Jesu li ljubavna pisma pisana rukom i poslana poštom tek patetičan atavizam o kojem se danas govori s podsmijehom? Može li išta što uza se veže epitet ‘elektroničko’ biti romantično, uključujući i elektroničku poštu? Prenosi li papir autentičnije i snažnije, s otiscima prstiju pošiljatelja, i otiske njegovih emocija? Jesu li i poštari bili profesionalno ispunjeniji dok su iz velikih kožnatih torbi dijelili manje računa i administrativnih prepiski, a više one osobne pošte, među kojima su onomad stajala i prava pravcata ljubavna pisama?
Kutija s pismima na dar
Julijana Matanović iz drugog je vremena. O ljubavnim pismima je, kazuje, baš nedavno govorila pred čitavim razredom srednjoškolaca… “Pogledavali su me začuđeno dok sam im pričala kako su u vrijeme moje mladosti djevojčice i djevojke jedna drugoj za rođendan darivale paket pisama; deset papira i deset koverata urešenih motivima zagrljenog para. Iza njezine duge, češće tamnije kose redovito se naziralo sunce u zalazu i pokoji poljski cvjetić zemljanih boja...”
U životu je, na sreću, i poslala i primila puno ljubavnih pisama. “A koliko sam ih samo ispisala i poslala na adresu jedne vojne pošte na sjeveru Autonomne Pokrajine Vojvodina. Po broju riječi i rečenica, gotovo sabrana djela prosječno marljivoga hrvatskoga prozaika srednje generacije. Dobivene odgovore numerirala sam i slagala u kutiju oblijepljenu šarenim papirom. Vraćala sam im se, skrivala ih pred znatiželjnima i često se poslije propitivala bi li moj današnji život izgledao drukčije da u jednom trenutku svoja ljubavna pisma, dekorirana zagrljenima i zrakama sunca koje nestaju u pletenici sličnoj mojoj, nisam počela slati nekom drugom junaku, onom koji je za razliku od prvoga mnogo bolje razumijevao nove poetske struje i poruke nekih offovaca.
Kako ‘On’ izvodi Matoša
Vojna pisma čuvam i danas. Još su na adresi ispisanoj na koverti; Ive Lole Ribara 77, Đurđenovac. U svojim odlascima u istu kuću, u istu sobu, ali sada na preimenovanoj adresi Ivana Gundulića, redovito zavirim u makar jedno od njih, odabrano nasumce, kao u igrama na sreću. Dugo godina već nisam izvukla ono u kojem On, na moj zahtjev, interpretira Matošev ‘Balkon’. Netko me čuva da se iznova ne podsjetim kako sam ljubav prema pričama oduvijek skupo i nepromišljeno plaćala. Da nisam sačuvala ljubavna pisma kao dokument, tko bi mi danas vjerovao zašto pri interpretaciji Matoševe proze zamucam, a nerijetko i za nečim požalim...”
Zalijepim marku i - šalji!
Sad kad nam je pisati sinonim za tipkati, svaka rukom pisana i staromodnom poštom odaslana riječ, ako nije dio kakve administrativne prepiske nošene silom zakona, a ne volontiranim pozitivnim emocijama - postaje kuriozitet. Ivica Prtenjača redovito pisma izmjenjuje sa šibenskim pjesnikom Stjepanom Gulinom. Gulin, kojemu je nedavno izašla zbirka “Smokva od soli”, živi pola godine u Šibeniku, pola u Zagrebu, neće ni telefon, ni mobitel, ni kompjutor. Zato i po zimi, kad obojica žive u Zagrebu, pjesnici misli izmjenjuju i susrete dogovaraju pismima. “To su isto, na neki način, ljubavna pisma. Samo me on može potjerati u poštu… zalijepim marku i šalji, u Zagrebu Nova ves, u Šibeniku Mosnička”, priča Prtenjača.
Prođe nekad mjesec, nekad dva, da ni jedan slova ne pošalje, dogodi se tako da se slučajno negdje sretnu u Zagrebu, tad jedan drugome rjeđe i manje pišu. “Kad je on u Šibeniku, pišemo više. Ima krasan starinski rukopis, mene već pogled na taj rukopis smiruje. U pismima obično kažemo neke prisnije stvari no što bi rekli kad se nađemo licem u lice.” Budu to pisma od po dvije, tri ispisane stranice. Sve je počelo tako što je Prtenjača poslao knjigu Gulinu u Šibenik, a Gulin vratio pismom u kojem zahvaljuje za literaturu. “Ja mu govorim: ‘Kupit ću vam mobitel da se možemo čuti’, a on gleda u papir i kaže: ‘Pa šta fali ovome?’”
