ZAGREB - Već je sâm dolazak kardinala Josipa Bozanića na hodočašće u Jasenovac dobar znak. Dobar znak su i akcenti iz njegove homilije, odlučniji i jednoznačniji nego što od njega kadikad čujemo.
Važna je njegova teza: „Kada se iz osobnoga i društvenoga ozračja odstrani Bog i moralnost, oslonjena na opće dobro i dobro drugoga, kratak je put do želje za vladanjem nad drugima, do porobljavanja i iskorjenjivanja skupina ljudi, pa i čitavih naroda.“ Ona se hipotetički i generalno odnosi na one koji ne vjeruju (u koje se ubrajam i ja), ali se faktički i partikularno odnosi na one koji porobljuju i iskorjenjuju: čak i ako se pozivaju na Boga i na moral, Bozanić jasno kaže da su bezbožni (što iz usta svećenika nije beznačajno) i nemoralni, te izrijekom prepoznaje „grijeh onih koji su nedostojno nosili katoličko ime“.
Ipak, najviše odjeka će imati Bozanićevo svrstavanje na stranu svih žrtava, a osobito „onih koji su ovdje trpjeli i bili ubijeni od strane pripadnika hrvatskoga naroda, a još više od strane pripadnika Katoličkoj Crkvi“.
Bit će, jamačno, i komentara njegove teze da je nerazumljivo i neprihvatljivo „tumačenje da su žrtve Bleiburga i 'križnih putova' posljedica onoga što je ustaški režim počinio u Jasenovcu“. Trebalo bi, možda, objasniti zašto se ti zločini zbivaju baš u svibnju 1945, istodobno kad i slični zločini u Francuskoj ili Italiji ili drugdje, to jest je li ih baš moguće isključiti iz vremena i onoga što im je prethodilo.
Sasvim u skladu s tradicijom uravnoteživanja, kardinal Bozanić nabraja „strahote represivnih sustava i vodstva Kraljevine Jugoslavije“, pa „strahote Ante Pavelića i ustaša, slijepih privrženika nacionalnoj ideji, čiji je put vodio u vezanje uz ideologiju nacizma i fašizma, daleko od kršćanskih temelja i baštine našega naroda, što je sav hrvatski narod odvelo u tragediju patnje i poniženja“, te „strahote partizana i komunističkih vlastodržaca pod vodstvom Josipa Broza Tita, koji do današnjega dana – pod krinkom antifašizma – ne žele priznati i preuzeti odgovornost za nečovječnost koja ide uz bok s nacističkom. Tu se suočavamo s otajstvom zla.“
„Zlo nije apstraktno, ono je uvijek konkretno, dogodilo se na određenom mjestu i po određenim ljudima“, naglasio je kardinal Bozanić. U tom se gledištu dakako susreću i osnovni postulati prava, i postulati kršćanske poruke koja je upućena svakom pojedincu, a ne skupinama, koja govori o individualnom grijehu i individualnom spasenju, baš kao što pravo odbacuje kolektivne krivnje i kolektivna opravdanja.
Zagrebački kardinal, sasvim jasno i u skladu s time, odbija kolektivnu krivicu bilo Katoličke crkve bilo hrvatskog naroda za ono što su neki iz njihovih redova radili, makar izrijekom u njihovo ime.
To se gledište o konkretnom zlu, „po određenim ljudima“, kosi s Bozanićevim naglascima o kolektivnoj krivnji, na primjer ustaša ili partizana. On sasvim jasno govori o „zločinu komunizma“, na način kako se govori o kolektivnoj krivnji.
Poziva se i na Ivana Pavla II koji u velika zla XX stoljeća ubraja fašizam, nacizam i komunizam, ali preskače nimalo naivne distinkcije tog pape u tom pogledu. Da i ne govorimo o nepravičnoj i neuljudnoj tvrdnji da ljudi koji ne prihvaćaju biblijsku nadu „uvijek pristaju biti zločinci“.
Takve generalizacije nisu utemeljene u činjenicama: mogli bismo poprilično nabrajati imena i prezimena ljudi koji su idejno bili ustaše, ili komunisti, ili daleko od biblijskog koncepta nade, a nisu umrljali ruke zločinom.
Bozanić, s pravom, insistira na istini. Čak tvrdi: „i povijesna laž je zločin“ (daleko bismo dospjeli kad bi od dvojice povjesničara koji nisu suglasni jedan morao u zatvor; i toga je već bilo, nije bilo dobro).
Istina je da je zločin individualan, a da okolnosti mogu biti kolektivne. Savjest je individualna, čak i kada se kolektivno pitamo: gdje smo pogriješili, u našem kolektivu – obiteljskome, nacionalnome, religijskome, inome – ako smo u njemu uzgojili zločince?
Na to pitanje Bozanić ne odgovara, pakao su mu i dalje drugi.
