ni danas dopustiti ni jedan prigovor pretvorbi i privatizaciji. Tvrdi dapače da bi bez nje bilo više poslovnog propadanja nego što ga je ovako bilo. Smatra, baš kao što je tumačio prije dvije godine, da je u Hrvatskoj došlo do nedopustivog i suštinski duboko pogrešnog brkanja dvaju vremenski paralelnih procesa - prvo, privatizacijskog i drugo, procesa duboke krize u koju su već ranije bila neizbježno zapala sva bivša društvena poduzeća. Zbog čega su, zaključuje on, u konačnici i propala.

Teško je danas u Hrvatskoj naći živog stvora koji će se u potpunosti složiti sa Škegrinom sasvim bijelom slikom 90-ih. No, mnogi će se složiti s njegovom ocjenom da ozbiljnih, empirijskih, na brojkma zasnovanih istraživanja koja bi uzimala u obzir i mjerila pojdinačne doprinose svih bitnih čimbenika za vrijeme procesa pretvorbe i privatizacije - jednostavno nema.

Među ekonomistima, znanstvenicima, suvremenicima pretvorbe i privatizacije i onima koji je danas proučavaju nemoguće je pak naći sugovornika koji bi vjerovao da sudsko procesuiranje slučajeva iz pretvorbe i privatizacije te bilo kakvo ponovno vraćanje na tu temu, osim povijenog i znastvenog ima ikakvog smisla. A najmanje ekonomskog smisla.

Jedan od gospodarskih stratega HSS-a, partner u međunarodnoj konzultantskoj kući TMC Group Damir Novotny, koji je prije deset godina zagovarao reviziju pretvorbe i privatizacije, danas govori ovako:

“Tada je glavna podloga za politički zaokret trebalo biti uvođenje najbolje prakse u privatizacijski proces te ubrzavanje privatizacije kako bi se osigurale pretpostavke za novi val direktnih stranih ulaganja. Tome je tebala poslužiti i revizija pretvorbe i privatizacije. No, nakon što je prošlo cijelo desetljeće, potpuno je besmisleno otvarati to pitanje budući da bi takav proces izazvao samo političke troškove, a rezultati bi bili minorni.”

Izranjanje Tiska

Novotny i danas drži da je hrvatska politička elita početkom 90-ih izabrala pogrešno vrijeme i krivi model za privatizaciju te smatra da je to ostavilo dugoročne posljedice na na ekonomiju i njezino uključivanje u globalizirano međunarodno tržište. No, isto tako napominje da je protuzakonitosti u privatizacijskom procesu teško dokumentirati jer je tadašnji, ali i sadašnji zakonodavni okvir pretvorbe i privatizacije ostavljao veliki diskrecijski prostor.

Iz pretvorbe i privatizacije, što će se često olako zaboraviti, izronio je i Tisak.

Novotny će o tome ovako:

“ U modelu tajkunske privatizacije dominirao je motiv potrage za poduzećima koja su bogata gotovinskim tokovima, kao što je to bio Tisak. Privatizacija Tiska bila je opterećena prelamanjem različitih političkih interesa, pa i sudskim procesom i stečajem. Vlasnička transformacija i dokapitalizacija u konačnici je negativnu privatizacijsku priču pretvorila u pozitivnu”, kaže Novotny.

Nije bio model razvitka

I doista, Tisak je lani ostvario 2,4 milijarde kuna prihoda uz dobit od 42,9 milijuna kuna i zapošljava 3685 ljudi. Hoće li ga stići novi dugovi iz stečaja koje sudskim putem potražuje Splitska banka i hoće li joj morati isplatiti 40 milijuna kuna koliko traži, za sada nije poznato, ali ne uspije li se u sudskom postupku koji je pri kraju obraniti od tog zahtjeva, Tisak danas to može platiti.

Sa Škegrom se u maločemu slaže Dražen Kalogjera, prvi hrvatski privatizacijsiki ministar koji je “trajao” svega šest mjeseci, a danas je predavač na veleučilištu Vern.

O privatizaciji čiji model ne odobrava danas će reći da ju je nemoguće revidirati i od toga imati koristi iako smatra da privatizacija nije ostvarila ciljeve te da su tom procesu radna mjesta izgubljena, a konkurentnost gospodarstva oslabljena.

“Revizija privatizacije koja je djelomično provedena prije deset godina pokazala je da je da su u 15 posto poduzeća ispunjeni ciljevi privatizacije koje su oni koji su kupovali kompanije naveli u svojim elaboratima, dok su u 20 posto oni ispunjeni djelomično. U navećem broju poduzeća, više od 60 posto nisu uopće ispunjeni. Problem je u tome što nitko nikada nije istražio zašto ti ciljevi nisu ispunjeni”, kaže Kalogjera.

