Jergović: Zašto ne želim u Leipzig
Autorica programa hrvatskoga nastupa u Leipzigu u jednom od svojih brojnih intervjua ovdašnjim medijima objavljenih u posljednjih mjesec dana nabrojala je 18 hrvatskih pisaca koji imaju "najnovije publikacije na njemačkom jeziku".
Zatim je nabrojala još 17 onih koji su zavrijedili da putuju u Leipzig, ali za njih "nema novaca". Bio bih sretan da se moje ime nije našlo ni na jednoj od dvije liste Alide Bremer, pogotovo ne na prvoj, ali nekako mi ne ide. Iako sam još lani javno rekao, i u novinama napisao, da u reprezentaciji nacionalne književnosti u Leipzigu ne želim vidjeti svoje ime, pa sam se nadao da će me gospođa Bremer pristojno prešutjeti.
Međutim, u posljednjih mjesec dana uspijevala me je udjenuti u baš svaki svoj intervju za ovdašnje novine i radio, najavljivala je predstavljanje njemačkoga prijevoda "Dvora od oraha" u sklopu svoga lajpciškog programa (bez obzira na to što autor neće doći), a u spomenutom intervjuu u kojem nabraja ove i one pisce kazala je i to da joj je "žao što ne ide Jergović". U nekim drugim novinama čak me i opravdala pretpostavkom da, možda, ne volim velike manifestacije. Biva, da je sajam u Leipzigu manji, i ta bi se plaha srna na njemu pojavila.
Među sedamnaestero pisaca za koje nema novaca, sve imenima skupljenim s koca i konopca, koje je gospođa, valjda, srela u Puli, na feštama u povodu sajma, ili u splitskoj konobi Hvaranin, u Profilovom Megastoreu ili na ručku s njemačkim novinarima, među tim značajnim, manje značajnim i posve beznačajnim autorima, našlo se, primjerice, i ime Mirka Kovača. Spominjem ga jer može biti dobra ilustracija dijela razloga zbog kojih ne želim u Leipzig.
Manjak novca za Kovača
Kovač je jedan od nekoliko u Europi najpoznatijih južnoslavenskih pisaca. Valjda bi se dalo nabrojati tek četvero ili petero njih čije bi ime moglo imati barem približnu težinu. Već odavno je klasik srpske književnosti, a hrvatskoj pripada i po sudbini, i po literarnim interesima, i po jeziku. Naravno da su njegove knjige odavno prevođene na njemački jezik. Reći kako za Mirka Kovača nema novaca, a pisce s tek jednom napisanom i objavljenom knjižicom poezije proglašavati nekakvom lajpciškom reprezentacijom, bilo bi luckasto i zabavno da nije malo žalosno banalno. Gospođa Bremer kao da i nije čitala tog Kovača.
Ali možda Mirko Kovač nema "najnoviju publikaciju na njemačkom jeziku", što je gospođa Bremer postavila kao kriterij? Međutim, oni koji takav ausvajs imaju, počesto su ponosni potpisnici tek dvije-tri pjesmice, prevedene marom gospođe Bremer i publicirane po njemačkim časopisima, ili su objavili knjigu kod izdavača o kojima se na internetu ništa ili gotovo ništa ne može doznati, jer su, eto, baš s tim hrvatskim autorima i započeli posao u knjiškom nakladništvu. Od famoznih osamnaestoro odabranika tek troje (ili možda četvero) imaju knjigu kod ozbiljnog izdavača. I naravno da s njima i njihovim mogućim uspjehom gospođa Alida Bremer, niti hrvatsko predstavljanje u Leipzigu, nemaju ama baš nikakve veze.
To troje ili četvero hrvatskih pisaca prevedeni su i objavljeni jer su njihove knjige nekoga zanimale, ali u lajpciškoj prezentaciji se koriste da se iza njih sakrije i s njima zamaskira sve ono čega nema i što zapravo ne postoji. I to je jedan od razloga što s tom pričom ne želim ništa imati. Naravno, Kovača sam spomenuo jer mi je bio prvi na umu, a mogao sam i Slobodana Šnajdera, Josipa Mlakića, Slobodana Novaka, Ivu Brešana…
Nijemci biraju
Gospođa Bremer objašnjava kako je nešto "nudila" njemačkim organizatorima, a oni su "birali" ono što im se svidjelo. Ona im je, kako kaže, "opisivala", da bi oni na osnovu njezinih opisa prihvaćali ovo ili ono. Pritom nije uspostavljala estetske kriterije, jer "ovo nije kongres o temi najbolji hrvatski pisci, niti kroatistički seminar, nego je sajam knjiga s festivalskim karakterom". Ima tu neke nelagode, čovjeka uhvati neki duboki sram od situacije u kojoj ga gospođa Bremer "nudi" i "opisuje".