I u sad već četiri godine starom Muzeju prekinutih veza, priča Dražen Grubišić, nađe se, jasno, ljubavnih pismena. “Možda ih ima dvadesetak, vrlo različitih. Prva su iz 1919., u spomenaru, pisana krasopisom, a zadnje iz prošle godine gdje smo u San Franciscu uz eksponat zidnog sata s nazivom ‘we broke up on skype’ dobili transkript skype razgovora - možda je to neki suvremeni ‘mutant’ nekadašnjih pisama.” Ljubav se ne dokazuje kvantitetom, imaju pismo veličine šalabahtera, pa jedno formata 125x160cm, a i čitavu bilježnicu koja je ispisana od korica do korica, u jednom ljetu koje su ljubavnici proveli razdvojeni. U Sarajevu su dobili pismo koje je napisao trinestogodišnjak, čekajući tri dana u konvoju na izlazak iz okruženog Sarajeva.
Ne znam kome je palo na um da bi Krešimir Pintarić mogao nešto znati o ljubavnim pismima, valjda stoga što tako dobro opisuje ubrane ljubavne minijature dugogodišnjeg para.
“O da, pisao sam ja tih ljubavnih pisama. Dovoljno sam star da mi pismo i poštanska marka ne budu prečudni”, kaže nekako i sam sebi neuvjerljivo. Pitam ga kad je posljednji put poslao nekakvo pismo. “Baš pismo kao markice? Ne znam… nemam pojma. Evo, zbog toga se često posvađamo žena i ja, jer ja se jednostavno ne sjećam ničega, a ona valjda ima drugačiji tip memorije.”
Porukice u džepu
Da sutra u kasliću nađe njezino ljubavno pismo, bili ga to jako iznenadilo? “Mogu zamisliti ženinu poruku na papiriću ubačenu u moj džep ili ostavljenu pored vrećice s ručkom koji nosim na posao… ali da baš nađem pismo, mislim da je to nemoguće.” Pintarić ne piše ljubavna pisma i bolesno je, kaže, neromantičan. Ipak, tvrdi, ima puno ljubavnih e-mailova. “Žena me je više puta s pravom optužila da nemam smisla za romantiku, ali ja nalazim užasno romantičnim kad se mi onako slatko izvrijeđamo. Romantično u smislu da vrijeđanje isto služi za izražavanje nježnosti, to su uvrede koje nikad nećeš pročitati kao uvrede, već duhovite opaske o ponašanju i razmišljanju.”
Tu je stao. Te romantične uvrede, misli, nije za dijeliti s javnošću.
Kako su to radili nekadašnji frajeri
Ovih dana u izdanju Planetopije izlazi knjiga “Najljepša ljubavna pisma slavnih muškaraca”. Među njima su i izvaci iz ozračenih pisama koja su izmjenjivali Marija i Pierre Curie. Pierre je u džepiću sa sobom nosio uzorak radija, a Marija je pokraj postelje držala radijevu sol koja je svijetlila u mraku. Svi koji žele pogledati njihove bilješke i pisma u pariškoj Bibliotheque Nationale moraju prvo potpisati izjavu da to čine na vlastitu odgovornost.
Napoleon Josephini, odaslano iz Verone, 13. studenoga 1796.
“Više te ne volim; naprotiv, prezirem te. Ti si grozna, vrlo šlampava, vrlo glupa, vrlo pepeljugasta. Uopće mi ne pišeš, ne voliš svoga supruga; ti znadeš kakav užitak mu tvoja pisma pričinjaju, a ne udostojiš se napisati mu čak ni šest redaka najbezveznijih žvrljotina… Nadam se da ću te uskoro čvrsto zagrliti i obasuti te milijunima vrelih poljubaca.
Bonaparte”
Honore de Balzac grofici Ewelini Hanskoj, odaslano iz Dresdena, 21. listopada 1843.
“Moja duša leti k tebi s ovim listovima; poput luđaka govorim im tisuće stvari; poput luđaka mislim da oni idu k tebi kako bi ti ih ponovili; nikako ne mogu shvatiti kako će, za jedanaest dana, ti listovi natopljeni mnome biti u tvojim rukama, a zašto ja ostajem ovdje…”
Mozart Constanzi, odaslano iz Dresdena, 16. travnja 1789.
“Draga ženice, imam nekoliko zahtjeva. Preklinjem te da ne budeš melankolična,
da se brineš za svoje zdravlje i čuvaš proljetnih povjetaraca,
da ne izlaziš sama u šetnju - a najviše bih volio da uopće ne izlaziš u šetnju.”
