Razumijem bunt. Ako mene pitate, i odrasli bi, ne samo studenti, trebali biti na nogama. Prva demonstracija u kojoj bih sudjelovala bila bi ona protiv neradnih nedjelja. Pa neka Beč nedjeljom ne radi, kada mi budemo Beč, možemo se dogovoriti.
Razumijem studente da su se pobunili, čini mi se da je do toga došlo iz raznih pobuda, ne samo one oko plaćanja školarina. Nemar, kaos, impotencija nekih političkih odluka, kao i to da samo u Hrvatskoj lopovi i kada ih se prokaže ostaju na slobodi, na svojim funkcijama, dovoljni su razlozi da čovjek ustane i kaže “dosta tih gluposti”. Ako treba, ja ću se zatvoriti u neki bunker i štrajkati zbog takvih razloga. S tim mislima dolazim na Filozofski faks, na kojem sam nekoć, potkraj Jugoslavije, počela studirati filozofiju i književnost, potom dvijetisućite po starom poslijediplomskom sustavu magistrirala, a sada kanim upisati doktorat jer prema bolonjskom pravu moja titula postaje previše slična tituli onoga tko je (samo) diplomirao.
Dolazim na Filozofski, već na vratima udahnem neku cheguevarovsku atmosferu, znoj, piće, vidim krilatice koje me podsjećaju na vremena kada se stari profesor Bošnjak ljutio na mene jer nije mi se dalo povezivati Platona i socijalizam i tako sam pala iz grčke filozofije, premda sam pročitala sva moguća djela klasičnih autora, podsjeća me na vremena kada je marksizam bio veliki i ozbiljan predmet, pa još i teorija i praksa samoupravljanja.
Ne kažem da je Marx loš filozof, dapače, s nekim se njegovim tezama slažem, ali slušati samo njega cijelu godinu! Ono što u petak vidim na Filozofskom, podsjeća me nekako na ta vremena, vidim krilatice poput “iziđimo iz mraka neznanja” ili “radnici i studenti” i padne mi mrak na oči, jer ako sam već bila dijete komunizma, dopustite mi da danas budem alergična na tu retoriku koje sam se u svoja prva dva desetljeća preko svih svojih potreba naslušala.
Bljuje mi se od slika Marxa i Engelsa, za mene oni više ne postoje, lako je onima na Zapadu koji nisu okusili čari samoupravljanja naginjati manje ili više ulijevo, simpatizirati se s mladim vođama pobune, žao mi je, ali ja nisam ta.
U legendarnoj sedmici, u kojoj sam se svojedobno naslušala raznih komunističkih krilatica pod maskom stare filozofije, sada se odvijaju govorancije isprekidane pljeskom koje me i protiv volje podsjete na vremena u kojima sam počela studirati, a nakon dvije godine, što je prilično atipično za biografiju neke studentice, prijaviti u rat. Čudi me što oni koji su se rodili 1991. i nisu imali nekog dodira s Jugoslavijom, uspijevaju tako vjerno i točno oživjeti njezin duh, početkom 21. stoljeća, na Filozofskom fakultetu. Očito, raspad Jugoslavije dulji je i bolniji proces nego što sam mogla sanjati.
Milana Vuković Runjić
