Prije nekoliko dana otvorena je u Klovićevim dvorima velika retrospektivna izložba djela Vlahe Bukovca, izvorno priređena za jedan haški muzej gdje ju je vidjelo više od 50 tisuća posjetitelja. Vlaho Bukovac reprezentativni je potretrist fin de siecla, talijanski Hrvat iz Cavtata, pravim imenom Faggioni, koji se kroatizirao pod utjecajem preporodne propagande, a sudbinom i djelovanjem bio kozmopolit, Europljanin kojemu je čak i bečko-peštansko-praška austrougarska ekumena bila tijesna, pa je radio u Londonu, a školovao se Parizu, što je i bilo najprimjerenije za slikara njegove epohe.
Komercijalni portretist
Živio je u Južnoj Americi, odrastao u njujorškom sirotištu - njegov život bio je velika avantura, koji je opisao u autobiografskom djelu (Moj život) koji nalikuje na scenarij nekog Maurovićeva stripa. Održao ga je talent - bio je zaista briljantan portretist, što se vidi na nekoliko minuciozno izraženih slika, od kojih je možda najupečatljiviji portret Stjepana Miletića, sjajnog intelektualca, intendanta HNK, potomka uskočkog plemstva, pravaša i hrvatskog sokolara koji je zasnovao hrvatsko glumište, a u hram Talije uveo električno svjetlo.
Bukovac je bio komercijalni portretist - osim mladenačkih pejsaža s pariške periferije i akademskih aktova, uglavnom je slikao ugledne građane, njihove žene i djecu, te manje plemstvo na obodu k. u. k. kud se kretao po tangenti svoje profesionalne putanje… Nema nijedne bolje hrvatske familije kojoj pretke nije naslikao Bukovac: Banac je u kući u Gružu objesio dvije pratete, Marijan Hanžeković sigurno nešto slično, dok bi Vanja Matković morao imati i portret pretka koji je poginuo kao osobni liječnik meksičkog cara.
No, uvedeni slikar u poslu je nailazio i na teške zadatke - ono što je aristos, nije ovdje uvijek bilo baš kalos kai agathos, pa je ružne udavače Vlaho davao sfumtatto, na pozadini proljetnog planaira ili bi, naprosto, sliku za manje važnog klijenta odradio gotovo ovlašno… Kad čovjek pogleda ovu retrospektivu, lako će pomisliti: pa onaj Bela Cikos-Sessija, koji je silno nepomodan, možda je puno zanimljiviji hrvatski slikar, pa nismo li mu dužni neku novu pažnju, dok je prokreativni Auer, možda malo previše podcijenjen kao lirski manirist, jer toliko je živ i erotski inspiriran, da ne može biti sasvim loš, dok je Uzelac, zapravo, kad sve skupa uzmeš u obzir, pravo čudo… No, dobro, to su druga razdoblja i druge generacije, za nas je Bukovac najvažniji jer ga je neumorni Iso Kršnjavi, i sam pravi, školovan slikar, ali bez tog bogodmadnog talenta, bio doveo u Zagreb da skupa s Bolleom, performira u velikom projektu kojim je ban grof Dragutin Khuen Hedervary u Hrvatsku uvodio modernu europsku kulturu. Kad je pao Iso kao mađaron, otišao je i Bukovac u Prag, jer ga je Zagreb gušio provincijalizmom, kao i Andrića.
Zašto je Bukovac važan današnjim Hrvatima? Elita iz razdoblja tuđmanizma bila je u njemu pronašla ideal građanskih pretenzija - nema skorosteka koji nije u salon objesio jednu tuđu strinu s njegove palete ili kakav sumnjivi rani rad, poput prizora ribarenja što se ne bi nikad izlagao da ne pripada samome bivšem premijeru Sanaderu, koji se može smatrati velikom tikvom toga pokondirenog plemena.
Izložba u krivo vrijeme
Izložba Bukovca stoga pada u krivi čas - dok traje progon lupeža što su se opernatili pljačkom državnog proračuna preko javnih poduzeća, nije popularni izlagati plijen stečen u toj operaciji. I, nekako nedostaje onog poleta i javne pažnje što su ga prije dobivali takvi vernisaži, jer im je reflektorsko svjetlo ukralo otvorenje Muzeja moderne umjetnosti, gdje izlažu buntovnici, ikonoklasti, marginalci, nepopravljivi marksisti, konceptualistički čudaci i jebivjetri, pa privlače publiku kojoj ton daju intelektualci i mladi, a ne naglo obogaćeni prostaci i malograđani.
