EUROPA BEZ PRAVIH LIDERA

Jesu li Merkel, Cameron i Hollande tek B političari?

Objavljeno: 23.06.2012

Čelnici najvažnijih europskih država ponašaju se kao neki od vodećih europskih političara tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji; zaostaju za događajima, prave se da ih ne razumiju ili ih doista ne razumiju i nisu kadri donositi ni operativne ni strateške odluke

U zadnjem odlomku Charlemagnea, redovite tjedne kolumne o Europi, The Econimist je konstatirao da će eventualnu propast eura povijest osuditi kao težak neuspjeh Angele Merkel .

Tjedan dana ranije The Economist, vjerojatno najutjecajniji globalni politički tjednik (kojem se, srećom, nije dogodila posvemašnja trivijalizacija Newsweeka i Timea), objavio je naslovnicu na kojoj se pita kada će, napokon, Njemačka i Angela Merkel pokrenuti motore (motore oporavka europske privrede).

Očito je, dakle, da cijela Europa gleda u njemačku premijerku, očekujući od nje konačno rješenje za krizu.

No, je li Angela Merkel veliki politički vođa kakvi su nam potrebni u kriznim vremenima? I ima li Europa ijednog političkog lidera najvišeg ranga, poput ljudi koji su dominirali europskom i svjetskom politikom osamdesetih i devedesetih godina?

Čini se, nažalost, da je europski politički prostor ispražnjen od državnika velikog formata kao što su to bili Margaret Thatcher, Tony Blair, Helmut Kohl, Gerhard Schröder ili Francoise Mitterand, te da njihovi nasljednici ne samo da nemaju ama baš nikakvu karizmu nego, naprosto, nisu kadri podnijeti odgovornost velikih političkih odluka.

Blairova iračka politika

Naravno da je sada, s određene povijesne distance, lako argumentirati kako je Blair namjerno obmanjivao javnost kada je riječ o iračkom ratu. No, Blair je stvorio “cool Britannia”: u Blairovo je vrijeme Engleska postala jedna od najpopularnijih svjetskih zemalja, dok je London, bez ikakve konkurencije, prerastao u stvarni glavni grad Europe, što nije bio nikada u svojoj povijesti. Aktualne masovne migracije bogatih ljudi iz siromašnih ili politički nestabilnih zemalja u Britaniju i London zapravo su počele još u Blairovoj eri.

U krajnjoj liniji, i Blairova iračka politika, koliko god to zvučalo nepopularno, bila je dubinski ispravna. Svijet definitivno jest bolji bez Sadamova Iraka, a za pružanje izravne potpore Washingtonu, u odluci da se Irak napadne, trebalo je mnogo, mnogo hrabrosti.

Kakve današnji političari nemaju.

Može se, također, prigovarati da je Margaret Thatcher brutalnim metodama uništila britanski sindikalni pokret: međutim, tačerizam se pokazao ekonomski uspješnim, modernizirao je Britaniju, a odlučnost prve britanske premijerke u slučaju Falklandskog rata pretvorila se u primjer odgovornog i hrabrog državničkog ponašanja.

Naposljetku, protiv Francoisea Mitteranda mogu se pisati paskvile i paskvile: Mitterand je masovno zloupotrebljavao tajne službe, pa i protiv medija; Mitterand je vodio dvostruki privatni život, o čemu se nije smjelo pisati; Mitterand je, naposljetku, početkom devedesetih godina otvoreno protežirao agresorsku Srbiju.

Međutim, Francoise Mitterand bio je, svim pogreškama usprkos, veliki državnik koji je u četrnaest godina vladavine (1981. - 1995.), a osobito kroz strateško partnerstvo s njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom, zapravo stvorio temelje današnje Europske Unije.

A tko danas sjedi u uredima Margaret Thatcher i Tonyja Blaira, Francoisea Mitteranda, Helmuta Kohla i Gerharda Schrödera?

Političari koji se, kako vrijeme pokazuje, čine posve nedoraslima stvarnim pitanjima koje aktualna kriza postavlja. Radi se, nadalje, o političarima koji već godinama (ne računajući Hollandea koji je tek stupio na dužnost) nisu kadri donijeti niti jednu povijesno značajnu afirmativnu odluku.

Britanski konzervativac David Cameron koji je, izborivši se za Downing Street u 43. godini, postao najmlađi premijer Ujedinjenog Kraljevstva unatrag dva stoljeća, neko je vrijeme ostavljao dojam državnika najvišeg ranga.

