Villers-l´Eveque, selo u kojem živi legendarni Jean-Marc Bosman, izgleda kao izgubljen u drvoredu koji vodi do periferije valonskoga grada Liegea. Selo s nekoliko stotina stanovnika, s kućama poredanima oko crkve, ima još samo osnovnu školu, dom za umirovljenike i jednu malu samoposlugu. Ulice su gotovo puste, pogotovo sada, u zimsko doba. U glavnoj ulici živi osoba čije je strpljenje i odlučnost u borbi protiv tada nogometnih moćnika u Belgiji i cijeloj Europi promijenilo nogomet te postavilo pravni presedan koji se spominje u svim udžbenicima europskog prava.
Nogometni poraz
Jean-Marc Bosman, nakon što mu je 1990. istekao ugovor s Liegeom, dobio je ponudu od francuskog Dunkerquea. Do prelaska tada 26-godišnjeg nogometaša nije došlo jer je Liege tražio odštetu koju francuski klub nije htio platiti. Bosman je izgubio mjesto u timu, koji mu je uz to smanjio i plaću. Pozivajući se na pravo radnika i slobodu kretanja radnika, koje je već tada bilo regulirano zakonodavstvom Europske Unije, Bosman je odlučio tražiti pravdu na sudu. Išao je do Europskog suda pravde i to s tri tužbe - jedna protiv nogometnog kluba Liege, druga protiv Belgijske nogometne federacije i treća protiv Uefe. Nakon dugog procesa u sve tri presude Sud je bio na strani Bosmana. Te su presude bila prava revolucija za nogomet. Sud je ukinuo ograničenje broja igrača iz drugih EU država koji mogu igrati u nogometnim klubovima i ukinuo pravo na odštetu klubovima ili agentima za prelazak igrača u drugi klub nakon isteka ugovora.
Vrtoglavi skok cijena
Taj je slučaj doveo do vrtoglavog skoka cijena igrača i do toga da danas u engleskoj Premier ligi ima timova bez ijednog Engleza. Igrači iz EU mogli su neograničeno tražiti angažman u bilo kojem klubu unutar EU, bez obzira na državu jer, kao i svi drugi radnici, imaju pravo slobodnog pristupa tržištu rada na zajedničkom tržištu. Mnogi su nogometaši postali milijunaši zahvaljujući upravo “slučaju Bosman”. Marc Bosman danas nema ništa od toga što je moralni pobjednik. Na rubu je gladi, prodaje kuću, imao je neko vrijeme i problema s alkoholom, uništena mu je karijera, od novca koji je dobio za odštetu pola je morao dati poreznicima, a ostatak odvjetnicima. Sindikat nogometaša samo mu je poručio da “novac ne može riješiti njegove probleme”.
Jedino društvo stari pas
Otvara nam vrata sa širokim osmijehom, ali ruke mu se tresu. Udebljao se, poveći mu je trbuh, ne izgleda više kao na fotografijama iz devedesetih. Dva desetljeća mrcvarenja po sudovima ostavilo je traga na njemu. Oči su mu umorne, a ruke mu drhte, ali ne od alkohola. Kaže da je prestao piti prije dvije godine i da mu ruke drhte od stresa i tableta koje uzima. - Depresija je destruktivna, kao i alkohol - kaže Bosman. Živi sam u svom domu, a jedino mu je društvo stari pas. Posjećuje ga djevojka Karin s kojom ima osmomjesečnog sina. Nema čak niti automobil, što je i razlog zašto je predložio da intervju obavimo u njegovu domu u selu Villers-l´Eveque. U tom je selu dosad imao dvije kuće, ali sada mora prodati jednu, u kojoj živi njegova sestra, kako bi platio dug belgijskoj poreznoj upravi. Njegova će se sestra doseliti k njemu, zajedno s njegovom djevojkom, i to su jedine dvije osobe koje mu još uvijek vjeruju. Nakon 20 godina borbe kaže da gubi snagu i da više neće moći. - Nisam mogao izdržati bez alkohola. Ne kažem to kao opravdanje nego kao povijesnu činjenicu. Pio sam kako bih zaboravio na probleme i promašaje i onda sam nastavljao piti kako bih zaboravio da imam problema s alkoholom - kaže Jean-Marc Bosman.
