Na poticaj Kolekcije Marinko Sudac i Instituta za istraživanje avangarde, u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu pa u Modernoj galeriji u Ljubljani okupili su se nekadašnji članovi slovenske skupine OHO umjetnika, 40 godina poslije službenog prestanka njihova aktivizma.
Cjelodnevno druženje s članovima skupine OHO i popratna izložba u prostorijama MSU-a zagrebačkoj su publici otkrili zanimljiv podatak. Naime, njihove je sudbine trajno obilježila specifična umjetnička suradnja tijekom šezdesetih.
Energetski punktovi
To se moglo iščitati po ozbiljnosti kojom su David Nez, Milenko Matanović, Marko Pogačnik, Tomaž Šalamun, Iztok Geister i ostali obnavljali sjećanja na vrijeme happeninga, bilo izravnom akcijom na licu mjesta ili razgovorom o strategiji koja će utjecati na daljnji tijek njihovih života.
Privrženost prirodi ili “doktrina reizma” Pogačnika je preobrazila u nomada koji diljem svijeta strpljivo osluškuje i liječi urbane komplekse. Domaću je publiku u vožnji autobusom upoznavao s važnim energetskim punktovima Zagreba. Nez se u SAD-u posvetio psihoterapijskom radu s mladeži, aktivizmu temeljenom na risanju i slikanju.
Kamen na trbuhu
Tijekom svog performansa, ležeći na leđima s ovećim kamenom na trbuhu, uz silnu je koncentraciju uspio njime dotaknuti dno vlastite kralježnice. I Matanović je u Seattleu dio ekipe koja se bavi društvenim aktivizmom - zajedno s Nezom i Dellabernardinom na platou ispred muzeja publiku je počastio legendarnom, živom, za OHO tipičnom skulpturom pod nazivom “Triglav”.
Ona nije bila predviđena u programu. Geister se trenutno bavi pticama, pred kraj programa sugestivno je iznosio doktrinu OHO-a nabrajajući i objašnjavajući njezine ključne pojmove. Tomaž Šalamun je tijekom razgovora na kraju sažeo važnost ponovnog okupljanja u Zagrebu. Nema sumnje ono izaziva snažan emotivni naboj, no podsjetnik je i na 1969, izložbu u zagrebačkoj GSU nakon koje ih zovu u New York.
