Kad je prije desetak dana kritičar Jutarnjeg lista nahvalio knjigu Vlatke Pokos u orgazmičkom zanosu na dvije stranice nedjeljnog broja, pomislila sam: hmmm, možda bih mogla napisati kolumnu na tu temu, ali sam vrlo brzo odustala, iz više razloga. Prvo, fakat mi se nije dalo biti mali Mujo iz poslovice kud svi, tud i maločas spomenuti, a drugo, isto tako mi se nije dalo dirati u osinjak iz kojeg je med, ako ga je ikada i bilo, davno pocuclan. Totalni sam papak, eto, priznajem. Ne volim se petljati u sukobe, ali baš nikakve vrste, pa stoga, osim kad nisam u PMS-u, prepuštam red na blagajni ili redu za šalter u banci, odustajem od posljednjeg organskog celera, i plaćam porez na glupost Zagrebačkom holdingu sa smiješkom. Priznajem, stavila sam svoj osobni interes ispred javnog. Koga briga što ja o nekoj knjizi mislim anyway, tu su profesionalni kritičari da kažu svoje. Ja sam profesionalni papak.

Televizija prije sapunica

Ipak, kad su prije tjedan dana raznorazni komentatori upali u sličnu ekstazu zbog odluke HTV-a da se ukida natječaj za sapunicu, nisam mogla odoljeti. Morala sam progovoriti, pa makar i na guzicu! Gdje je taj osinjak u koji tako veselo hrlim? Gdje god da je, moj je! Zašto? Jer ludo volim gledati sapunice i plakat ću noćima jer ih više nema u pol sedam na hrvatskoj nacionalnoj telki? Ne. Jer zarađujem masne pare na njima prodavajući muda pod bubrege, što bi rekao moj elokventni otac? Opet - ne. (Cinici bi rekli: ne više.) Zašto onda? Nije moguće da iskreno mislim kako je sapunici mjesto na nacionalnoj televiziji? O, da, to je svakako jedan od razloga.

Kad sam zajedno s cijelom svojom klasom i većim dijelom hrvatskog glumišta 2004. otišla na audiciju za “Villu Mariju”, pojma nisam imala koliko će ti loši dijalozi biti ključni za duboku promjenu u hrvatskoj TV produkciji koja, zapravo, izvan HTV-a nije ni postojala. Odjednom je na repertoaru bilo nešto drugačije napravljeno, da, bez didaktične poruke, ali s jasnim ciljem - da zadovolji apetit svakog za ekranom. Niti jednu epizodu “Ville Marije” nikada nisam bila u stanju pogledati u cijelosti.

Posao za postolare?

Zapleti, kao u svakom klasičnom soapu, bili su banalni i predvidljivi. Likovi su bili pomalo (ili prilično) iritantni. Moj pogotovo. U ekipi su se našli ljudi koji nisu ništa znali o poslu, radile su se grozne pogreške i događali nepodnošljivi propusti. Ipak, svima nam je bilo jasno da se radilo o nečemu zaista velikom: prvi je put u povijesti hrvatske zabavne industrije jedna nezavisna produkcija snimala 160 epizoda originalnog hrvatskog teksta, a na projektu su mjesecima bili zaposleni ljudi i iz struke od kojih su neki možda već godinama doslovno gladovali. Rekviziteri, set dresseri i location menadžeri, stari ljudi iz branše, nisu se na početku usudili nadati da domaća produkcija kao takva polako podiže više puta rezanu glavu iz zemlje i govori: hej, kakva god da jesam, puna dječjih bolesti i parazita, ja postojim! Mi, klinci u poslu, zujali smo po setu kao muhe, nesvjesni uzbuđenja oko nas. Ponekad, kao što se događa kod svakog nepredvidivog leta, sletjeli bismo na govno, a ponekad - na najfiniji pekmez. Žarko Radić pokrenuo je val glumaca povratnika koji su za vrijeme mračnih devedesetih radili, pa… nešto drugo. (On je osobno prodavao, koliko ja znam, stolce u Kanadi.) Ksenija Pajić podigla je prašinu jer se dio struke našao uvrijeđenim zato što je “prvakinja Gavelle prihvatila takav posao” (ovo je izravni citat jednog mog profesora kojeg jako volim pa ću stoga izostaviti njegovo ime i prezime).

Već tada postojale su klike profesionalaca koje su sa svojih sigurnih fotelja na Akademiji i sa šankova poznatih kazališta, uljuljani u sigurnu plaću za koju mogu, no i ne moraju raditi ljutito mahali kažiprstom vičući: - To nije posao za prave glumce! Ksenija Pajić, najdostojanstvenija od svih, jednom je damski pitala: - Nego za koga? Za postolare? S druge strane začuo se muk, što bi se reklo u jednoj neukusnoj ratnoj pjesmi, ali metafora funkcionira zato što uvijek lažni elitizam gubi u bici od čiste, kristalno jednostavne životne praktičnosti. I doista, pravi su glumci pohrlili zgrabiti svoj komadić konačno sočnoga kolača: struka je ponovno postala slasna, u nju je odjednom probilo svjetlo i neki glamur, medijska eksponiranost, poznati iz doba Tita. Loše strane? Izgled glumca postao je bitan za dobivanje uloge. Činjenica je da smo na audicijama počeli ovisiti o producentima koji su - imali novca, a ne nužno i iskustva ili pameti. No, s druge strane, glumac je postao zanimljiv.