Što ga je dovelo do ovakve situacije? - Stalna borba protiv hobotnice, nogometnih struktura - aludira na sličnosti s talijanskom mafijom koja se često zove i “octopus”. Te strukture, koje on naziva “hobotnicom”, i nakon presude 1995. učinile su svoje i onemogućile mu da zaigra. Njegova je karijera bila gotova. Sve je počelo kada je Liege 1990., iako više legalno nije bio njihov igrač, tražio od francuskog tima USL Dunkerque odštetu od 800.000 eura (vrijednost znatno viša nego što je to danas), što francuski klub nije htio platiti. Kaže da je tada, kao što je i sada, bio običan čovjek. - Nisam vidio razloga zašto, ako sam završio ugovor s klubom, ne mogu ići kamo god želim. Kada sam čuo da je Europska Unija u kojoj živim zakonima osigurala pravo na slobodu kretanja radnika, ljudi i robe, pokrenuo sam tužbu pred Europskim sudom pravde - prisjeća se dvadeset godina kasnije početka slučaja zahvaljujući kojem su sudovi u Luxembourgu promijenili zagonetni svijet nogometa.
Gnjev menadžera
Bosman je svjestan da je na sebe navukao gnjev menadžera i klubova koji su od tada prema njemu uvijek bili neprijateljski nastrojeni. Ta ga je sudbina, puput antičke tragedije, stalno pratila. Iako su mnogi drugi nogometaši profitirali zahvaljujući njegovoj upornosti, on je na kraju ostao usamljeni moralni dobitnik i ništa više. Stoga mu najviše smeta nedostatak solidarnosti kolega, a to ga, kaže, i boli. Mali broj njih mu je zahvalio, a nitko mu nije priskočio u pomoć kada mu je ona bila potrebna i kada je došao na rub ponora. - Svi ovi nogometaši koji su se obogatili zahvaljujući mojoj inicijativi... Kad bi mi svaki od njih dao kao milodar 50 eura mjesečno, mogao bih opstati. Nažalost, u stvarnom životu stvari nisu takve. Ne samo da nije bilo financijske pomoći nego me nitko od bivših kolega nije niti nazvao ili mi pisao, čak niti za praznike.
Sukob sa sindikatom
Jean-Marc Bosman najviše je razočaran nezahvalnošću Međunarodnog sindikata nogometaša (FIFPro). Taj sindikat priznaju Fifa i Uefa, i to tek nakon što je Europski sud presudio u korist Bosmana. - Nakon što su zahvaljujući meni priznati i nakon početne zahvale, sve što su učinili bio je poziv za sudjelovanje na svečanom otvaranju njihova novog sjedišta u Nizozemskoj. Jedino im je bilo stalo do toga da imaju mene na službenoj fotografiji, pored Michaela Platinija, predsjednika Uefe - kaže Bosman i dodaje da FIFPro nikada nije prestao ponavljati u javnosti da potpuno podržava Bosmana. - Oni su i stvorili mit, u koji su neki navijači počeli vjerovati, da ću ja u sljedećih deset godina dobivati po 25.000 eura godišnje kako bih se suočio s problemima u koje sam se uvalio radi svoje odlučnosti. Ništa od toga nije točno.
