Jelka Radauš: Moj se muž sigurno nije ubio

Objavljeno: 17.06.2006

Vanja Radauš, velikan hrvatskoga kiparstva, bio je od onih koji su vrlo malo pričali o privatnosti, stvarajući tako, nenamjerno, o sebi sliku samozatajnog umjetnika.

"Da govorim o životu, o svom životu? Bez biografskih podataka, naravno... Pa, kratko: Ne sjećam se da sam ijedan dan prokartao. Svaki dan, pa i kad nisam radio, bio mi je ispunjen", bilo je to sve što je Radauš bio spreman izjaviti jednom prilikom na pitanje novinara o svojem privatnom životu.

Taj kiparev "obrambeni zid", uz nedovoljno stručno istraživanje njegova djela i biografije, razlog su što u svim katalozima, monografijama i ostalim publikacijama njegovu biografiju nalazimo svedenu na općepoznate činjenice iz majstorova bogatog umjetničkog djelovanja. Danas, kad hrvatska umjetnost obilježava stotu godišnjicu njegova rođenja, pravi je trenutak za podsjećanje na, posve sigurno, najprovokativniju i najzanimljiviju pojavu u hrvatskom kiparstvu 20. stoljeća, na umjetnika koji je po vokaciji bio kipar, a po osjećajnosti k tome još i crtač, i slikar, i medaljer, pjesnik, fotograf, kolekcionar, zaljubljenik u povijest...

Bijeg iz kuće

Iako rođeni Slavonac, Radauš je, kako kaže njegova supruga Jelka Ribičić-Radauš, temeljem stasite fizionomije svojega pradjeda bio uvjeren da njegova obitelj vuče podrijetlo iz Ukrajine (čak je na geografskoj karti pronašao i selo Radauc). Međutim, po nekim drugim izvorima to podrijetlo ima korijene u Moravskoj. Radauš je rođen 1906. u vinkovačkoj obrtničkoj obitelji. Otac Franjo, vrlo vrijedan i radišan kovač, potkivač, sedlar i tapetar, od sitnog je obrta jedva prehranjivao ženu i petero djece.

Tako je mali Vanja rastao u sredini koja nije bila imućna i koja se često suočavala s bijedom. Bio je to i razlog što je otac želio da Vanja prekine školovanje, izuči obrt i postane njegov pomoćnik jer se podrazumijevalo da najstariji sin mora naslijediti očev posao. Međutim, on je, kako kaže gospođa Jelka, prezirao tapetarski zanat i molio oca "da ga da u kovače", što mu je bilo draže jer je i djed po majci bio kovač. Mnogo godina poslije Radauš je priznao da je dodir s radnicima, posebno kovačima, već u najranijoj mladosti ostavio dubok trag u njemu, kao što je i snažan biljeg na desetogodišnjeg dječaka ostavio Prvi svjetski rat koji mu je mobilizirao oca, a Vinkovce praktički pretvorio u prvu crtu bojišnice.

"Sjećao se da mu je škola bila pored one zgrade koju su pretvorili u bolnicu, da se s dječacima penjao na zid i gledao liječnike kako operiraju i režu noge", kaže Jelka Radauš. Ta sjećanja pretakao je u skulpture još mnogo prije Akademije i umjetničke afirmacije. Naime, iako je Vanja Radauš polazio glasovitu vinkovačku klasičnu gimnaziju, njegov talent za crtanje i modeliranje tamo nije bio prepoznat. Samoinicijativno je odlazio na predavanja o modernoj umjetnosti, koja je održavao prvi dadaist u tadašnjoj Jugoslaviji, Dragan Aleksić, čitao prvi avangardni časopis Zenit koji je izlazio u Zagrebu i koji je uređivao Ljubomir Micić, a s obala Bosuta vadio je velike grumene zemlje iz kojih je oblikovao različite iscerene likove koji su već tada dali naslutiti njegov put i razvoj.

Sve je to bilo uzrok što se s navršenih 17 godina trgnuo i poželio studirati likovnu akademiju te pobjegao od kuće. Budući da nije završio gimnaziju, morao je na prijemnom ispitu polagati gomilu testova, što ga je prilično ljutilo te je poslije često isticao: "Znam mnogo velikih intelektualaca koji nemaju te proklete mature i glupe gimnazije, ali znam i mnoge odlikaše sa sveučilišta, koji su se poslije dobivanja diplome izgubili u provinciji".

BludnicaStudirao je u klasi slavnih profesora Rudolfa Valdeca, Ivana Meštrovića i Roberta Frangeša Mihanovića koji mu je govorio da "mora odlaziti na koncerte jer ima u sebi ritma", a povijest umjetnosti predavao mu je Branko Šenoa. Radauševa buntovna i puntarska priroda vrlo je lako prihvatila ideje koje nisu bile u skladu s tadašnjim režimom jer je on još na Akademiji pristupio studentskom marksističkom klubu i družio se s istaknutim komunistima, primjerice Augustom Cesarcem koji je za njega bio simbol revolucije jer je "cijeli život proveo po zatvorima i ćelijama".

Bilo je sasvim logično što je nakon izbijanja Drugoga svjetskog rata pristupio partizanskom pokretu i u jesen 1943. s nekolicinom istomišljenika iz svojeg ateliera (koji se nalazio u baraci u vrtu Akademije) krenuo put Žumberka, na oslobođeni teritorij. Bio je to, kako kaže Jelka Ribičić-Radauš, vrlo dramatičan odlazak jer ga je neposredno nakon odlaska tražila policija. Na oslobođenom teritoriju Radauš nije umjetnički apstinirao, naprotiv - iz partizana se vratio, osim s metkom u koljenu, i s vojničkim sandukom punim crteža i akvarela, među kojima je bilo i nekoliko portreta Vladimira Nazora s kojim je tijekom rata bio naročito blizak.

Na strani proljećara

U svibnju 1945., s 39 godina, Vanja Radauš je pun poleta i optimizma stupao ulicama oslobođenog Zagreba, gledajući ne samo na kiparstvo, nego i na umjetnost u cjelini kao na afirmativnog čimbenika koji će stvoriti bolje društvo. Te godine postao je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti, a dvije godine poslije dodijeljena mu je majstorska radionica i postao je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. S obzirom na to da se sve za kipara, naizgled, odvijalo dobro, bilo je mnogo onih koji su taj brzi uspon pripisivali angažiranom političkom radu.
Tifusar
Međutim, Jelka Radauš naglašava: "Vanja se po završetku rata nije politički angažirao. On čak nije bio ni ljubimac komunističkog režima zato što se s puno toga nije slagao, a i bio je poznat kao Hrvat". Kao Hrvat je i tijekom 70-ih godina prošloga stoljeća otvoreno stao na stranu proljećara, na što režim nije blagonaklono gledao. Vrijeme je uglavnom provodio na Akademiji i u atelieru na Zmajevcu, radeći i družeći se najčešće s dr. Olegom Mandićem, prof. Matkom Pejićem, akademikom Androm Mohorovičićem i pjesnikom Dragom Ivaniševićem.

Da bismo shvatili koliko je Vanja Radauš bio nevjerojatno produktivan umjetnik, nije potrebno nabrojiti sva njegova djela, dovoljno je samo reći da je tijekom gotovo 40-godišnjeg stvaralaštva realizirao golem opus koji obuhvaća brojne kiparske, slikarske i grafičke cikluse, velik broj spomeničke i portretne plastike, nekoliko stotina (spekulira se s brojkom od 1500) crteža, nekoliko zbirki pjesama te velik broj snimljenih fotografija (ukoričene u dvije fotomonografije). Bio je umjetnik koji je u Mondrianu prepoznavao čisti red Partenona, uživao je u silovitoj glazbi Musorgskog, Joycea je toliko volio da je uokvirio njegovu sliku, a iznad svega obožavao je Beethovena - tog, kako je govorio, "veličanstvenog buntovnika koji je poderao "Heroiku" komponiranu Napoleonu u čast jer se potonji prokurvao i od revolucionara postao upišani car".

