1700 VOJNOVIĆEVIH PISAMA

U sukobu sa svima: Krleža je bio gnjusan, Matoš ništarija, Zagreb stran, a Beograd naš

Objavljeno: 17.04.2010

Vojnovićeva pisma gotovo nedvosmisleno ukazuju na to da je imao homoseksualne sklonosti, a osobito se to čita iz njegovih pisama Ivi Raiću, naočitom i slavnom glumcu zagrebačkog HNK kojem često tepa: ‘Sve bih dao da te mogu zagrliti’

Ivo Vojnović (1857. - 1929.), lirik, pripovjedač i dramatičar, danas najviše živ po svojoj “Dubrovačkoj trilogiji”, najpoznatiji je dubrovački pisac u našoj modernoj književnosti koja počinje Augustom Šenoom. Djelovao je umjetnički više od pola stoljeća, a toliko je trajalo i njegovo dopisivanje s brojnim osobama.

Sad je ta Vojnovićeva korespondencija, najobimnija prikupljena u našoj literaturi, objavljena u tri debela sveska, u izdanju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i Matice Hrvatske - ogranak Dubrovnik. Pisma je prikupio i obradio Tihomil Maštrović, koji je glavninu terenskog istraživanja proveo početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, u brojnim arhivima i privatnim zbirkama u tadašnjoj Jugoslaviji i još nekim zemljama. No, kako to u nas često biva, svoj je rad ugledao ukoričen tek danas, trideset godina poslije. Urednik izdanja je Luko Paljetak.

‘Gnusni Krleža’

U ta tri sveska, na više od 1700 stranica, objavljeno je više od 2300 Vojnovićevih pisama, naslovljenih na 190 primatelja. Lako ih je pregledati jer su poredana po abecedi, a svako pismo pojedinom adresatu kronološki, tako da se ne gubi vremenska os.

Dakako, široj javnost bit će najzanimljivija Vojnovićeva korespondencija s poznatim ličnostima; pisma mladom Ivi Andriću, zatim mlađem suparniku, glasovitom dramatičaru Milanu Begoviću, dugogodišnjem intendantu HNK Josipu Bachu (Krležinoj noćnoj mori), čuvenom glumcu Ivi Raiću (prema kojemu gaji prilično jasnu platonsku mušku ljubav: “A ipak sve bih dao - da te mogu zagrliti! Ne znam tko je tužniji - da li ja ili ti! - grli te Tvoj Ivo”), Milivoju Dežmanu, direktoru i glavnom uredniku najutjecajnijeg dnevnog lista Obzor (koji je purgere na prijelazu u 20. stoljeće intrigirao ljubavnom aferom sa senzacionalno lijepom glumicom Ljerkom Šram), kao i neke ocjene što ih je Vojnović iznosio na račun svojih sunarodnjaka, na račun Jugoslavije, ili na račun poznatih ličnosti (“gnusni Krleža”), Zagreba i Beograda.

Među oko tisuću pisama upućenih članovima obitelji, najzanimljivija su ona što ih je Vojnović slao mlađem bratu Luji Vojnoviću, pravniku i diplomatu, kojega je smatrao najobrazovanijim mladim čovjekom u tadašnjoj Jugoslaviji.

Dirljiva su i Vojnovićeva pisma majci (slično kao i Matoševa), sva pisana na talijanskome, katkad neobično pomiješanom s hrvatskim riječima. Vojnović je majku svuda vodio sa sobom, i kao staricu od 86 godina. Ona je za njega bila centar svijeta i on ju je nadživio samo sedam godina.

Krležina rugalica

Ima još jedna linija života u Vojnovićevim pismima koja se u nas danas uglavnom bezrazložno skriva. Naime, Ivo Vojnović katkad se hvalio da potječe iz stare srpske plemićke obitelji (“Vojnovići su živjeli i umirali slavom i tugom Srbije”, izjavio je, primjerice, 1912. dopisniku riječkog Novog lista), zbog čega mu se i Krleža rado rugao kao lažnom grofu.

Usto, bio je uvjereni zagovaratelj jugoslavenske države pa su ga, u zoru Prvoga svjetskog rata, 1914., austrougarske vlasti strpale u šibensku tamnicu, u 58. godini života, gdje su ga držale dulje od četiri mjeseca, do Badnjaka 1914., kad je poslan u internaciju u Austriju, pokraj Linza. Vojnoviću je tamnovanje trajno narušilo zdravlje, a živce mu je, s godinama, dokosurila sama Jugoslavija, koja ga je razočarala kao, ukratko, primitivna i seljačka država.

Bezazleni snobizam

U ovome brižno sačinjenom izdanju, koje je opremljeno i kazalom imena (s ponekim propustom, primjerice, Krleža se u 3. svesku ne spominje samo na stranici 472. nego i na stranici 487.) i svim potrebnim biografskim i blibliografskim opaskama, nedostaju, po prirodi stvari, brojna pisma iz privatnih zbirki, arhiva, ili, jednostavno, s tavana. Tihomil Maštrović napominje da se zacijelo brojna Vojnovićeva pisma kriju u Beogradu i zasad su nedostupna. Uostalom, Vojnović je bio član Srpske akademije nauka i umetnosti. Maštrovićevo istraživanje pokazalo je i da su mnoga Vojnovićeva pisma stradala u ratnim požarima, pa je povijest njihova skupljanja na neki način i povijest Balkana.

Vojnovićeva pisma bit će zanimljiva i literatima, ali i psihijatrima. Neobično reljefno i andegdotalno ocrtavaju njegov karakter, njegovu krajnje izvještačenu patetičnost, njegovu škrtost, njegov bezazleni snobizam, njegov jad (neprestano brojne znance, prijatelje i poslodavce moljaka novac, primjerice kiparu Ivanu Meštroviću šalje ovkave poruke: “Dragi prijatelju! Trebam 50 k!”). Literarno je uzbudljiva i njegova afektiranost na različitim jezicima, francuskom, talijanskom, njemačkom, koje često miješa s hrvatskim standardom i dubrovačkim mjesnim govorom.

Broj preporuka: 28

Više o...

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

hotrss

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen