.jpg)
Iako objektivno nema nikakav negativan učinak ni na poslovanje kompanije ni na domaće gospodarstvo u cjelini, odluka Vlade Tihomira Oreškovića, koja je sada na odlasku, o prodaji 20,4 posto dionica Končar Elektroindustrije domaćim obveznim –mirovinskim fondovima za 360 milijuna kuna postat će, izvjesno je, jedan od kamena spoticanja u predstojećem natjecanju za većinu u saborskim klupama.
Uz Končar Elektroindustriju, zahvaljujući brisanju s popisa strateški važnih i tvrtki od posebnog značaja za državu realno je olakšana eventualna privatizacija ili prodaja dijela ili preostalih udjela lancu nautičkih marina ACI, Croatia Airlinesu, Luki Rijeka, Petrokemiji, Croatia osiguranju, Podravki i Croatia banci. Među ostalim, u ljetnoj političkoj kampanji koplja će se lomiti i oko toga treba li država tu svoju imovinu prodati ili ne.
Iskustvo
No, opredjeljenje političara u kampanji, pokazuje iskustvo, ne mora biti jednako kao i odluke koje će ti isti ljudi donositi sastave li nakon izbora Vladu. Opozicija predvođena SDP-om kritizirat će vlast zbog prodaje dionica Končar Elektroindustrije, koju je nekoliko godina ranije obnašajući vlast i sama planirala, vlast na odlasku sačinjena najvećim dijelom od HDZ-a iz neslužbenih je izvora dugo najavljivala prodaju preostalog udjela u Podravki da bi službeno poručila kako to ne dolazi u obzir, a novi politički savez SDP-a i HSS-a upućuje na to da će, dobiju li izbore, država zadržati kontrolu nad 25 posto Podravke. Sve su to političke odluke i želje koje se u pravilu argumentiraju svojevsnom ekonomskom fantazijom o tome kako će te kompanije zahvaljujući državnom vlasništvu ili suvlasništvu u njima omogućiti kvalitetan budući rast i razvoj. U posljednjih 25 godina nijedna od njih zahvaljujući tome što je državna to nije omogućila.
Da jest, hrvatska recesija ne bi trajala dugih šest godina. Dapače, privatna su poduzeća u usporedbi s državnima rasla brže, osvajala više i prilagođavala se recesiji bolnije posebice po svoje zaposlenike. Istraživanje koje je Jutarnji list proveo prije dvije godine uz pomoć Maruške Vizek s Ekonomskog instituta u Zagrebu, a bitnih promjena nema pokazalo je da u privatnom sektoru radi oko 850 tisuća ljudi, njih 380 tisuća radi u državnom i javnom sektoru, a ubroji li se i više od 1,2 milijuna umirovljenika, lako je zaključiti da većina hrvatskih građana svoje bolje sutra ponajviše očekuje od države.
Vizek je izračunala i da su plaće zaposlenih u državnim poduzećima prosječno 25 posto veće nego u privatnim tvrtkama, a interni podatak iz Hrvatske elektroprivrede svjedoči o tome kako to državno poduzeće ima dvostruko više zaposlenih po instaliranom megavatu snage od kompanija iz drugih zemalja s kojima je usporedivo. Restrukturiranje traje jako dugo. Državne tvrtke, posebno one koje uz sve neefikasnosti posluju s dobiti, još služe i provođenju socijalne politike, a u nedostatku bolje ideje političari takvo činjenično stanje brane održavanjem razine potrošnje u društvu i održavanjem ionako niske razine zaposlenosti.
Iseljavanje
Da nije u potpunosti zapravo neodrživo, o čemu svjedoči iseljavanje iz Hrvatske i otežano zapošljavanje mladih, zvučalo bi kao dobra politika. Sve ekonomske neefikasnosti državnih tvrtki koje dugoročno, a sada već i srednjoročno potkopavaju njihove šanse za održivi opstanak i razvoj u svjetlu izborne rasprave o privatizaciji nužno se odmiču od ekonomije i primiču politici čiji čelnici uvijek tvrde kako znaju što treba, ali nikada to zapravo ne naprave. Posljedica je, kako je i potvrdilo istraživanje Jutarnjeg otprije dvije godine, zasnovano na nizu podataka Porezne uprave o godišnjim prihodima zaposlenih prilično neugodna, jer hrvatski građani u prosjeku imaju nižu kupovnu moć danas nego na početku ovog milenija.
Visoka razina javnog duga teškog blizu 290 milijardi kuna i čije je aktualno blago snižavanje vjerojatno kratkotrajni efekt nužno se nameće i kao presudni faktor u budućem upravljanju privatizacijom hrvatskog državnog portfelja.