Cameron, koji je na Oxfordu diplomirao filozofiju i političke znanosti, postao je šef Konzervativne stranke prije četrdesete godine.

Govor što ga je održao na stranačkoj konferenciji, održanoj 4. listopada 2005. u Blackpoolu, i danas zvuči nadahnuto i inspirativno: “Neka se čuje poruka: moderni, suosjećajni konzervativizam dobar je za ovo vrijeme, dobar je za našu stranku i dobar je za ovu zemlju. Ako krenemo za tim, ako se izborimo za to, ako se za takav konzervativizam tučemo svakom uncom strasti i energije, ništa i nitko ne može nas zaustaviti.”

Od Cameronove strasti i energije nije, međutim, ostalo ništa, o konzervativnoj se suosjećajnosti već dugo uopće ne govori, a njegova nejasna politika prema Europi jedan je od glavnih uzroka nevjerojatno neodgovorne političke sporosti, s kojom se Europska Unija odnosi prema krizi.

U krajnjoj liniji, Cameronova skeptična politika prema EU dovela je do činjenice da nikada više Britanaca nije zahtijevalo referendum o Europskoj Uniji (pojedina istraživanja sugeriraju da čak 80 posto britanskih građana želi glasovati o članstvu Ujedinjenog Kraljevstva u Uniji).

S druge strane, Cameron je doživio i unutarnji politički debakl budući da su pojedini njegovi bliski suradnici najizravnije umiješani u skandale s prisluškivanjem za koje su (prisluškivanje) odgovorni Murdochovi listovi.

Cameron u svoju korist može reći da je sačuvao Britaniju od najžešćih udaraca drugog kruga recesije, no izolacionistički odnos prema Europi, uz gubitak kredibiliteta u slučaju Murdochovih medija, učinili su veliku zvijezdu već pomalo istrošenim političarom, s očigledno lošim osjećajem za duh vremena.

Kancelarka s Istoka

O Francoisu Hollandeu kao francuskom predsjedniku još se, naravno, ne može govoriti. Jasno je jedino je Hollande došao na vlast na valu masovnog nezadovoljstva europskom (njemačkom) politikom štednje: sada, jednostavno, živimo u vremenu kada se političko klatno s desnog ponovo premješta na lijevi pol političke scene.

Osim toga, Hollande je imao vrlo slabog protukandidata. Nicolas Sarkozy vjerojatno je bio najneuvjerljiviji francuski predsjednik modernog doba.

Nažalost, malo što u Hollandeovoj biografiji upućuje na to da bi Sarkozyjev nasljednik moga biti značajno uspješniji.

Politička karijera Francoisa Hollandea, dugogodišnjeg šefa Socijalističke stranke, koji je, usprkos tome, u medijima neko vrijeme bio poznatiji kao suprug Segolene Royale, Sarkozyjeve protukandidatkinje na predsjedničkim izborima 2012. godine, obilježena je, naime, s dva velika neuspjeha. Prije dva desetljeća na parlamentarnim izborima 1993. godine Hollande nije uspio zadržati mjesto u parlamentu (koje je izborio na prethodnim izborima) te je postao jedna od brojnih socijalističkih žrtava spektakularno premoćne pobjede konzervativaca.

Prije pet godina Hollandea se, pak, kao šefa stranke, smatralo odgovornim za poraz Segolene Royal na predsjedničkim izborima, pa je napustio čelnu poziciju u Socijalističkoj stranci.

Hollande je, naposljetku, gotovo slučajno postao socijalistički predsjednički kandidat na nedavnim izborima. Naime, Dominique Strauss Kahn, protagonist brojnih seksualnih skandala, bio je glavni favorit za socijalističkog protivnika Nicolasu Sarkozyju.

Tek poslije famozne newyorške optužbe za silovanje Hollande je uskočio na DSK-ovo mjesto i, eto, odjednom postao francuski predsjednik. Prije samo godinu i pol malo tko razuman kladio bi se na Hollandea.

Pedesetosmogodišnji Hollande zasad, nažalost, ni po čemu ne ostavlja dojam vođe za dramatična vremena. Naposljetku, ni politička biografija Angele Merkel ne ukazuje na osobiti liderski potencijal. Merkel je rođena u istočnoj Njemačkoj, u obitelji protestantskog svećenika. S jedne strane, to je olakšalo njen politički položaj jer je velik dio Njemačke želio kancelarku s Istoka.