Ali možda je to prilika da hrvatski pisci na svojoj koži osjete kako je to biti konj, nogometaš ili manekenka, kako je to biti ponuđen i pretvoren u nečiji nemušti opis. A opis gospođe Bremer jest nemušt, ona nema na osnovu čega da uspostavi literarne kriterije po kojima bi hrvatske pisce opisivala, jer nije ovo nikakav kongres na temu književne kvalitete.
U njezinoj programskoj viziji svi su isti i svi su jednako dobri. Ona je poput uzgajivača koji voli sve svoje konje i nikako se ne može odlučiti kojega bi preporučio za reprezentativnu ergelu. Iako sam posve siguran da me gospođa Bremer nikome ne mora opisivati, jer postoje moje knjige koje i na njemačkome može pročitati onaj kojega zanimaju, baš i ne bih sudjelovao u reprezentaciji u kojoj bih se pomalo osjećao kao konj, a pomalo kao Aleksandra Grdić.
Ne mogu biti siguran što jest, a što nije u životu čitala Alida Bremer. Ima ih i koji su jako puno čitali, ali ništa nisu shvatili. Ima i onih koji, pak, skoro ništa nisu čitali, a umiju govoriti i uspostavljati kriterije kao da su pročitali sve. I jedni i drugi zadnjih godina sude o živoj hrvatskoj književnosti, pa su i stvorili uvjete za ovakvo predstavljanje u Leipzigu. No, gospođa Bremer pokazala je umijeće da pronalazi pisce na načine na koje ih mi ostali ne umijemo naći. Eto, recimo, sprijatelji se s jednim prozaikom i ne prođe dugo, a već shvati kako je genijalan i njegov prijatelj pjesnik.
Ili ode u jednu splitsku konobu, i nakon jedne jedine večeri uz vino, ribu i šegačenje spozna barem 33 posto suvremene hrvatske književnosti. Pa onda pulske oštarije i zagrebačke krčme nadopune tu sliku, i gospođa na kraju mora doći do fascinantnog zaključka, koji je sam po sebi tema za malograđanski roman, kako je u istim ljudima stekla i hrvatsku književnost i vlastite prijatelje. Nije li to neobično: koga god je upoznala i tko god joj je bio privatno zabavan, istovremeno je odličan pisac! Ne bih poželio biti dio tog vedrog i razigranog svijeta, niti bilo čiji književni prijatelj.
Postoje ljudi s kojima se ne želite zateći u istoj priči. To je još jedan od razloga zbog kojih ne bih u Leipzig u aranžmanu Alide Bremer. Eto, na primjer, jedna od njezinih akvizicija, premda nema najnoviju niti bilo kakvu publikaciju na njemačkom, je Daša Drndić. O stvaralaštvu te gospođe imam svoje mišljenje, još od vremena kada je na njoj Igor Mandić patentirao pojam "kuhinjska književnost", ali ne mislim na to trošiti vrijeme i riječi. Nešto mi je drugo na umu: prije nepune dvije godine, za trajanja komunalne akcije tješenja pjesnika Katunarića, u anketi koju je tim povodom organizirao riječki Novi list, gospođa Drndić nazvala me fašistom. Nije bilo potrebe da tada, ili bilo kada, na to odgovaram, ali jasno je kako s gospođom Drndić ne mogu predstavljati istu stvar, isti rod, vrstu ili pojam. Bilo da se radi o hrvatskoj književnosti u Leipzigu ili o branju malina u Šumadiji, netko od nas dvoje je višak.
Ja sam višak
Rado ću, i uvijek, prihvatiti da sam višak ja. S fašistima se ne smije biti u društvu, kao ni s onima koji, kako u životu tako i u književnosti, o fašizmu govore i pišu lahko, kao da mute kajganu.
U protekle tri godine Alida Bremer uspjela je fascinirati onaj dio hrvatske kulturne javnosti koji se našao stiješnjen između crne kronike i spektakla, i koja je gospođom danas opčinjena na isti način na koji se prije koju godinu dala fascinirati Charlesom Billichem i kojoj će uvijek imponirati svaki famozni naše gore list koji je uspio u inozemstvu. Najtočnija slika dubine i smisla te fascinacije je događaj od prije neki dan. Na tiskovnoj konferenciji u Ministarstvu kulture govorila je gospođa Bremer, kada je, avaj, ministru Biškupiću zazvonio telefon.
Umjesto da proguta svoju nokiju, baci je kroz prozor i odmah obavi sepuku, ili na neki treći način pokaže svoje poštovanje prema prezenterici hrvatske književnosti, ministar je izašao iz prostorije telefonirati. Sutradan su po novinama objavljivani tekstovi u kojima je Biškupić oštro kritiziran, jer da je učinio nešto strašno. Ali nije jasno što. Je li, možda, prekinuo genijalnu misao gospođe Bremer, neki njezin opis hrvatskih pisaca i njihovih prirodnih ljepota? Poznato je da hrvatske pisce krasi najljepša i najrazvedenija obala na svijetu.
