Jadranku u pedikere, Šukera u postolare, Milinovića u vrtić

Zakon o zabrani pušenja u ugostiteljskim radnjama, po svemu sudeći, uskoro više neće vrijediti. Nikotinski ovisnici trijumfalno će se vratiti u kafiće s cigaretama u zubima, drsko otpuhujući dimove put astmatičnih gospođica koje su došle popiti čaj od metvice. Teror će se nastaviti, a policija i državno odvjetništvo moći će samo bespomoćno širiti ruke na ugostiteljsko stradavanje nevinih nepušača. Za propast zabrane, međutim, dijelom su vjerojatno krivi i oni. Tko je uopće mogao pomisliti da će se krčme do te mjere isprazniti, da će se čitav ugostiteljski ceh opasno zaljuljati kada se pušače izbaci na ulicu?

Nakon ove epizode ostat će nam zagonetka zašto su oni što ne puše lošiji gosti. Da nisu možda škrtiji i radije će sami sebi skuhati kavu ili natočiti travarice iz kućnog bifea, nego da izlaze u kafiće? Ili su sramežljivi i šutljivi pa izbjegavaju društvo, boje se izaći u javnost? Vjerojatno je ipak stvar u tome da nepušači ranije idu spavati. Ljudi vode zdrav život i već kod vremenske prognoze počnu zijevati, za ljepši ten treba im mnogo sna. Ušuškaju se u postelju i baš ih briga da će neki konobar ostati bez posla.

Plaćanje neporočnosti

Kad bi meni od četiri zakona u malo vremena sva četiri propala, ja bih shvatio da očito nemam talenta za to. Nisam rođen za zakonodavca. Bogu hvala, nije ni to najgore što se čovjeku može dogoditi

Zabrana pušenja u lokalima, sad mi je palo na pamet, možda se mogla održati da su donijeli porez na nepušenje. Zar ne bi bilo pravedno da nepušači s tri ili četiri posto od svojih bruto prihoda nadoknade gubitke u ugostiteljskoj djelatnosti? Država je visokim nametima mnogo puta udarila na pušače, a većina njih ostali su ustrajni u svome poroku. Bi li nepušači, jednako tako, bili spremni plaćati za vlastitu neporočnost? Zvuči uvrnuto, ali zbilja, ako su pušači spremni odriješiti kesu za rizik od bolesti srca i krvnih žila, karcinom dišnih puteva, impotenciju i druge strahote koje se crnim slovima štampaju na kutije cigareta, za očekivati je da nepušači budu barem dvaput darežljiviji kad je u pitanju njihovo zdravlje.

Prekinut ću ovo mudrovanje prije nego izgubim poštovanje svih nepušača koji su me ikad čitali i uhvatiti se ipak ljudi kojima mi je daleko lakše zamjeriti se. Vlada Republike Hrvatske, o njima sam zapravo i želio pisati. Da nismo osobno umiješani i na vlastitoj koži ne osjećamo posljedice njihovih promašaja, bilo bi zabavno gledati kako ta grupa bezveznjaka baš ni jednu stvar ne umije valjano učiniti. Teško se zaista sjetiti kada smo imali vlast s bijednijim postotkom ubačaja. Čega god su se u posljednjih nekoliko mjeseci ozbiljnije uhvatili, koji god zakon su donijeli, bilo je traljavo, glupo, štetno, a gdješto i sramotno.

Mimo ovoga s pušenjem, prije mjesec dana srčano su branili Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, pravni akt kakav nema nitko na svijetu. Onakav kakav je napisan, bio bi prikladan možda tek državi Vatikan, no tamo nema bogzna kakve oplodnje, ni prirodne ni medicinski potpomognute. Ministar Milinović tada je odlučno je ustao protiv zamrzavanja zametaka, valjda u strahu da se bebe ne rađaju s ozeblinama. Osim toga, naumio je psihijatrijski isljeđivati nevjenčane parove. Tko god je htio potomstvo, a nije donio potvrdu da je vjenčan, morao je donijeti potvrdu da je normalan. Sada i taj zakon pada, a jedino što će naposljetku od njega ostati jest sumnja da upravo ministar Milinović nije baš najzdraviji u glavi.

Vatikanski zakon

Na svijetu je toliko lijepih zanimanja. Premijerka Kosor mogla bi možda biti izvanredna pedikerka, a ministar Šuker našao bi se u postolarskom zanatu. Vukelić bi rezao voćke, Darkao Milinović čuvao djecu u vrtiću

A malo prije toga, sjećate se, rasuo se u prah i zakon o zatvaranju dućana nedjeljom. I to je, također, bio jedan, da tako kažemo, vatikanski zakon, izglasan da bi se potakao promet roba i usluga u sakralnim objektima. Kojih pola godine kasnije nije bilo nikakvog dokaza da su crkve počele bolje poslovati, a zatvoreni trgovački centri uhvatili su masovno otpuštati zaposlene. Ustavni sud prekinuo je, srećom, ovu smijuriju još dok je bilo nekoliko preživjelih blagajnica.

Kraj svega ovoga, upravo spomenuto društvo pravnih stručnjaka sada čeka još jedan predmet - procjena ustavnosti takozvanog kriznog poreza, tri posto od plaće koje je Vlada, da spasi proračun, nametnula svim zaposlenima. Pokaže li se i ovo promašajem, a imamo ozbiljnog razloga vjerovati da hoće, bit će to četvrti uzastopni neuspjeh Vlade RH u posljednjih pola godine. Praktično, što god su premijerka i ministri krenuli rješavati, naposljetku je ispala potpuna katastrofa. Što bi se još moralo desiti da ove šeprtlje shvate da rade krivi posao?

Na svijetu je toliko lijepih, sadržajnih zanimanja. Premijerka Kosor mogla bi možda biti izvanredna pedikerka, a ministar Šuker našao bi se u postolarskom zanatu. Vukelić bi, da pokuša, shvatio da nema veće sreće od prskanja i rezidbe voćaka, a Polančec preporodio da se okrene ugradnji i servisu klimatizacijskih uređaja. Gordan Jandroković zlatnim slovima bi se upisao u povijest hrvatskog vatrogastva, a djeca u vrtiću Darka Milinovića bi naprosto obožavala. Na žalost, sve su ove sjajne karijere izgubljene jer Kosor, Šuker, Vukelić, Polančec i društvo tvrdoglavo ustrajavaju na poslu o kojemu bjelodano ne znaju ništa i koji ni njih ni nas ne usrećuje.

U 4000 godina ne bi imali kotač

Da meni od četiri zakona, u malo vremena, sva četiri propadnu, ja bih shvatio da očito nemam talenta za to. Nisam, jebi ga, rođen za zakonodavca. Bogu hvala, nije ni to najgore što se čovjeku može dogoditi. Ispraznio bih ladice i ostavio ključ portiru u Banskim dvorima. Gospođa Kosor, zbog nečega, još uvijek ne odustaje, htjela bi pokazati da ipak, usprkos svemu, nije štetočina. A glupo je, jer znate kako ti slučajevi obično ispadnu - što se više trudiš, bude sve gore i gore. Da Vlada Republike Hrvatske sada izglasa Zakon gravitacije, vjerojatno ni od njega ne bi bilo ništa. Drugi zakon termodinamike da donesu, pao bi im na Ustavnom sudu. 

Zamislite da svijet sutra nestane u nuklearnoj apokalipsi, a jedini živi od čitavog ljudskog roda ostanu samo članovi Vlade Republike Hrvatske. Zanemarujući činjenicu da je za većinu njih najbolje reproduktivno razdoblje završilo, pokušajte predstaviti kako bi bilo da oni trebaju nastaviti našu vrstu. Kako bi izgledalo čovječanstvo kojemu bi zametak bili gospođa Jadranka Kosor s ministrima?

Prilično sam uvjeren da u prvih četiri hiljade godina još ne bi imali kotač.

Ante Tomić