S druge strane, gospođi Merkel i danas se predbacuje aktivno članstvo u raznim istočnonjemačkim parakomunističkim omladinskim organizacijama, dok osobito zlobni kritičari tvrde kako su samo osobe vrlo vjerne režimu mogle često putovati iz komunističke u demokratsku Njemačku, kao što je redovito putovala premijerkina obitelj.

Međutim, nitko nije uspio izravno povezati Angelu Merkel i njene roditelje sa Stasijem, ozloglašenom istočnonjemačkom obavještajnom službom.

Merkel, po obrazovanju fizičarka (u drugom je braku s matematičarem: zanimljivo je da je zadržala prezime prvog supruga), svoju je državničku karijeru započela tek relativnim uspjehom.

Naime, na njemačkim su parlamentarnim izborima 2005. godine konzervativci pobijedili s tek jedan posto razlike, pa je Merkel bila prisiljena na veliku koaliciju sa socijaldemokratima i zelenima kako bi mogla formirati vladu.

U koalicijskoj su vladi njeni politički protivnici dobili čak osam od šesnaest ministarstava.

Fascinantno je da je Merkel u izbornu kampanju 2005. godine ušla s prednošću od 21-postotnog boda, da bi izbori na kraju završili neriješeno!

Na narednim je izborima Merkel, doduše, uspjela pobijediti ljevicu, ali zato na lokalnim izborima gotovo redovito doživljava teške poraze, tako da je vrlo komplicirano - usprkos relativno dobroj ekonomskoj situaciji u Njemačkoj - predviđati što će se dogoditi na narednim parlamentarnim izborima koji bi se trebali održati ujesen 2013. godine.

Njemačka danas proizvodi oko 27 posto ukupnog BDP-a eurozone: njemačko je gospodarstvo jako kao španjolsko i talijansko zajedno.

Stoga je logično da se od Njemačke očekuje da pokrene političku akciju koja bi dovela do svršetka krize, koja, eto, traje već petu godinu.

S druge strane, pojedini politički analitičari upozoravaju da se od Njemačke očekuje previše; niti je njemačka ekonomija dovoljno velika i snažna da povuče baš cijelu Europu, niti Nijemci žele unaprijed financirati zemlje u krizi (bez uistinu čvrstih jamstava da će te zemlje provoditi mjere štednje), niti se od Njemačke očekuje da se ponaša kao samostalni politički hegemon današnje Europe: takvo što je, uostalom, nemoguće i zbog povijesnog naslijeđa.

Njemačkoj je utoliko teže jer druge dvije najvažnije europske države, Velika Britanija i Francuska, ne dijele njemačku koncepciju izlaska iz krize.

David Cameron postao je relativni euroskeptik u vrijeme kada Njemačka traži čvršće ujedinjenje Europe.

Francois Hollande postao je francuski predsjednik na političkom i ekonomskom programu, koji se gotovo u potpunosti suprotstavlja njemačkoj koncepciji štednje.

Ipak, od Njemačke i Angele Merkel očekuje se presudno vodstvo u donošenju političkih odluka o preoblikovanju Europe.

Današnja se Europa suočava s dva presudna pitanja. Prvo je pitanje stvarne distribucije vlasti: u velikom dijelu Europe, ali i u Americi, traje tihi rat, koji povremeno eksplodira, između financijskog kapitala i političke vlasti. Radi se o, strukturalno govoreći, najvažnijem političkom sukobu našeg vremena, gdje različite državne vlasti pokušavaju uskladiti javne interese sa specifičnim interesima financijskog kapitala.

Potpuno je jasno da bankovni sustav ne smije “puknuti” jer društvo bez njega ne može funkcionirati.

Jasno je, međutim, da se države i društva ne mogu nastaviti podređivati specifičnim interesima financijskog kapitala koji su, uostalom, doveli do krize što je izbila 2008. godine. Od vođa velikih svjetskih zemalja to je pitanje precizno adresirao jedino Barack Obama.

Ni Cameron ni Merkel javno ne govore - vjerojatno da ne bi produbljivali krizu - o problemu različitih razina permanentnog sukoba financijskih institucija s državnim institucijama, koji je, simbolički govoreći, kulminirao kada je prije desetak mjeseci Sjedinjenim Državama smanjen kreditni rejting.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Broj preporuka: 3

FACEBOOK KOMENTARI

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

magazinrss

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen