Naslovnica Vijesti Komentari Sport J2 Vita Kultura Spektakli Fotogalerije

Naslovnica >> Komentari >> Iza Berlusconija i iza Keruma su birači

Iza Berlusconija i iza Keruma su birači

Objavljeno: 03. 06. 2009. 06:30

Uređeno: 03. 06. 2009. 01:13

Autor: Inoslav Bešker

Fenomen Kerum izaziva reakcije kojima se ne vidi kraj, a Mani Gotovac se poslužila i pojmom "berlusconizma" da bi taj fenomen objasnila ili barem ilustrirala, makar s jedne njegove strane.

Pobjednik Kerum očito ne ostavlja ravnodušnim, tjera na podjelu na pristaše ili protivnike. Neki od njih - po pavelićevskoj logici „ljute trave na ljutu ranu“ - prizivaju lijekove gore od bolesti. Na primjer kada se, u predizbornoj kampanji, na izrazito šovinističke i rasističke ispade Željka Keruma (koji su očito bili zanemarivi ili čak privlačni njegovim biračima) nasrtalo podjednakim ili još gorim rasističkim logikama po kojima je Kerum nepodoban jer je Vlaj i stoga primitivac (neumrla bijeda parole: „Pusti zeca, ubij Vlaja!“, s kojom se u svojoj gnusobi ipak mogu takmičiti parole „tovarsko-purgerskoga“ sukoba lumpenproleterskih mentaliteta).

Razmisliti treba: koja je od Kerumovih paradigmi očarala Splićane. Žele li da im Kerum grad prometne u Joker, da se i oni voze u maybachu, da zagluše posljednje meke tragove čakavice, da stožerom gradskog života učine trgovinu, ili nešto ino?

Ako se Split, osobito njegov povijesni dvomilenijski centar, pretvori u neki mega-Joker - Kerum ni tu neće biti bez premca. Pa ni u samome Splitu, kojemu se umalo dogodila fantomska investicija pola milijarde dolara u nakupinu hotela na istočnoj obali i gdje su već poklonici novijih i ljepših starina tankim fasadnim kamenom „popravljali“ lukove šetnice Dioklecijanove palače (zasad samo s unutrašnje strane). Uostalom, takvih je zahvata bilo i u centru Rima, gdje su Manassei, Pazzi i Cirilli za Assicurazioni Generali sazdali „ljepšu i stariju“ Mletačku palaču, jedinu kadru da količinom kiča donekle konkurira onom koncentratu arhitektonsko-skulptorskog užasa na istom trgu koji se zove Oltar Domovine.

Splićani i ini njihovi sugrađani možda pretpostavljaju da će se svi obogatiti kao Kerum (ili barem kao njegove prodavačice, ta indikativna kontrolna skupina, pomalo zaboravljena u ovim raspravama). Ni u tom slučaju Kerum nije bez premca. Ne treba se vraćati duboko u prošlost, do Marka Licinija Krasa, bogatuna u prvom trijumviratu (pa su mu Parti utažili pohlepu ulivši mu rastaljeno zlato u jednjak). Postojali su odvjetci bogatih obitelji, poput Rockefellera, Kennedyja, napokon i Busha, sve lijepo demokratski s glazurom demagogije, a postoje i tajkuni prve generacije koji su ushtjeli „duplu krunu“. Na primjer Thaksin Shinawatra u Tajlandu. Ili, još bliže, Silvio Berlusconi u Italiji, tajkun koji je prvo podmazivao Craxija i njime manipulirao, a onda i sam pošao na vlast, gdje je treći put u petnaest godina. Po njemu se i zove berlusconizam. Mani Gotovac nije skovala nov termin.

Berlusconizam (berlusconismo) već godinama ima mjesto u rječnicima talijanskog jezika (poput Zingarellija). Ugnijezdio se i u Wikipediji na talijanskome (gdje piše da se „obično rabi u novinarstvu i političkoj sociologiji za označavanje vodilja i vrednota koje nadahnjuju političku akciju Silvija Berlusconija i njegov način postavljanja spram javnog mnijenja“). Koristi se u španjolskome (lani je madridski El País objavio članak pod naslovom „Ka berlusconizaciji Evrope“). U engleskome je još prije tri godine berlusconizam (berlusconism) definiran kao „politički sustav u kojemu je novac najvažnija stvar budući da donosi autoritet i potvrđuje stanovitu moralnu superiornost“. Još ranije je na drugom mjestu, također na engleskome, ozbiljno zaključeno da „berlusconizam potiskuje bushizam“ po primitivizmu političkih parola. Jedna od značajki koju berlusconizam dijeli s autoritarnim sustavima nesumnjivo je sklonost da se svaka riječ kritike pripisuje urotama neprijatelja (sjetimo se crvenih, žutih, zelenih vragova i Judinih škuda generala Tuđmana, „vanjskih i unutrašnjih neprijatelja“ maršala Tita, plutokrata i Židovâ kaplara Hitlera, „vatikansko-kominternovskih zavjera“ dragih Srbiji, „komunističke subverzije“ mile McCarthyju i samom Berlusconiju itd.).

Kao i u „slučaju Berlusconi“ ili u „slučaju Shinawatra“ predmet fenomenološkog proučavanja ne bi ni morao ni smio biti sâm pobjednik izborâ, osobito ako je u tome recidivist poput te dvojice, nego njegovo biračko tijelo.

Λ VRH


Prebaci se na: