Opet izrazito socijalni ulomak, ovaj put iz Lukina evanđelja (Lk 16, 19-31). I jasne Isusove pouke o zagrobnom životu. “Kad umrije Lazar, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo.” Lazar je bio na ovome svijetu zanemareni siromah, a krilo Abrahamovo je u Starom zavjetu jedan od izraza za vječno blaženstvo.
Lazaru je ondje dobro. Isusu ne pada na pamet dopuštati mogućnost da pokojnik u smrti prestaje postojati. Ili da će možda biti uskrišen tek za sudnji dan. Sud se, eto, događa odmah nakon smrti.
Božji prijatelji odmah uživaju, a koji su izabrali zlo, odmah se muče. Između ta dva stanja, blaženstva i prokletstva, “zjapi provalija golema te koji bi htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema” - poručuje Abraham bogatašu koji je dospio u pakao. Tu nema mjesta za neka posebna tumačenja. Isus je sasvim jasan.
Ali smisao ove usporedbe opet je bitno socijalan. Obijesni bogataš je zauvijek prepušten mukama; Bogu vjerni siromah zauvijek blažen. O njemu Evanđelje jednostavno kaže “on se ovdje tješi”. Rajska radost se ne opisuje jer je neopisiva - ako je i uvjetovana privremenim stanjem čišćenja, ona je neizmjerno sretna i sve sretnija.
Siromahova je zasluga što je bio - siromah! I što je to bez mržnje podnosio hraneći se barem mrvicama s bogataševa stola.
Isus na ovom mjestu ne ističe u čemu bi taj bogataš bio zločest - samo je mnogo imao i u tome je očito uživao ne brineći se za siromaha. Na siromaha pred vratima već je bio navikao. To kao da je utvrđen i neizbježni društveni poredak.
Isus ovdje ne poziva na promjenu socijalnih odnosa, nego ističe da Bog nije s bogatima, da je na strani siromaha. Bogataši kao da su već osuđeni - što nije uvijek točno, jer je i među Isusovim prijateljima bilo bogatih ljudi koji su se uz njega i po biblijskoj vjeri socijalno opredijelili u korist siromaha.
Na žalost - takvih je bogataša redovito premalo, pa je i ovo Isusovo upozorenje uvijek vrijedno čuti. I o vječnom životu jasno misliti.