Na jesen ove godine Hrvatska bi mogla dobiti novu vladu iz sličnog ili drukčijeg sastava, a odmah iduće godine ta će vlada morati naći rješenje za problem težak između 25 i 29 milijardi kuna jer toliko novca dolazi na naplatu od starih dugova.
Željko Lovrinčević, znanstvenik sa Ekonomskog Instituta u Zagrebu, kaže da se uopće ne trebamo zamarati pitanjem treba li nastaviti s privatizacijom ili ne, već trebamo ozbiljno razgovarati o tome što ćemo privatizirati i kako jer si Hrvatska ne može priuštiti odmak od privatizacije. Dapače, morat će je ubrzati. Lovrinčević tumači kako je prošlo i vrijeme u kojem se hrvatski problem mogao rješavati sitnijim privatizacijama koje pojedinačno nose manje novca. Potreban je, kaže, sistemski učinak.
- To su autoceste i energetika, dijelovi Janafa, dijelovi HEP-a, udio u Ini do razine kontrolnog paketa od 25 posto i o tome se mora razgovarati jer jedino to može polučiti nekim rezultatom koji nam može realno pomoći u rješavanju problema - kaže Lovrinčević ističući kako od privatizacije treba sačuvati one biznise koji se zasnivaju na položajnoj renti pa uz Hrvatske šume i Hrvatske vode kao nacionalne resurse ubraja i nautički lanac marina ACI za koji smatra da svakako treba ostati u državnom vlasništvu. Istina je, pak, da ACI danas ne ispunjava ni trećinu svojeg ekonomskog potencijala pa ako ga neće prodavati, država mora naći odgovor na pitanje kako će ga razvijati i kako će u njega investirati da bi prvo ostao konkurentan, a potom zaista služio rastu gospodarstva, a ne samo svojem preživljavanju.
Sukob
Josip Tica, profesor s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kaže kako se upravljanje privatizacijskim procesima u pravilu može svesti na sukob između efikasnog upravljanja portfeljom javnih poduzeća s uvriježenom tradicijom hrvatskih političkih elita da se pomoću portfelja državnih poduzeća vodi socijalna politika. - Pobjeđuje politika uplitanja u poslovanje, tako da je, primjerice, prema nekim procjenama vrijednost državnog portfelja (vlasnički udjeli i nekretnine) otprilike jednaka hrvatskom javnom dugu, ali je stopa povrata na državnu imovinu 5 do 6 puta manja od kamate koju plaćamo na javni dug. Očigledno, dakle, da politika neinzistiranja na ekonomskim kriterijima upravljanja košta čitav niz milijardi kuna svake godine. To je cijena koju plaćamo za uvriježeni način ponašanja u javnom sektoru - kaže Tica.
Pomorsko dobro
Raspravljamo li o privatizaciji ACI-ja, Tica kaže da se moramo zapitati što je u tom slučaju imovina, koliko traju i koliko vrijede pomorska dobra koja ACI ima, koliko je tržište monopolizirano, traju li one beskonačno ili bolji ponuđač može konkurirati za navedene koncesije i lokacije. - Privatizacija bez uređivanja pravnog okvira gotovo sigurno znači i trajno zamrzavanje zateknute situacije. To je jedna od ključnih pouka ekonomike razvoja, ali isto tako ključan instrument zaštite nacionalnih interesa u procesu privatizacije velikih tvrtki - kaže Tica.
U teoriji privatizacija može biti dobra i loša. U pojedinačnim slučajevima hrvatske dosadašnje prakse ima pozitivnih i negativnih rezultata. Suprotstavljene političke opcije nerijetko mijenjaju svoje stavove ovisno o tome jesu li im birači u mandatu namijenili ulogu vlasti ili opozicije. S tog aspekta dok Hrvatska obilježava tek 25 godina demokratskog upravljanja društvom, izrečeno u kampanji od strane političara ima zapravo sve manju težinu. Bivša vlada prihvatila se monetizacije autocesta, njezina opozicija koja je kasnije kratkotrajno obnašala vlast u opoziciji zauzimala se protiv toga, no riječ je o dugu koji se sistemski neće moći riješiti čak ni beskonačnim reprogramiranjem kredita kojima je gradnja tih autocesta opterećena. Jedna od općih političkih krilatica koja najčešće koristi kako bi se utjecalo na birače svodi se na “zaštitu strateških nacionalnih interesa”. Trenutačno iz usta političara Podravka, prehrambena industrija iz Koprivnice, nosi tu lentu u izbornoj kampanji iako je praktično nemoguće naći nijednog ekonomista koji bi vidio stratešku razliku između uloge Podravke u gospodarstvu u trenutačnim okolnostima, u kojima država ima 19 posto vlasništva, a njezin Kapitalni fond još šest posto, ili jedne od mogućih verzija promjene vlasništva u kojoj bi taj udio preuzeli domaći obvezni mirovinski fondovi. Što se tiče same proizvodnje hrane na tlu Hrvatske, strateški važnim može se proglasiti i dio poslovanja sasvim privatnog Agrokora.