Bosman za svoje tvrdnje ima i dokaze. Pokazuje nam bankovne izvatke i faksove koje je dobivao. - Sva sreća da sam ih sačuvao, inače bi mnogi vjerovali u kojekakve priče o tome da dobivam puno novca. Ovako nitko ne može lagati ni meni niti drugima, tu su dokazi - pokazuje nam Bosman te potvrđuje da su mu jednokratno dali 10.000 eura i to je sve. - To je to, deset tisuća eura za dva desetljeća borbe po sudovima, što mi je uništilo karijeru - kaže razočarani Bosman. Kada je zatražio izravnu pomoć sindikata profesionalnih nogometaša jer nije imao novca za platiti poreze, i kada nije vidio svjetlo na kraju tunela jer mu se karijera narušavala, dobio je od glavnog tajnika FIFPro-a, Nizozemca Thea van Seggelena, sljedeći odgovor. “Dragi Jean-Marc. Ne vjerujemo da bi ti davanjem novca mogli pomoći riješiti tvoje probleme. Umjesto toga, možda bi trebao pokušati preuzeti svoj život u svoje ruke”.
Čak i danas Bosman ne može a da ne smatra taj odgovor direktnom uvredom.
Za Bosmana bitka na sudovima nije bila gotova 1995. godine, kada je dobio sve tri presude na Europskom sudu. Kada više nije bio u stanju igrati bilo gdje, Bosman je tražio odštetu za izgubljenu dobit. Čekao je punih deset godina na odluku Suda koji mu je tek 2004. godine dodijelio kompenzaciju u vrijednosti od 220.000 eura. Bila je to, kaže, skromna svota koja se odmah istopila. Više od pola odmah mu je oduzela belgijska porezna uprava, a ostatak je morao dati odvjetnicima koji su ga zastupali na sudu. Što je još gore, nije mogao niti platiti cijeli iznos poreza i još je uvijek u dugovima. Nadao se da će mu ime pomoći da u nečemu uspije, iako je prestar za aktivni nogomet. - Zid šutnje podignut je oko mene. Nigdje, ni u Belgiji niti u Europi nisam mogao igrati nakon presude. Jednom sam zaigrao u jednom klubu u francuskim prekooceanskim otocima Reunion. Sve to zato što sam samo skroman čovjek koji je htio igrati prema pravilima igre.
Nogometno podzemlje
Bosman je nedavno otvorio svoj website kako bi promovirao svoje ime. Jedini posao koji je dobio je onaj trgovačkog predstavnika jednog proizvođača sportske opreme. Tisuće sportskih dresova na kojima je tiskao svoje ime nisu prodane, a sam je platio njihovu izradu. Kompanija koja mu je napravila website također ga je iskoristila zbog slave i traži visoku svotu za site u kojem ništa ne može uploadati a da to ne ide preko njih.
Bez obzira na sve, Bosman pokušava obnoviti svoj život. Nema više iluzija o profesionalnom nogometu. Jedino gleda utakmice na televiziji. Njegovo iskustvo s Fifom tjera ga da bude sumnjičav i na novo predloženo pravilo 6+5 (po kojem bi šest igrača trebalo biti iz domaćeg kluba, a pet stranaca). - Netko se protiv toga mora boriti, ja više ne mogu - kaže Bosman. Ipak, niti ovo pravilo koje pokušava nametnuti Fifa i Euefa neće proći u europskim državama jer bi i to značilo kršenje prava slobode kretanja radnika. Zato su Europska komisija i Uefa u pregovorima oko raznih modifikacija kako bi se, kažu, “osiguralo poštivanja prava radnika, ali i priznao poseban status koji sport uživa”.
Bosman kaže da još nije sve rekao o onome što zna o svijetu nogometa. Još uvijek prikuplja materijale koje će objaviti u knjizi koju namjerava napisati. Vjeruje da bi ta knjiga mogla imati “efekt bombe” u svijetu nogometa jer bi pomogla u rasvjetljavanju podzemlja u funkcioniranju nogometnih struktura koje se pozivaju na to da igraju prema pravilima fer playa. Ali, kaže da on to ne može napisati sam, treba nekoga u koga bi mogao imati povjerenja i tko bi mu pomogao dovršiti knjigu - i nekoga tko neće tražiti novac.
