Kerumov pomazanik
 Sažalim se nad čovjekom u kojemu se decenijama skrivalo ovakvo zlo, a on mu nije mogao dati šansu nego je uvijek igrao dobričine u pletenim prslucima |
Ili možda ipak glumac Filip Radoš ne jede i ne pije zastavu i grb. Ali, koji je onda njihov smisao u krčmama? Ako ih ne drže ni Amerikanci ni Francuzi ni Englezi ni Kinezi, zašto je Radošu važno da su hrvatski lokali okićeni državnim simbolima? To je vjerojatno, shvatio sam poslije duljeg razmišljanja, ako se Filip Radoš jako napije. Ako nalije čuturu, tako da ne zna di je, i u neko doba ga uhvati panika da možda nije zalutao u Honduras, Aljasku, Pakistan ili Maroko, ugleda povijesni hrvatski grb na zidu i odmah mu bude lakše i u sebi reče: “Fala kurcu, Lijepa naša!”
Vi svi, naravno, znate Filipa Radoša, omiljeno lice s malih ekrana, uvijek u ulogama arhetipskih dinarskih obješenjaka s brkovima, junaka koji su na televiziju došli ravno iz narodne predaje, mudrijaša koji se uvijek pričinjavaju glupljim nego jesu, da bi u sretnom finalu prevarili agu ili bega koji se na početku pripovijesti činio superiornijim. Sa skromnim talentom i nevelikom pameću Filip Radoš specijalizirao se za ove prepredenjake i ušao u srca milijuna gledatelja kojima je vazda mila šala i pošalica, osobito ako je na tuđi račun. Masovna popularnost Radoša je naposljetku, na posljednjim lokalnim izborima, dovela na pobjedničku listu Željka Keruma, a ovaj će ga, priča se, uskoro namjestiti za gradskog ministra kulture ili barem da šefuje nacionalnom kazališnom kućom.
| Uzbudljiva mi je bila zamisao da stave Radoša da upravlja kulturom i žao mi je što mu nije upalilo. Kad bi Radoš bio kulturni radnik, bio bi izazov zamisliti nekulturnoga |
Kao Kerumov pomazanik, Radoš je ustao protiv dekadentne, zapadnjačke kulture, a u korist naših, tradicionalnih katoličkih vrijednosti, među koje idu i državni barjaci u gostionicama, između plastičnih bršljana i rešetki za ventilaciju. Oni koji su protiv barjaka u gostionicama, ozbiljna su prijetnja budućnosti domovine i trebaju otići u Čačak, ili tako negdje, da ih naše oči ne vide. Ništa hrvatsko ne smije se propitivati, upravo kao ni njegov gazda Kerum, za kojega Radoš razumno zaključuje da mu se bogatstvo “jednostavno dogodilo”, valjda kao gripa ili alergija na pelud. A govoreći o novinskim kritičarima svoga dućandžijskog mecene, glumac Filip Radoš oštroumno je primijetio: “Ali, može netko drugi kupiti novine u kojima rade, pa neće imati gdje pisati”, iz čega se jasno vidi kako je budući prvi čovjek splitske kulture nepokolebljivo odan ideji demokracije, političke snošljivosti i slobode mišljenja i izražavanja.
Smijat će mu se
Mnogo je neveselih priča kako je vlast pokvarila neke do jučer pristojne i dobre osobe, ali ja ne pamtim da sam odavno vidio nešto žalosnije od ovoga slučaja, da je iz jednoga ograničeno sposobnog glumca izbio ovakav gnjev i nezadovoljstvo, da se otvoreno uzbuđuje mogućnošću da netko tko ne misli kao on ostane bez zaposlenja. Gotovo se sažalim nad čovjekom u kojemu se decenijama sakrivalo ovakvo zlo, a on mu nije mogao dati šansu, nego je uvijek igrao nekakve komedijaše, dobričine u pletenim prslucima kućne izrade. On je želio biti bog i batina, nesmiljeni diktator od kojega svi dršću i strepe, a sudbina mu je podijelila ušljive karte da mu se čitav život smiju.
I što je najtragičnije, smijat će mu se i dalje, možda i više nego prije. Upravo završavajući ovaj tekst, javili su mi da je netko drugi izabran za gradskog ministra kulture. Filip Radoš se trudio, trčao, dodavao, šutirao i nesportski udarao, izgarao je na terenu da se svidi kovrčavom vlasniku kluba, ali su ga zamijenili, a slast zgoditka pripala je drugoj osobi. Ne vjerujem ni da će ga za koju godinu izabrati da upravlja splitskim HNK. Jednostavno, nije to ni njegova igra ni njegov teren, drugi su ovdje domaći, u politici je bio i ostao Filip u gostima.
Premda mi je, iskreno, uzbudljiva bila zamisao da ga stave da upravlja kulturom i baš mi je žao što mu nije upalilo. Kad bi Filip Radoš bio kulturni radnik, veliki bi zaista izazov bio zamisliti nekulturnoga.
Ante Tomić