Tržište
- U kontekstu zaštite strateških nacionalnih interesa kod privatizacije ključno je osigurati regulaciju i liberalizaciju tržišta prije privatizacije. Iskustva pokazuju da privatizacija na nereguliranom tržištu rezultira betoniranjem situacije i dugoročnim problemima u gospodarstvu, a najbolji primjer za to je digitalna kanalizacija u Hrvatskoj, odnosno optička mreža - kaže Tica te zaključuje: - Ako postoji konkurencija na tržištu, tada privatizacija jednog od ravnopravnih poslovnih subjekata ne može narušiti interese neke zemlje. S druge strane, fundamentalnim smatra pitanje vlasništva nad monopolima pa ističe da su pri privatizaciji trećeg programa HTV-a Odašiljači i veze izdvojeni u zasebno poduzeće kako bi se spriječila privatizacija monopola te to smatra pozitivnom pričom.
- Negativan primjer imamo na slučaju HT-a gdje se i danas vode pravne bitke oko vlasništva nad digitalnom kanalizacijom iz razloga što monopol nije izdvojen prije privatizacije, a i tržište nije regulirano prije privatizacije, pa je onda kasnila i konkurencija na tržištu te je to dovelo do zaostajanja razvoja tržišta telekomunikacija u Hrvatskoj - kaže Tica, dodajući da je i Janaf kao prirodni monopol izdvojen u posebnu tvrtku prije privatizacije Ine, a slična je situacija i s Plinacroom koji predstavlja prirodni monopol pri prijenosu plina između urbanih centara.
- U tom kontekstu ostaje problem i HEP prijenosa, koji unutar HEP grupe egzistira unatoč liberalizaciji kao prirodni monopol i potencijalna negativna priča ako se HEP privatizira u paketu jer bi to značilo privatizaciju monopola u prijenosu i vertikalnog monopola od proizvodnje električne energije preko prijenosa pa sve do distribucije unutar gradskih središta. Za razliku od plina, distribucija električne energije nije na lokalnim komunalnim poduzećima, nego je centralizirana unutar HEP-a na nacionalnoj razini - tumači Tica.
Zbog svih okolnosti u kojima se Hrvatska nalazi privatizacija će u mandatu iduće vlade biti jedna od ključnih riječi, ali i procesa, samo je pitanje privatizacija čega, na koji način, za koliki novac i s kakvim učinkom.
Što nudi SDP, a što HDZ kad su u pitanju vaše buduće mirovine
Na pitanja o problemima mirovinskog sustava, mogućim potrebnim rješenjima i “borbi” za veće mirovine svoje odgovore su tijekom trosatne rasprave na okruglom stolu koji je organizirala Hanza Media dali Dinko Novoselec, predsjednik društva za upravljanje AZ mirovinskim fondom, Velimir Šonje, ekonomski analitičar i direktor Arhivanalitike, Mirando Mrsić, bivši ministar rada i mirovinskog sustava i saborski zastupnik SDP-a te Tomislav Ćorić, docent na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i predsjednik HDZ-ova odbora za financije.
Dinko Novoselec pritom obrazlaže zbog čega je struktura ulaganja obveznih mirovinskih fondova znatno konzervativnija od zakonom maksimalno dopuštene i što napraviti da se to promijeni, te koliko politika jeftinog novca glavnih svjetskih centralnih banaka i Hrvatske narodne banke utječe na rad i prinose obveznih mirovinskih fondova.
Predstavnici dvije glavne političke stranke u jakom verbalnom duelu najavljuju promjene u mirovinskom sustavu, ali putem različitih “metoda” te raspravljaju o modelima privatizacije i upravljanja javnih poduzeća.
Velimir Šonje, pak, jednako tako zagovara nastavak razvijanja drugog mirovinskog stupa, ali jaču privatizaciju, kao i bolje upravljanje javnim poduzećima, ali upozorava političare da paze na makroekonomske efekte svakog poteza, pogotovo one koji bi mogli utjecati na državne financije i javni dug. (F. Laušić)