Naravno, nisu ti izvjestitelji, koji uz najbolju volju, šalabahtere i šaptanje iz zadnjih klupa, ne mogu ni nabrojati svih trideset živih hrvatskih pisaca, sami od sebe, i iz svoje glave shvatili i povezali kako je Biškupić bad guy, niti su ti bezimeni novinari navalili po telefonistu Boži jer znaju da mobiteliranje nije kulturno i nije po bontonu, nego se gospođa Bremer svojski potrudila da im objasni kako je ministar kulture loš dečko u ovoj priči, te ga treba na stup srama čim s Leipzigom nešto krene ukrivo.
Ako je išta gospođa Bremer znala uspješno i uvjerljivo "opisati", tada je to bio upravo ministar, koji joj je i omogućio da se bavi hrvatskom stvari u Leipzigu. Recimo, sva svoja ograničenja gospođa Bremer pravda s tek dva i pol milijuna proračunskih sredstava namijenjenih za predstavljanje na sajmu. To zbilja nije veliki novac, ali što je ona s njim proizvela? Ono troje ili četvero pisaca s knjigama kod ozbiljnih njemačkih izdavača s tim novcima nemaju ništa, dok ostatak proizvedenoga ne vrijedi ni upola manjeg troška.
Prije nekog vremena gospođa Bremer dovela je u Hrvatsku, u Zagreb, Split i Pulu, skupinu njemačkih novinara. A oni su se raspitivali, to su prenosili ovdašnji mediji, hoće li Hrvatsku u Leipzigu predstavljati nacionalisti. Teško je sjetiti se ijedne druge zemlje u Europi, izuzev možda Bjelorusije, koja bi danas na takav način bila sumnjičena. Recimo, nikome ne bi na um palo da pomisli kako bi među piscima Srbima, Slovencima, Bugarima, Albancima ili Ukrajincima u Leipzigu mogao stići koji zli nacionalist. Bilo bi uvredljivo, arogantno i šovinistički stereotipno tako nešto pretpostaviti.
No, gospođa Bremer zna što novinarima treba reći, o čemu ih poučiti i kako im opisati opasnosti koje prijete od hrvatske književnosti ako je ona osobno ne bude kreirala i držala pod kontrolom. A u jednom od ovdašnjih intervjua, odgovarajući svome novinarskom adorantu, gospođa Bremer je mirno prihvaćala sugeriranu joj razliku između sebe i svoga liberalnog koncepta kulture i Bože Biškupića kao predstavnika konzervativnog, dakle nacionalističkog i nazadnjačkog pogleda na stvari. Nije toliki problem to što ona stalno zaboravlja da joj je upravo Biškupić omogućio da se poigra hrvatskom književnošću, koliko je neugodno to što upravo njega optužuje za svaku svoju slomljenu ili izgubljenu igračku.
Vrijeme za tombolu
S obzirom na kriterije predstavljanja hrvatske književnosti u Leipzigu, bolje bi i poštenije bilo da su u Hrvatskome društvu pisaca organizirali tombolu i da su se na takav način izvlačila imena sudionika. U tom slučaju svih dvjestotinjak članova imali bi jednake šanse, a s obzirom na gospođino ironiziranje estetskog prosuđivanja hrvatske književnosti, izbor bi nužno bio dobar.
Ja bih bio prezadovoljan, jer bih bio pošteđen toga da me gospođa Bremer spominje. A izbjegao bi se i taj tako odvratni i tako balkanski privatni momenat u lajpciškoj priči: ne bi bili selekcionirani ničiji prijatelji i prijateljice. Možda bi na tomboli bio izvučen čak i Ante Tomić, pa bi se onda njega publiciralo u jednom od brojnih najstarijih i najuglednijih književnih časopisa na njemačkom i uopće. Možda bi Tomić, kao neki drugi autori, bio u emisijama Hrvatske radio televizije proglašavan za književnu zvijezdu u Njemačkoj.
Njemu bi, kao jednome od rijetkih naših pisaca sa smislom za autoironiju, pristajala uloga hodajućeg Potemkinovog sela. Za razliku od svih tih od reda urbanih pisaca, Tomiću ne bi bilo mrsko biti seljak ni u tom selu. A bilo bi i zgodno, jer Ante Tomića se redom groze prijatelji Alide Bremer, i prijatelji njezinih prijatelja, kao i ona udivljena novinarčad iz kulturnih rubrika. Razumljivo, jer je više literature u točki na kraju njegove rečenice, nego u budućim sabranim djelima svih ovdašnjih književnika, urednika i kritičara, gospođinih prijatelja, koji bi o njemu govorili i pisali s visine. On je, kao i Božo Biškupić, od takvih čudaka koji se javljaju kad im zazvoni telefon.
Najnovija vijest glasi da će hrvatski pisci u Leipzigu nositi kravate, proizvode istog onog tipa koji je navukao kravatu pulskoj areni. To će, je li tako, biti znak njihovog identiteta. Ono čega nema u tekstu i u literaturi, visjet će im oko vrata.
Miljenko Jergović
KOMENTARI
Komentari RSS