ZAGREB - Ivana Tomljenović Meller, kći posljednjeg bana Hrvatske i Slavonije Tomislava Tomljenovića, bila je djeveruša na vjenčanju jugoslavenskog kralja Aleksandra I Karađorđevića i kćeri rumunjskog kralja Ferdinanda, u lipnju 1922. Desetak godina kasnije, ranih tridesetih, kao zakleta ljevičarka, stvara kolaž u kojemu je na naslovnici brošure “Diktatura u Jugoslaviji” stoji kralj Aleksandar, s mačem u ruci, koji još usto gazi preko mrtvog tijela. Brošura, napravljena na nagovor Koste Novakovića i sastavljena od dokumentacije i materijala koju je partijska ilegala sakupljala poslije uvođenja diktature , bila je izdana povodom istoimene izložbe koju su organizirali u Berlinu.
Umjetnost za sve
Što se u međuvremenu dogodilo? Kao studentica na Visokoj školi u Beču, nakon diplome Likovne akademije u klasi Ljube Babića, bila je, zajedno s grupom studenata, oduševljena predavanjem karizmatičnog Hannesa Meyera i za njim odlazi u Dessau, studirati na Bauhausu. Na Bauhausu se živjelo punim plućima, vjerovalo se u umjetnost za sve, ukidao se elitizam. Estetika tog jedinstvenog eksperimenta ostala je važna do danas, a da se na Bauhausu događa nešto važno, znali su i sami njegovi studenti. Poletnu i dinamičnu te izrazito politiziranu atmosferu, kakva je vladala na Bauhausu, Ivana Tomljenović zabilježila je svojom kamerom. Stanovali su u zgradi koju je projektirao Walter Gropius.
Dobrovoljni odlazak
Na fotografijama je prisutan svakodnevni život studenata Bauhausa, jutarnji pripremni tečaj, popodnevna diskusija, njeni poznanici i prijatelji, ali i nedvosmislena orijentacija prema novoj estetici: vertikalna perspektiva, donji rakursi, katkad bizarna tematika, efekti svjetlo-tamno, dvostruka ekspozicija, eksperimenti s negativima i fotomontaže. Bila je posve zavedena kreativnom atmosferom, među profesorima Paulom Kleeom i Vasilijem Kandinskim. Veliki dio tih fotografija može se vidjeti na izložbi koja se danas otvorila u samoborskoj galeriji Lang, koju vodi Želimir Koščević. Koščević radi i na knjizi o ovoj umjetnici, koju će također tiskati. Djela su iz kolekcije Marinka Sudca. Upravo je Koščević bio autorom jedine izložbe na kojoj je bila zastupljena ova umjetnica, a koja se odvila prije 30 godina. Na Bauhausu je boravila, na vrhuncu djelovanja, u razdoblju od jeseni 1929. godine do jeseni 1930., kada dolaze studenti iz cijeloga svijeta. Meyer je sebe smatrao “znanstvenim marksistom” i želio je povezati Bauhaus s industrijom. Dobar dio učitelja i studenata predstavlja otvoreni lijevi front suprotstavljen snagama rastućeg nacionalsocijalizma. Osim fotografija, radi i plakate. Ivana Tomljenović napušta školu jer ju je mjesec dana ranije napustio i njezin učitelj Meyer, koji odlazi u Rusiju. U znak solidarnosti s izbačenim studentima, svojevoljno napuštaju školu.
Sačuvana je fotografija, snimljena pred njezin odlazak, kako stoji na terasi Bauhausa i maše zagledana u daljinu, odjevena u bijelu košulju i crnu suknju. U Startu je dala intervju Vladi Gudcu: “... Radili smo konstrukcije, i onda ih, nakon nekog vremena, sve jedne do drugih posložili, i raspravljali zašto...”.
To je bio jedini intervju, osim onog Koščeviću dok je radio izložbu.
Fotografije koje bilježe njen lik svjedoče kako je bila rasna ljepotica za koju se pričalo da pobuđuje “sveopće divljenje na balovima”, djevojka zlatne mladeži dvadesetih godina. Govorila je nekoliko jezika, bila je i izvrsna atletičarka u više disciplina, a i na rukometnom prvenstvu u Pragu 1924. godine sa svojim timom osvojila prvo mjesto.
Potonula u zaborav
U Berlinu se bavila scenografijom i grafičkim dizajnom. U Parizu je neko vrijeme, nakon Bauhausa, uređivala izloge, radila je kao dekorater: prijateljuje sa Oscarom Kokoschkom, od 1933. do1935. godine boravi u Pragu, gdje zajedno sa suprugom, Alfredom Mellerom, njihove su se luminokinetičke instalacije smatrale senzacijom, a ona realizira niz kinetičkih aranžmana za izloge trgovina i robnih kuća. Kasnije je potonula u zaborav jer Bauhaus nije bio previše podoban. U Zagrebu je radila kao profesor crtanja.