Veseljak

Kada je 24. travnja 1975. odjeknula vijest o samoubojstvu Vanje Radauša, mnogi su bili potpuno konsternirani. Međutim, čini se da ta tragična smrt, koja je prouzročila velik i nenadoknadiv gubitak hrvatskoga kiparstva, nikad nije do kraja rasvijetljena jer Jelka Radauš kaže kako je točno da je "Vanju u trenutku znala razljutiti neka sitnica zbog čega bi od bijesa poludio", ali je on, isto tako, "bio vesele naravi i često je pričao viceve na svoj račun" te kategorički odbija bilo kakve insinuacije o samoubojstvu. U svakom slučaju, njegova je smrt i danas nerazjašnjena zagonetka.

Važniji događaji u životu velikog kipara

Bludnica s galženjakom

29. 4. 1906. rodio se u Vinkovcima kao jedno od petero djece oca Franje i majke Terezije, rođene Andress

od  1913. do  1923. polazi osnovnu školu i gimnaziju u Vinkovcima

od  1924. do  1930. studira na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu

1931. dobiva stipendiju francuske vlade i odlazi u Pariz

1932. postaje član grupe Zemlja i ostaje do njezine zabrane 1935.

1937. u Parizu nastaju "Decalcomanije", sasvim nefigurativni ciklus koji predstavlja prva apstraktna slikarska ostvarenja u tadašnjoj državi

1939. u Salonu Ulrich prva samostalna izložba - izložio je "vojsku" prosjaka, kurvi, skitnica i obješenjaka; bio je to početak njegove kritike dehumanizacije društva

1940. nastavnik je na Obrtnoj školi u Zagrebu

1943. odlazi na Žumberak, na oslobođeni teritorij, i pristupa partizanskom otporu

1945. postaje profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu

1947. postaje voditelj majstorske radionice i član JAZU

1950. zastupa jugoslavensku umjetnost na 25. biennalu u Veneciji, radi spomenik "Pobuna hrvatskih domobrana" za Villenfranche de Rouergue koji je poslije postavljen u Puli, a uskoro će, ipak, biti postavljen u prvotno planiranom francuskom gradiću

1956. skulptura "Petrica i galženjaki" postavljena je na zagrebačkoj tržnici Dolac; skulptura "Bacač diska" postavljena je ispred Dinamova stadiona u Zagrebu

1958./1959. samostalna izložba skulptura "Tifusari" u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu; ciklus je bio inspiriran ratnim strahotama

1960. prima nagradu za životno djelo Fonda "Vladimir Nazor"

1961. samostalna izložba skulptura "Panopticum croaticum" u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu; ciklus je zapravo stravična priča o prerano umrlim hrvatskim umjetnicima

1964. samostalna izložba skulptura "Čovjek i kras" u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu; ciklus je nastao kao izraz kipareva beskrajnog divljenja i strahopoštovanja prema ljudima koji su opstali na kamenu Dinare i Velebita; radove iz tog ciklusa smatrao je najuže povezanim, kao stil, sa sobom osobno

1965. izlazi monografija "Vanja Radauš" autora Matka Pejića, uz tekstove Ljube Babića i Vande Eckl

1966. samostalna izložba voštane plastike "Krvavi fašnik" u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu; ciklusom je umjetnik prosvjedovao protiv dehumaniziranog društva

1968. samostalna izložba skulptura i kolaža u Modernoj galeriji u Zagrebu

1969. objavljuje zbirku pjesama "Slavonijo, zemljo plemenita" u izdanju Zore

1971. objavljena je zbirka pjesama "Kosilica vremena" u izdanju Matice hrvatske; izložba vlastitih fotografija "Spomenici Slavonije 18. i 19. stoljeća" u Zagrebu; izdaje poemu "Rekvijem za tifusare" u vlastitoj nakladi

1972. samostalna izložba crteža "Flora croatica" u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu

1973. objavljena knjiga "Srednjovjekovni spomenici Slavonije" u izdanju JAZU

1974. izlaže skulpture na Vučedolu

1975. objavljena knjiga "Spomenici Slavonije od XVI. - XIX. stoljeća" u izdanju JAZU; samostalna izložba recentnih crteža u Kabinetu grafike JAZU; 

24.4.1975. tragično preminuo u atelieru na Zmajevcu


Jasminka Poklečki-Stošić

Broj preporuka: 0

ARHIVA ČLANAKA

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen