“Štovani gospodine Predsjedniče,
S današnjim danom podnosim neopozivu ostavku na dužnost ministra obrane RH, potpredsjednika HDZ-a i voditelja Vašeg liječničkog kolegija. Odlučio sam se na ovu ostavku zbog potpunog gubitka povjerenja koje pokazujete prema meni, a bez čega nije moguće obnašati navedene dužnosti... Odredili ste, na temelju niza krivih informacija koje ste dobili, stranačko povjerenstvo sa zadatakom da provede istragu o mojim postupcima... S tim odlukama onemogućili ste bilo kakvo moje javno djelovanje, a moj ste stranački ugled srozali na najnižu moguću razinu. Dvije ničim utemeljene istrage posljedica su dugotrajne i smišljene kampanje, vrijeđaju dostojanstvo imena koje nosim, a koje sam ponosno čuvao od poniženja i u težim okolnostima, kakve je nametao prošli režim.
Neka Vam Bog pomogne u razlikovanju dobra od zla.
prof. dr. Andrija Hebrang”
Ovo su izvadci iz pisma što ga je predsjednički kandidat Andrija Hebrang 12. listopada 1998. godine uputio tadašnjem predsjedniku Republike, dr. Franji Tuđmanu.
Hebrang se, kako vidimo, u tom pismu ostavke na državne i stranačke dužnosti požalio šefu države i stranke da u HDZ-ovu režimu doživljava veća poniženja nego u komunizmu (u kojem je obitelj Hebrang uistinu prolazila kroz jezivu torturu)! Na kraju pisma Hebrang je, rečenicom “Neka Vam Bog pomogne u razlikovanju dobra od zla”, prilično jasno sugerirao da smatra da je predsjednik Tuđman počeo gubiti razum, ili barem elementarnu moralnu orijentaciju.
Jedanaest godina kasnije jedna od Hebrangovih izbornih parola glasi “retuđmanizacija Hrvatske”.
Prelaka meta za negativnu kampanju
Kada bismo htjeli biti jako zločesti prema HDZ-ovu predsjedničkom kandidatu, mogli bismo raspravljati o tome znači li retuđmanizacija Hrvatske povratak na sustav u kojem su se mnogi, a ne samo Andrija Heb-rang, osjećali krajnje poniženo.
Ili, mogli bismo diskutirati o tome smatra li gospodin Hebrang da Hrvatsku treba retuđmanizirati onim elementima Tuđmanove vladavine dok predsjednik Tuđman, kako je sam HDZ-ov kandidat napisao, nije izgubio mogućnost razlikovanja dobra i zla; i kada se to dogodilo; 1995., kada su dopušteni zločini poslije Oluje, i kada HDZ nije priznao rezultate zagrebačkih izbora, 1997., kada se Hrvatska već počela pretvarati u policijsko-obavještajnu državu, ili tek pretkraj 1998. kada je HDZ prisilio svog sadašnjeg predsjedničkog kandidata na pomalo dramatičnu ostavku sa svih dužnosti?
O svemu se tome, svakako, može dugo i iscrpno razgovarati, no ovdje je bitnije nešto drugo.
Današnji Hebrangov poziv na retuđmanizaciju, iako je tog istog Tuđmana Hebrang svojedobno smatrao mentalno i moralno upitno zdravim (jer što inače znači zadnja rečenica teksta ostavke, u kojoj Hebrang zaziva Božju pomoć da bi Tuđman mogao razlikovati dobro i zlo); današnji Hebrangov poziv na retuđmaniziju karakterističan je za javni profil tog političara.
Cijelu političku karijeru Andrije Hebranga obilježavaju kontradikcije i krajnosti: od očito kontradiktornog odnosa prema Tuđmanu (kojem Hebrang, što je također vidljivo u pismu, nikada nije osporavao golemu ulogu u izgradnji države: no, tu mu ulogu, primjerice, nije osporavao ni Ivica Račan), pa preko Hebrangovih tvrdnji da je on najveći ljevičar u HDZ-u kada se radi o socijalnim pitanjima, dok ga je sam bivši predsjednik HDZ-a dr. Ivo Sanader smatrao najvećim desničarom u Predsjedništvu stranke, pa do naivne izjave kako političari nužno lažu.
Andrija Hebrang je, naprosto, hodajuća kontradikcija, i kao takav nije pogodan za kandidata za bilo koju izbornu dužnost općeg značenja, a najmanje za mjesto predsjednika Republike. Hebrang je, jednostavno, prelaka meta za negativnu kampanju.
Budući da u vrhu HDZ-a, bez obzira na sve slabosti te stranke, koje poslije Sanaderova pada osobito dolaze do izražaja, još postoje ljudi koji se znaju profesionalno baviti politikom, krajnje je autodestruktivno što je Hrvatska demokratska zajednica izabrala baš Andriju Hebranga za svog predsjedničkog kandidata.
Hebrangov izbor, osim što pokazuje da se Ivo Sanader, nasuprot brojnim, sada je očigledno, posve pogrešnim procjenama, neće tako skoro vratiti na političku scenu, Hebrangov izbor gotovo da sugerira kako se Hrvatska demokratska zajednica unaprijed odrekla Pantovčaka.
Kada je prije pet godina Ivo Sanader odlučio kandidrati Jadranku Kosor protiv Stjepana Mesića, u desnim se novinama počelo pisati da je tu zapravo riječ o dogovoru Sanader - Mesić, gdje je Sanader svjesno žrtvovao gospođu Kosor i HDZ-ove šanse da pobijedi na predsjedničkim izborima kako bi stvorio čvrstu koaliciju sa Stipom Mesićem, koji je u ono vrijeme ipak bio najsnažniji kandidat.
Problem sa svim biračima koji nisu za HDZ
Teško je reći ima li takva teza i najmanje utemeljenje, ali je činjenica da se Ivo Sanader za Jadranku Kosor borio još manje srčano nego što se, primjerice, Ivica Račan borio za Dražena Budišu na predsjedničkim izborima 2000., kada je Budiša, kao apsolutni favorit na početku kampanje, bio izgubio od Mesića.
| Samo ako bi se Milan Bandić i Hebrang našli u drugom krugu, Hebrang bi imao realne šanse da pobijedi jer bi za njega ipak glasovao veći dio HDZ-a |
Andrija Hebrang, osim zbog svoje javne kontroverznosti, ranjiv je iz više očiglednih razloga.
Prvo, iako već dugo figurira kao vođa stranačke desnice, Hebrang će imati niz problema u HDZ-u. Dio HDZ-a sigurno nije zaboravio njegove sukobe sa strankom, njegov odlazak iz stranke i njegove optužbe protiv stranke.
Nadalje, dio HDZ-ova pretpostavljenog biračkog tijela teško da će prihvatiti antifašizam kao jednu od sastavnica Hebrangova programa.
Evo, Marko Perković Thompson nedavno je u Hrvatskom listu izjavio da se pod antifašističkom zvijezdom rušio Vukovar: Thompson, uistinu, jest samo simptom, a ne faktor u hrvatskom javnom životu, ali simptom raspoloženja onih građana koji više ne žele prihvaćati antifašizam ni kao međunarodno uvjetovani izgovor.
Drugo, Andrija Hebrang u golemom je problemu sa skoro svim hrvatskim biračima koji nisu skloni HDZ-u.
Većina istraživanja unatrag nekoliko godina pokazuju da je dr. Hebrang jedan od kontinuirano najnepopularnijih hrvatskih političara. Javnost smatra Hebranga beskrupuloznim i netolerantnim čovjekom, koji uglavnom ne govori istinu.
Razvoj situacije s bivšim ministrom Rončevićem, kojeg je Hebrang branio zamalo do posljednjeg časa, a protiv kojeg je upravo napisana kaznena prijava, još će više ukazati na Hebrangovu nedosljednost.
| Suštinski problem Andrije Hebranga jest što on najsnažnije reflektira loše strane HDZ-a: rigidnost, bahatost, netolerantnost |
Kandidirajući Andriju Hebranga za predsjednika Republike, vodstvo Hrvatske demokratske zajednice riskira da se predsjednički izbori pretvore u referendum protiv HDZ-a.
Jedini argument koji bi mogao ići u prilog Andriji Hebrangu jest eventualna predsjednička kandidatura Milana Bandića.
Kada bi se, naime, zagrebački gradonačelnik uistinu odlučio natjecati za dužnost predsjednika Republike, došlo bi do raskola u SDP-u, što bi znatno oslabilo šanse Ive Josipovića.
A ako bi se Bandić i Hebrang našli u drugom krugu, Hebrang bi imao realne šanse da pobijedi, jer bi za njega ipak glasovao veći dio HDZ-ova izbornog tijela, dok bi lijevi i liberalni birači gotovo sigurno bojkotirali izbore, ne želeći glasovati za Bandića.
Milan Bandić mogao bi, dakle, spasiti predsjedničku kandidaturu Andrije Hebranga.
Ne vjerujem, međutim, usprkos milijun spinova kojima se pune mediji, da će se Bandić upustiti u najneizvjesniju avanturu svoje političke karijere.
Da bi pokušao postati predsjednik Republike, Milan Bandić morao bi, prvo, izaći iz SDP-a, i drugo, napustiti mjesto zagrebačkog gradonačelnika.
Milan Bandić, pokuša li postati predsjednik, mora se, dakle, odreći svih utemeljenja svoje društvene, ekonomske i političke moći.
Ne uspije li postati predsjednik, Milan Bandić istog se trenutka pretvara u političkog zombija: bez stranke, bez posla, i bez ikakve mogućnosti da se u sljedećih nekoliko godina vrati na političku scenu.
Ukratko, Bandićeva predsjednička kandidatura pothvat je na samom rubu suicidalnosti.
A zagrebački je gradonačelnik dosad pokazivao golemu sposobnost preživljavanja, i nimalo samoubilačke namjere.
Davor Butković
