Objavljeno:  27.03.2007

Je li Crkva spremna na dijalog?

Je li uopće moguć dijalog s Katoličkom crkvom, danas u Evropi pa onda i u Hrvatskoj, u okvirima civilnog društva? Odnosno: je li ta Crkva uopće spremna na dijalog, čak i kad ga zaziva?

Kao što se status pravnog društva mjeri ne samo pravima zajamčenima mnogima, nego i pravima koja se jamče najobespravljenijima, kao što se stupanj međuetničke tolerancije mjeri ne samo odnosom spram jačih, nego i spram najslabijih, tako se i spremnost na dijalog mora mjeriti učestalošću i kvalitetom dijaloga s onim od koga se najviše razlikuješ. Kad je posrijedi Crkva kao vjerska ustanova, njezina se spremnost na dijalog mora mjeriti ponajprije dijalogom s nevjerujućima; kada je posrijedi Crkva kao institucija, mjerilo je njezin dijalog s civilnim društvom; kada se Crkva promatra kao komunikacijski centar, onda je mjerilo dijalog s inim obavijesnim sredstvima, ponajprije tržišnima.

Kada bi se sudilo po komentarima Glasa Koncila - Crkva bi bila ustanova posve nesklona dijalogu bilo s kime drukčijim, spremna uglavnom da dijeli packe, a u slučaju neslaganja da "otkriva", zapravo izmišlja urote s druge strane.

Recentan, ali nipošto usamljen primjer je posljednji komentar, u kojem glavni urednik Glasa Koncila i potpisanog novinara uvrštava u one koji se rote protiv istine, optužujući za "razrađenu metodu dezinformiranja s ciljem manipulacije sa slabije informiranim vjernicima".

Glavni urednik Glasa Koncila tvrdi, na primjer, za potpisanog dopisnika iz Rima: "Trik koji je primijenio taj dopisnik sastoji se u tome što je ono što je Papa poručio katolicima, pa i katolicima koji su političari, 'slučajno' proširio na sve političare, dakle i na one koji nisu katolici". To naprosto nije istina. Informacija koju sam poslao 13. ožujka počinje riječima "Katolički zakonodavci…", a u sljedećem pasusu su i doslovno prevedeni citati iz papine ekshortacije: da "se katolički političari i zakonodavci … moraju osjetiti obavezanima da predlažu i podržavaju zakone nadahnute vrijednostima utemeljenima u ljudskoj naravi", da se "o tim vrijednostima ne pregovara"… Te iste citate naveo sam i u komentaru dva dana kasnije. Glavni urednik je to naprosto previdio. Neću reći da on ima "razrađenu metodu dezinformiranja s ciljem manipulacije" (lijepe li rečenice). Reći ću samo da ne vidi ono što ne odgovara njegovu nazoru.

 Crkva se ne pozicionira u društvu, nego iznad društva. U društvu se istina traži u dijalogu, a Crkva polazi od vjerske postavke da ona pouzdano zna što je istina (jer da joj je objavljena Istina) i da je društvo dužno prihvatiti njezinu istinu

Njegovu nazoru, međutim, odgovara da iz te neistine širi optužbe na sve "medije na nacionalnoj razini", gdje se "otkriva … sve više i razrađena metoda postupanja: jedan ili dvojica novinara objave svoj tekst u dnevnim novinama kao vijest iz Crkve polazeći od stvarnoga crkvenog događaja, prešućujući bit toga događaja, ističući nešto sasvim rubno i nekad manje nekad više krivotvoreći neki od crkvenih stavova tako da korisnik medija dobiva u biti dezinformaciju."

Crkva je, pak, otkriva glavni urednik, "svjesna da nikome, pa ni političarima nekatolicima, ne može ništa nametnuti. Kao što je pravo vodstava svake stranke, udruge ili organizacije da stavlja svoje zahtjeve pred svoje članove, tako i vodstvo Katoličke Crkve ima pravo zahtijevati od svih svojih članova ostvarivanje onoga što je sadržaj objavljene i predane vjere, u koju spada i moral i društveni angažman." Ovoj usporedbi Crkve sa strankom zaista ne treba komentara.

