Mirovinska reforma je najveća strukturna reforma u Hrvatskoj koja je pokrenuta u posljednjih 20 godina. Nažalost, trodijelna mirovinska reforma nikad nije dovršena jer je prvotno bilo predviđeno da se od početka uplata u II. stup (2002. godine) svake godine povećava izdvajanje za 1 p.b., tako da već 2007. godine izdvajamo 10% bruto plaće u II. stup.
Ipak, ako znamo da je u međuvremenu bilo nekoliko ozbiljnih pokušaja da se čak rasformira II. mirovinski stup, možda i samo zadržavanje postojećih pozicija od uvođenja reforme možemo smatrati uspjehom (naročito u svjetlu činjenice da su neke zemlje EU pokleknule u krizi i vratile izdvajanja za II. stup u državni proračun).
Treba se podsjetiti zbog čega je mirovinska reforma uopće pokrenuta te zašto je sustav sa 3 stupa osiguranja vrijedan očuvanja. Naime, mirovinski sustav zasnovan samo na principu međugeneracijske solidarnosti (dakle, na principu da se aktivni dio populacije skrbi za stariji dio stanovništva) može dobro funkcionirati samo ako je broj zaposlenih značajno veći od broja umirovljenika. Omjer broja zaposlenih i korisnika mirovina u Hrvatskoj je do početka 80-ih bio 4:1, no nepovoljni demografski trendovi su doveli do toga da je taj odnos broja korisnika mirovina i osiguranika pao na današnjih 1:1,20 (ovisno o mjesecu u kojem se gleda broj zaposlenih).
Svi za drugi stup
Negativni prirodni prirast i sve dulji životni vijek stanovništva nisu specifičnost samo Hrvatske, već se i većina razvijenih država našla pred izazovom stvaranja održivog mirovinskog sustava. Tako su i razvijene i tranzicijske države pored sustava generacijske solidarnosti postupno uvodile sustave individualne štednje (II. i III. stup) čime se željela jačati veza između uplaćenih doprinosa i visine mirovina. Tri stupa mirovinskog osiguranja trebala bi jamčiti veću socijalnu sigurnost budućih umirovljenika, tj. veću razinu mirovina i manju ovisnost istih o stanju državnih financija u budućnosti.
Zato ohrabruje činjenica da smo, na prošlotjednom Okruglom stolu u organizaciji Hanza Medije, od predstavnika dvije najveće parlamentarne stranke jasno čuli namjeru da žele ojačati II. stup.
Naime, u raspravi o mirovinskoj problematici, vremenski horizont je izuzetno bitna stavka. Dakako, lakše bi bilo da se 5-6 milijardi kn na godišnjoj razini koji sada odlaze u II. mirovinski stup, preusmjeri u državni proračun (I. stup) kao što neki predlažu. Potrebe za novim zaduženjem bi se značajno smanjile, a kad bi se umjesto zamrzavanja uplata išlo na cjelokupnu nacionalizaciju imovine u drugom stupu, značajno bi pao i javni dug. No, to bi bio tipični primjer orijentacije samo na kratki rok i prebacivanje tj. multipliciranje problema u budućnosti.
Udio stanovništva starijeg od 65 godina neprestano raste i u budućnosti će biti značajno veći, a mi već danas imamo veliki deficit mirovinskog sustava. Izdaci za mirovine se kreću oko 37 mlrd. kn godišnje (ili oko 11% BDP-a), a samo oko 20 mlrd. kn se prikupi od tekućih doprinosa zaposlenog stanovništva (tijekom 2014. i 2015. godine je bilo nešto više, ali samo kao posljedica prebacivanja individualne kapitalizirane štednje zaposlenika s beneficiranim radnim stažom iz II. u I. stup). Dakle, gotovo 17 mlrd. kn se treba naći iz ostalih izvora (poreza) kako bi se mogle isplatiti mirovine.
Problemi bez rješenja
Loši demografski trendovi i slab gospodarski rast ne daju nadu da će u budućnosti I. stup međugeneracijske solidarnosti izgledati zdravije, stoga je jačanje stupova individualizirane štednje jedini logičan smjer.
Međutim, u ovom trenutku nije u potpunosti jasno kad i kako vodeće stranke misle povećati izdvajanja za II. stup. Zapravo, iz HDZ-a su bili nešto konkretniji: prema Ivani Maletić, plan je da se u prvom koraku poveća izdvajanje za jedan postotni bod odnosno sa 5% na 6%, a smanji izdvajanje u I. mirovinski stup sa 15% na 14%. Kako 1 p.b. doprinosa manje u I. stup znači 1 milijardu kn veći deficit mirovinskog sustava, ispred SDP-a se ne slažu s takvim potezom. No, nejasno je na koji način oni žele povećati izdvajanja u II. stup jer bivši SDP-ov ministar rada Mirando Mrsić kaže da povećanje ne smije ići ni na teret radnika, niti ni na teret izdvajanja u prvi stup međugeneracijske solidarnosti, a niti smije poskupiti rad. Budući da u trolistu radnik-poslodavac-državni proračun netko mora snositi taj “trošak”, jedino nam preostaje da sačekamo eksplicitniji stav Narodne koalicije o načinu jačanja II. stupa.
Što će fondovi
Paralelno s povećanjem izdvajanja u II. stup, apsolutno bi trebalo otvoriti raspravu o strukturi ulaganja mirovinskih fondova. Naime, ako društva za upravljanje mirovinskih fondova nastave s politikom da preko 70% imovine ulažu u obveznice RH, sasvim je opravdano pitanje treba li nam onda uopće II. stup jer je narušeno osnovno načelo zbog kojeg se isti i uveo: diverzifikacija ulaganja i smanjenje ovisnosti o stanju javnih financija.
Stoga bi svakako trebalo povući poteze u smjeru povećanja konkurencije među društvima za upravljanje mirovinskih fondova. Naime, u sadašnjoj situaciji, istima je gotovo svejedno koliki će godišnji prinos ostvarivati jer nije uveden sustav da najuspješniji među njima automatski “dobiva” najveći udio novozaposlenih, već se novozaposleni dodjeljuju ravnomjerno svima bez obzira na učinak.
U svakom slučaju, dobro je da se raspravlja o jačanju uloge II. stupa jer se s istim (a pogotovo u kombinaciji s dobrovoljnim III. stupom) stvara temelje da Hrvatska bude zemlja čiji će umirovljenici imati pristojne mirovine koje neće stvarati pritisak na proračun.