Izvrsna priredba s koje kritičar nije smio otići
U utorak je u Galeriji Studentskog centra u Zagrebu premijerno upriličen izvrstan performans Olivera Frljića i Boruta Šeparovića "T-Formance Training Camp".
Obično kad pođem u kazalište, razmišljam o neminovnosti pasivnog sjedenja pred nečime što je lošije ili što je bolje. Običan gledatelj smije napustiti gledalište učini li mu se da je predstava bezveze, a kritičar ne smije, ne znam zašto. Zato sam, kao i svaki put kad naiđem na takvu vrstu umjetnosti, bio oduševljen kad sam shvatio da Frljić i Šeparović publiku direktno uključuju u zbivanje i da neću morati sjediti.
Dakako, oduševilo me i to što su me hostese performerice uljudno, kao i svakog, upozorile da ako sada prijeđem žutu crtu, više ne mogu napustiti dvoranu. Prešao sam crtu, potpisao se na loptu za pilates u znak toga pristanka, i ušao među bijelo oličene ciglene zidove visokog, prostranog kvadrata bez prozora osvijetljenog smirujućim plavičastim svjetlom.
Sudionika performansa ima oko trideset, zajedno s domaćinima i tehničarima, i u sat i pol svi se oni pomiješaju u jedinstveno "scensko" zbivanje. Rekviziti simboli predstave su svijetleći prsluci, žute trake za obilježavanje mjesta zločina, bodljikava žica.
Performans je zamišljen kao sofisticirana dječja igra na temu terorizma. Hostese i redatelji dijele zadatke. Prvo valja odgovoriti na pitanje: biste li spriječili pogibiju pet osoba tako da povučete skretnicu vlaka pa on umjesto njih usmrti jednog željezničara?
Budući da sam odgovorio da ne bih, ostao sam u malenoj skupini koja je dobila svijetleće prsluke pa smo promatrali ostale koji su odgovarali na seriju vrlo inteligentnih, zanimljivih pitanja o terorizmu i umjetnosti. Morali su preskakati u kvadrate obilježene žutom vrpcom po podu. Na kraju smo analizirali videosnimke sudionika, "najbolji" su zaigrali kinesku slagalicu, a tko je htio, otišao je.
Tomislav Čadež
Obično kad pođem u kazalište, razmišljam o neminovnosti pasivnog sjedenja pred nečime što je lošije ili što je bolje. Običan gledatelj smije napustiti gledalište učini li mu se da je predstava bezveze, a kritičar ne smije, ne znam zašto. Zato sam, kao i svaki put kad naiđem na takvu vrstu umjetnosti, bio oduševljen kad sam shvatio da Frljić i Šeparović publiku direktno uključuju u zbivanje i da neću morati sjediti.
Dakako, oduševilo me i to što su me hostese performerice uljudno, kao i svakog, upozorile da ako sada prijeđem žutu crtu, više ne mogu napustiti dvoranu. Prešao sam crtu, potpisao se na loptu za pilates u znak toga pristanka, i ušao među bijelo oličene ciglene zidove visokog, prostranog kvadrata bez prozora osvijetljenog smirujućim plavičastim svjetlom.
Sudionika performansa ima oko trideset, zajedno s domaćinima i tehničarima, i u sat i pol svi se oni pomiješaju u jedinstveno "scensko" zbivanje. Rekviziti simboli predstave su svijetleći prsluci, žute trake za obilježavanje mjesta zločina, bodljikava žica.
Performans je zamišljen kao sofisticirana dječja igra na temu terorizma. Hostese i redatelji dijele zadatke. Prvo valja odgovoriti na pitanje: biste li spriječili pogibiju pet osoba tako da povučete skretnicu vlaka pa on umjesto njih usmrti jednog željezničara?
Budući da sam odgovorio da ne bih, ostao sam u malenoj skupini koja je dobila svijetleće prsluke pa smo promatrali ostale koji su odgovarali na seriju vrlo inteligentnih, zanimljivih pitanja o terorizmu i umjetnosti. Morali su preskakati u kvadrate obilježene žutom vrpcom po podu. Na kraju smo analizirali videosnimke sudionika, "najbolji" su zaigrali kinesku slagalicu, a tko je htio, otišao je.
Tomislav Čadež
Broj preporuka: 0
SUĐENJE ZA KORNATE
Aviomehaničarka: Ja sam izvadila crne kutije iz helikoptera. Roditelji: Gdje su nestale?
UBOJSTVO U BANIĆIMA>>BISKUP GA RAZRIJEŠIO