I danas imamo otvoreno pitanje jesu li ciljevi ostali neispunjeni zato što ih njihovi protagonisti nisu htjeli, nisu znali ili nisu mogli ostvariti. “Bilo je i objektivnih razloga zbog kojih se neka poduzeća nisu mogla spasiti. Sudski procesi u kojima bi se danas dokazivalo u kojim je slučajevima postojala namjera da se poduzeće uništi doveli bi do većih troškova nego bi od njih bilo materijalne koristi za gospodarstvo i njegovu budućnost”, smatra Kalogjera ocrtavajući novu pravednost iz aktualnog političkog diskursa kao skupu, čak i preskupu pravdu. Prisjeća se pri tom privatizacije Jamnice koja je bivšoj državi bila dio sustava Badel, a koju je sam vodio. U ratu razrušene pogone bez poslovnih knjiga koje su spaljene, a perspektiva slaba kupio je 1992. Agrokor Ivice Todorića.

“Platio ju je 12 milijuna maraka, obvezao se zakapariti novu tehnološku opremu i zadržati sve radnike, a udovoljavao je i zahtjevu da kapital koji puštamo u Jamnicu bude hrvatski. Todorić je ispunio sve zahtjeve”, kaže Kalogjera. Jamnica je lani ostvarila 222,3 milijuna kuna prihoda i 72 milijuna kuna dobiti i zapošljava 1286 ljudi.

Na Ekonomskom institutu Zagreb privatizacijom se bave Mustafa Nušinović i njegov asistent Denis Redžepagić (30), koji nakon obrazovanja u Velikoj Britaniji gdje je magistrirao na Sveučilištu Warwick doktrorsku dizertaciju piše pri Sveučilištu u Splitu, na temu privatizacije. Suglasni su u stavu da privatizacija u Hrvatskoj nije provedena kao model razvitka, već kao tehnički postupak koji je odrađivala birokracija, te da kao takva nije ni mogla ispuniti razvojne ciljeve.

Najljepša priča

No, slažu se i u stavu da bi bilo kakva revizija pretvorbe i privatizacije završila u nizu pravnih zavrzlama koje nikome ne bi donijele korist. - Baš kao što su pretvorba i privatizacija provedene kao tehnički postupak, tako je i njihova revizija 2001. provođena kao formalno pravno utvrđivanje nezakonitosti, a ne kao utvrđivanje gospodarskih posljedica - kaže Nušinović dodajući kako smatra da su sve tvrtke koje su privatizirane s ciljem da se obnovi proizvodnja i postigne uspjeh u tome više manje uspjele, no postavljanje i ispunjavanje tog cilja nije ovisilo o državi kao prodavatelju već o osobnim željama i ciljevima pojedinih aktera privatizacijske priče. Danas se na tržištu nose s novim izazovima. Nušinović će pri tom kao pozitivnu priču istaknuti privatizaciju Našice cementa iz kojeg je do danas nastala Nexe Grupa, poslovni sustav od 26 kompanija u vlaništvu Ivana Ergovića. Elaborat za tu privatizaciju radio je Ekonomski institut Zagreb, a iz kompanije će danas poručiti da im u reviziji nisu našli nikakve nepravilnosti. Našice cement zapošljavao je prije privatizacije 640 ljudi, a poslovni sustav Ivana Ergovića koji je izrastao iz te kompanije danas zapošljava 3330 ljudi i osim na hrvatskom posluje na tržištima Bosne i Hercegovine i Srbije. Sama tvornica cementa u Našicama 1991. imala je kapacitet od 450 tisuća tona cementa, a danas on iznosi milijun tona.

Jedna od najljepših privatizacijskih priča ona je o zagrebačkoj tvornici telekomunikacijskih uređaja Nikola Tesla. Tamo je 1991. godine radilo je 4350 ljudi. Dvije godine kasnije kada je država dala suglasnost da se tvrtka privatizira imala je 625 zaposlenih manje. Privatizirana je 1995. godine i danas joj je s udjelom od 49,07 posto švedski Ericsson najveći pojedinačni, ali ne i većinski vlasnik. Mali dioničari, a među njima i kompaniji umirovljenici i zaposlenici, hrvatski obvezni mirovinski fondovi, te ostali institucionalni ulagači vlasnici su danas jednog od nekadašnjih društvenih dobara.

Mijenjanje zaposlenika

Ericsson Nikola Tesla ove godine slavi 60. objetnicu svojeg osnutka. U tvrtki radi 1650 ljudi, gotovo upola manje nego u osvit privatizacije, ali 488 ljudi više nego 2001. godine kada je napravljena njezina revizija. Spašavanje Tesle u vihoru 90-ih nije spasilo sve zaposlenike, poglavito niskokvalificirane radnike koji su činili 80 posto zaposlenih. Nije spasilo ni njezinu nekadašnju prozivodnju. Spasilo je pak kompaniju i dalo joj novu globalnu perspektivu i novu informatičku djelatnost. U odnosu na 1995., prihodi ove zagrebačke tvornice narasli su 142 posto, a izvoz joj je narastao 258 posto. Promijenjena je struktura zaposlenih. Čak 90 posto njih visoko su obrazovani inženjeri. Proizvode pamet, pretežno rade informatička rješenja, a od 1,8 milijardi kuna prošlogodišnjeg prihoda 400 milijuna otpada na izvoz znanja. Zagrebački Fakultet elektrotehnike i računarstva dobio je privatizacijom Nikole Tesle razlog da i dalje postoji.