Kada su u nekom parlamentu katolici u znatnoj većini (u Portugalu, Španjolskoj, Francuskoj, Italiji, Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj, Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj, Poljskoj…), onda se zahtjev iz ekshortacije odnosi, hoćeš-nećeš, na većinu, i apsolutnu i kvalificiranu. Toj većini Papa, s vrha crkvenog magisterija, jasno poručuje ne da griješe politički ako ne donose zakone kakve Crkva smatra potrebnima, nego da griješe vjerski, da griješe protiv Boga, da ugrožavaju svoje vječno spasenje, ako su protiv "prirodnih zakona" o kojima "nema pregovaranja". To nije apel, to je presija na vjernike - koji su političari i zakonodavci.

Crkva je (sada) ustanova u demokratskom društvu, koja s pravom zahtijeva svoja prava u njemu. Ali, Crkva sama nije spremna prihvatiti regule demokratskog društva. Niti za sebe, niti unutar sebe (nije demokratski ustrojena, osim iznimno u nekim samostanskim redovima; ne primjenjuje na se zakone za koje se zauzima u društvu, pa na primjer gazi načelo solidarnosti i niječe sindikalna prava vlastitih uposlenika, izbjegava transparentnost financijskog poslovanja i prikriva financijski kriminal, što se u Hrvatskoj očitovalo u poslovanju Caritasa). Crkva se ne pozicionira u društvu, nego iznad društva.U društvu se istina traži u dijalogu, a Crkva polazi od vjerske postavke da ona pouzdano zna što je istina (jer da joj je objavljena Istina) i da je društvo dužno prihvatiti njezinu istinu. U državama gdje su njezini pripadnici u većini, Crkva se poziva na taj podatak i argumentira da govori u ime većine, odnosno da izražava gledišta većine, ali odbija prihvatiti odgovornost za ishode.

Pitanje je, čak, koliko Crkvu zanima vjera i je li joj vjera prije politike. Napokon, i ja sam iz Katoličke crkve ekskomuniciran latae sententiae, dekretom tadašnjega Svetog Uficija, zajedno s milijunima evropskih socijalista i komunista, dakle na temelju moga političkog uvjerenja, a da se još nekoliko sljedećih desetljeća nitko u Crkvi nije pomučio da se raspita o mojoj eventualnoj vjeri. Ipak je sama činjenica da sam kršten i krizman korištena u sklopu statističkih podataka, jer se Crkva dobro pazila da sa svojih statističkih barjaka ne ukloni one koje je izopćila politički (kao što se u nas pazila da ne izopći ni ratne zločince, ako nisu komunisti, pa je Pavelić pričešćivan do kraja života, na što ponovno vjenčan ne smije računati, a masovni ubojica Filipović Majstorović je i misio u arhidijecezi blaženog Stepinca, jer na toga zapovjednika Jasenovca nije tu bila primijenjena čak ni suspensio a divinis, te je u toj istoj dijecezi u Nadbiskupskom dvoru dano utočište višestrukom ubojici Erihu Lisaku kada se ilegalno vratio da bi organizirao terorističke akcije). Očito su, u crkvenoj praksi, s njezina moralnog stanovišta, politički kriteriji bili ispred vjerskih, čak i kad su posrijedi ubojice. S takvom manihejskom Crkvom, koja sebi pripisuje Istinu, a u onima koji se s nečim ne slažu "otkriva" uretnike - dijalog je težak. Još je teži s onima koji u razgovor ulaze, a poslije iskreno priznaju da nisu nikada htjeli ravnopravan dijalog npr. s nevjerujućima, nego samo iznuditi olakšice (od kardinala Casarolija u Vatikanu do nekih ovdje). Svejedno, sa svima je dijalog nužan i koristan. Na sreću, i u Crkvi ima drukčijih, kao što je bilo i drukčijih papa.
Inoslav Bešker