Muzej Klovićevi dvori na Jezuitskom trgu žrtva je i protagonist te društvene transformacijske krize. Ustanovu vodi Vesna Kusin, tijesna suradnica Bože Biškupića, ministra kulture i trgovca slikama trećerazrednog hrvatskog akademizma. Osim ovih pretencioznih revija državnih izložbi državne umjetnosti iz razdoblja tuđmanizma i sanaderizma, on je javnim fondovima izdašno podržavao opersko pokroviteljstvo Prvoga para, te arheološki skandal iskopavanja u Trilju.
Zagreb ima prilično vitalnu artističku scenu likovne umjetnosti, koju ova pretenciozna intervencija nije preoblikovala, ima sjajnu glazbenu publiku, koju diletantsko programiranje opere HNK nije impresioniralo, a arheologija u nas je na tako visokoj razini da je mizerne intruzije nezajažljivog para nisu trajno obilježile.
Ipak, valja primijetiti da je s manjim iznosom Stipe Šuvar otvorio velebni Muzej hrvatskih arheoloških spomenika na Mejama u Splitu, kapitalni objekt nacionalne kulture; da se novac bacao u Trilju, umjesto da se troši u Saloni, te da je glavnu ulogu u struci trebala igrati gospođa koja nije objavila ni jedan znanstveni rad, jer ima završen jedino studij povijesti umjetnosti u dubokoj austrijskoj provinciji, a ne, recimo, Splićanin Emilio Marin, redoviti član Francuske akademije znanosti i umjetnosti, koji predaje na Sorbonnei, ili akademik Nenad Cambi, autor 13 knjiga i 300 znanstvenikh radova te, uostalom, bizantski komes od koljena starog isto koliko je i ono habsburško.
Muzej na Jezuitskom trgu Zagrebu koji je također podizao Stipe Šuvar za Mimarinu zbirku, nekoć mjesto gdje su se održavale velike svjetske izložbe danas je zapušten, neuredan i turoban.
‘Dvorska’ kulturna politika
Ovdje su se i u doba sanaderovskog trijumfalizma izlagali značajni postavi, poput ludo popularne kolekcije Chagallovih slika, ali sada je tu sve nekako mizerno i smanjuje značaj izloženog umjesto da ga naglašava. Bukovac se stoga ne doima naročito, pa se pitaš zašto naprosto nije obješen u Modernoj galeriji odakle je i preuzeta većina slika, koje sad kohabitiraju sa značajnim, iznimno vrijednim blagom kotorskih crkava, gdje se kršćanstvo etabliralo šest-sedam stoljeća prije nego u današnjoj hrvatskoj metropoli. Postav te zbirke mogao je imati nacionalni zamah i značaj da je prikazana kako valja - izlošci dobro osvijetljeni, popraćeni odgovarajućim izdanjima i publicitetom.
Ovako, u sustanarstvu s Bukovcem i s izložbom Ivice Bednjanca (!) trećerazredenog strip-autora, ilustratora “Modre laste” koji je treba biti izložen u školskom muzeju, lišena je efekta zbog kojega se takve stvari i upriličuju - da, naime, neku civilizacijska tvorbu, očuvanu u historiji, knjigama i depoima, naglo ožive u novoj punini…
Čemu onda danas služe Klovićevivi dvori? Firma je očito u krizi, zahodi su zapušteni, podovi neuglačani, lift radi i ne radi, a menadžement je upravo onoliko kompetentan koliko bi se moglo i očekivati od vodstva bivše Vjesnikove novinarke opće prakse, koja se u doba samoupravljanja nije istakla autorskim postignućima.
No, naravno, problem nije u Vesni Kusin. Problem je u Boži Biškupiću. Pitanje je hoće li do njega stići korupcijske istrage što od suradnika bivšega premijera vodi prema samom tom Božinu šefu, kojega je on na svim putovanjima neumorno fotografirao, kao prvi obožavatelj i veliki peharnik njegove svite.
No to i nije primarno - bitno je pojmiti kako je njegova “dvorska” kulturna politika pretrpjela slom, obilježena skandalima i neuspjehom, pa bi ministra trebalo odstraniti u prvoj rekonstrukciji vlade, odnosno glasovanjem o povjerenju u Saboru, pošto ima dovoljno štofa oko arheoloških korupcijskih zloupotreba javnih fondova za koje je bio odgovoran.