Deplasirana rasprava

Budući da je politička arena savršena platforma za stavljanje na dnevni red gospodarskih tema, Nušinović i Redžepagić navode ih nekoliko koje su za hrvatsko gospodarstvo svrsishodnije od uzaludne hajke na vještice iz pretvorbe iz privatizacije. Nušinović ističe projekt novog državnog ustroja i strategija u upravljanja državnom imovinom, a Redžepagić tome dodaje: - Ulazak Hrvatske u EU dugoročno donosi pozitivne i negativne posljedice na gospodarstvo. Ne razgovara se dovoljno o tome što ćemo mi u tim zajednicama biti i kako ćemo ih iskoristiti. Nedovoljno se raspravlja i o energetici. U tom kontekstu, rasprava o pretvorbi i privatizaciji je deplasirana. Tome se može dodati i opaska da je u veljači 2008. na čelo Hrvatskog fonda za privatizaciju doveden Vedran Duvnjak s najavom da će provesti projekt preustroja u upravljanju državnom imovinom. Do danas je radio svašta, ali na to projektu gotovo ništa. Neprivatizirani portfelj HFP-a danas je puno veći problem od privatizacije s početka 90-ih, no nitko ozbiljno ne raspravlja o tome kako privatizaciju nastaviti. ( Dragana Rasudinović)



1. Tvornica duhana Rovinj (Adris Grupa)

Ante Vlahović, Plinio Cuccurin i mali dioničari

Prihod 1989: 156.788.000 dinara

485 zaposlenih u TDR-u (U pretvorbi po Markovićevom zakonu sudjelovalo je 782 zaposlenika)

Prihod Adris grupe u 2008.: 3,40 milijardi kuna

3466 zaposlenih

2. Nikola Tesla (Ericsson )

- korporacija Ericsson, ulagači i mali dioničari

Prihod 1995.: 742 milijuna kuna, izvoz 347 milijuna kuna

3750 zaposlenih (80 posto niskokvalificiranih radinika)

Prihod 2008.: 1,8 milijardi kuna; izvoz 1,2 milijarde kuna; 1650 zaposlenih (90 posto visokoobrazovanih)

3. Unikonzum / Konzum (Agrokor)

- Ivica Todorić

Unikonzum 1994. - prihod 0,05 milijardi eura; 1800 zaposlenih; 1 posto tržišnog udjela u Hrvatskoj; 150 prodavaonica

Konzum 2008 - prihod 2,2 milijarde eura, 21.500 zaposlenih; 25 posto tržišnog udjela u Hrvatskoj, 14 posto u BiH; 9 posto u Srbiji; 848 prodavaonica

4. Ledo (Agrokor)

Ivica Todorić

Prihod 1994: 14 milijuna eura; 550 zaposlenih; 43 posto tržišnog udjela u Hrvatskoj

Prihod 2008: 296 milijuna eura

2000 zaposlenih, 80 posto tržišni udio u Hrvatskoj, 72 posto u BiH, 76 posto u Srbiji, 65 posto u Crnoj Gori, 19 posto u Mađarskoj

5. Vindija

- Dragutin Drk

Prihod 1994: 373,7 milijuna kuna; oko 300 zaposlenih

Prihod 2008: 3,18 milijardi kuna; 3350 zaposlenih u Hrvatskoj

6. Našicecement (Nexe Grupa)

- Ivan Ergović

Pirhod 1992: 7,7 milijuna kuna; 627 zaposlenih

Prihod Našicecementa 2008: 651,11 milijuna kuna; 447 zaposlenih;

Prihod Nexe Grupe: 1,6 milijardi kuna; 3330 zaposlenih

7. Dukat (Lactalis)

- Luka Rajić, danas francuski Lactalis

Početkom 90-ih mala zagrebačka mljekara, danas središte za Lactalisovu regiju jugoistočna Europa koje objedinjuje 11 zemalja.

Prihod Dukata u 2008. - 216 milijuna eura, a cijele JE regije kojom se upravlja iz Zagreba 336 milijuna eura

8. Franck

- Milan Artuković

Prihod 1993: 214,8 milijuna kuna; 635 zaposlenih

Prihod 2008: 578 milijuna kuna; 486 zaposlenih

9. Kraš

mali dioničari

Prihod 1994: 587,1 milijun kuna; 3578 zaposlenih

Prihod 2008: 1 milijardu kuna prihoda 1800 zaposlenih

10. Badel 1862

Prihod 1993. - 208,2 milijuna kuna; 696 zaposlenih

Prihod 2008. - 510 milijuna kuna; 509 zaposlenih

Početkom 90-ih mala zagrebačka mljekara

Danas - središte za Lactalisovu regiju jugoistočna Europa koje objedinjuje 11 zemalja. Prihod Dukata u 2008. godini je 216 milijuna eura, a cijele je regije kojom se upravlja iz Zagreba 336 milijuna eura

Broj preporuka: 0

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen