Jesu li se Hrvati umorili od Sanadera

Prošli tjedan Ivo Sanader doživio je ostvarenje prvog strateškog cilja - ulazak Hrvatske u NATO - koji je zacrtao kad je 2003. godine osvojio vlast.

Isti tjedan ankete su pokazale dramatičan pad simpatija javnosti prema premijeru, pao je najniže dosad u ispitivanjima javnog mnijenja. Sanader nije jedini šef vlade ili države protiv kojeg se javnost naglo okrenula. Kad je Tony Blair počeo padati, klizanje se nije dalo zaustaviti i njegov odlazak bio je veličanstvena manifestacija britanske demokracije, moglo se osjetiti kako je demokracija njihovo prirođeno stanje. Britanija je odjekivala: Idi, idi, idi, idi, idi zato jer smo u tebe najviše vjerovali, jer nije bilo nikoga tko nam je kao ti vratio optimizam, tko je bolje s nama komunicirao, tko nas je više obogatio. Ali, lagao si nam za Irak, gotov si, idi.

više iz rubrike MAGAZIN

Brownov poučak

Bio je to vrlo bolan ispraćaj, uz priznavanje velikih kvaliteta, ovog fantastičnog političara, koji je napravio jednu, ali kobnu pogrešku. I otišao je, nikad se neće vratiti. Njegov neizabrani nasljednik, Gordon Brown, započeo je s visokim stupnjem odobravanja javnosti, a onda je, kad se počelo naslućivati da dolazi krah tržišta nekretnina i nakon nekoliko skandala koji su razotkrili šlampavost javne uprave, strahovito nisko pao.

Vratio se spektakularno, sada opet ima dobre rezultate, jer ima nešto u njegovoj zatvorenoj, nekomunikativnoj pojavi, kao iz Dickensovih romana, čemu ljudi vjeruju u doba krize.

Imamo i primjer Poula Nyrupa Rasmussena, današnjeg predsjednika grupe socijalista u Europskom parlamentu, koji je u Dansku uveo sustav fleksisigurnosti, inovativnu socijalnu zaštitu, koju više-manje svi u Europi kopiraju. Podigao je ekonomiju zemlje, prema građanima se odnosio s poštovanjem, bio pošten i tranparentan, napravio državu kakva nikad nije bila. Hop! Otišao na izborima, nisu ga više mogli gledati jer se previše otvorio prema imigraciji.

Sarkozy se vratio

Nicolas Sarkozy počeo je s većim odobravanjem nego bilo koji francuski predsjednik, uključujući maršala De Gaullea. Pao je niže od najnižih zabilježenih vrijednosti njegova prethodnika Chiraca. Taj se pak na ljestvicama popularnosti valjao najniže do tada i mislilo se da ne može niže. No, Sarkozy se vratio, nije jako visoko, ali dobro, izvukao se iz crvenog. Dakle, kako koji, nema pravila. Više ih je ipak koji su propali i nisu mogli zaustaviti trend nego onih koji su se vratili. Međutim, za svakog se zna zašto se obrušio i, ako se vratio, zašto se vratio.

U svakom slučaju, to su vrijednosti s kojih se vrlo teško popeti natrag.

Za hrvatskog premijera urušavanje vrijednosti osobito je nezgodno pred lokalne izbore:  ne može se precijeniti važnost tih lokalnih izbora: tko se sada namjesti, taj će si otvoriti izravnu liniju prema fondovima u Bruxellesu. Naime, Hrvatska će ući u EU za nekoliko godina. Štoviše, ako izgubi ove lokalne izbore, pitanje je isplati li se premijeru gurati EU u Hrvatsku. Javnost toga uopće nije svjesna, ali neka se zna da na sljedećim izborima bira ljude koji će moći i izravno, zaobišavši Zagreb, odnosno centralnu javnu upravu, uzimati sredstva iz regionalnih fondova. Pod pretpostavkom ulaska u EU u kratkoročnom razdoblju, ovi lokalni izbori stvaraju moćnike ili fenomenalno učvršćuju postojeće.

Nikada nije bilo blesavije nego sada Sanaderu pokloniti BMW.

Nije sigurno hoće li premijer uspjeti kapitalizirati na realno vrlo velikom uspjehu, ulasku Hrvatske u NATO. Trenutak kad se u časnom dvoru NATO-a podigla hrvatska zastava i kad je vojni orkestar NATO-a odsvirao hrvatsku himnu, usred Bruxellesa, simbolički je vrlo važan. To je prvi put od habsburškog carstva da Hrvatska ponovno pripada zapadnoj integraciji, naravno, na posve drugim osnovama. Ponovno, javnost je to jedva registrirala, bogami i razumjela, a povijesni događaj dočekan je s mješavinom ravnodušnosti i nerazumijevanja što je to NATO, što je to obrana, što su troškovi, što je susret s američkim predsjednikom, i to ne bilo kojim, nego Obamom... Sanader je, u Bruxellesu, novinarima rekao da se sada neće stati, nego će se krenuti prema ostvarenju drugog cilja, članstva u Europskoj Uniji.

Zbog slovenske prepreke u to mnogi ne vjeruju, a oni koji se više razumiju, shvaćaju teške okolnosti restrukturiranja brodogradnje i otvaranja poglavlja Pravosuđe i temeljna prava. Atmosfera u Hrvatskoj se promijenila: kafići su i nadalje puni, ali ih je polegla apatija. Proteklih godina prevladavala je razmetljivost i arogancija, zar tamo u Europi ne vide, ne znaju tko smo mi, hvalili smo se gdje smo i pošto nešto kupili i u svemu smo bili najpametniji. To afektiranje nije bilo posve loše jer je potrošnja bila važan dio udjela u rastu GDP-a.

Anti-EU osjećaj

Bolje bi bilo da je barem dio elite ostao pribran, po modelu Rohatinskog, jer bismo sada bili pametniji. Ali, nije. Čak i nešto prije nego što se razvila kriza, čak i prije slovenske blokade, u Hrvatskoj se, u elitama i inteligenciji, počeo javljati anti EU osjećaj, ali iz pogrešnih razloga. Mediji nisu bili dovoljno inteligentni da razviju pravu debatu o vrijednostima NATO-a i opravdanosti članstva u EU. Možda bi Hrvatska, ako ostane na Balkanu sa Srbijom i Bosnom, mogla bolje nego da je u EU, ali o tome se nigdje nije moglo ništa suvislo čuti. Anti NATO, anti EU, anti MMF, sve su to rasplinuti osjećaji, raspoloženje, ništa racionalno, ali vladaju biračima. U medijima nismo bili dovoljno inteligentni da vlastitim snagama pokrenemo tu debatu jer su mediji sudjelovali u frivolnoj tranzicijskoj površnosti, i dakako, stvarali je.

Sanader je počeo prvi mandat tako što je fingirao velikom dijelu svoje stranke da je europeizacija samo slogan, ali je stvarno provodio promjene i stvarno je postavio cilj integracije Hrvatske u NATO i EU. Time je stekao veliku podršku lijevih birača. Važno je bilo rušenje bagerima kuća uglednih proustaških hadezeovaca, čime je pokazao da je s njima raskrstio. U samo nekoliko poteza Sanader je povukao Hrvatsku nekoliko stepenica naviše. Nakon što je Srbima čestitao Božić, rečenica “on ti je Srbin” izlazi samo iz usta zadnjih primitivaca. U Lici je povratnik htio svojim novcem podići ustaški spomenik, smjesta je to spriječio. Nije opravdavao ratne zločine. Dao im je prioritet i postavio zapadne integracije kao stvarni cilj. Ante Gotovina izručen je u Haag. Dobio je kandidaturu i pregovore s Europskom Unijom. To se sve danas čini normalnim, pa i jest, ali trebalo je to provesti. U Bruxelles, u sjedište NATO-a, poslao je maksimalno kvalitetne, u misiju pri EU uglavnom vrlo kvalitetne kadrove. Svladavao je prepreke i stizao na svako prolazno vrijeme.

Kraj vječnih devedesetih

Sanader je konačno oko 2004. ili 2005. godine prekinuo vječne devedesete u Hrvatskoj, koje je obilježavala arhaična mržnja prema svemu različitom i slavlje vlastite provincijalnosti, za koju nismo ni znali da je provincijalnost. Na žalost, u drugom mandatu neki su se elementi toga počeli vraćati.

 Razlog za uzbunu bilo je to što su i u prvom mandatu prevladavali loši ministri nad dobrima. Luksuz da bira lojalne mogu si priuštiti ili diktatori u zemljama gdje je vrijeme stalo, ili premijeri čiji svi lojalni imaju po dva doktorata, pa je zaista svejedno koga izaberu.  Reforma pravosuđa, ili bolje njezini neuspjesi, personificirana je zauvijek u zbunjenom liku ministrice Lovrin. To i neka druga imenovanja mnogi su doživjeli kao uvredu. Ministar Polančec je svakako stručniji od bivše ministrice, ali što je napravio oko restrukturiranja brodogradnje? Neka pokaže rezultat, neka objasni zašto to poglavlje nije otvoreno. Ili, zašto je Jadranka Kosor šetala svojedobno s plišanim medvjedićem? Je li to najbolje što je Ivo Sanader mogao izvući iz HDZ-a?

Nespreman na krizu

Jak premijer, vrlo slabi ministri, to je moglo biti dobro dok je sve bilo dobro, dok je Sanader bio na valu. Sada, u vremenu krize, pokazuje se strahovitim teretom, svaki od njih koji je postavljen zbog lojalnosti i uz nebrigu prema javnom mnijenju sada je kugla oko premijerove noge. Kad je premijer govorio povoljno o ekonomiji, a svi su znali da je već loše, netko mu je pružio tu analizu, netko mu je poslije rekao da smo u banani, iako bi bilo bolje da su se tako izražavali ministri, a on da je uputio drukčiju poruku. Uz to slabi ministri i nisu dovoljno kompetentni i boje ga se, a to može uroditi raznim nepovoljnim kombinacijama.

Kriza je područje za koje Sanader nije bio pripremljen i za sada još nije našao ključ komunikacije. Vrlo je loš potez bio smanjenje plaća nastavnicima i liječnicima, jer to su profesije koje u društvu stoje za vrijednosti. Time su u Vladi pokazali da su nesigurni kad je riječ o vrijednostima.

Također, put prema Europskoj Uniji pokazao se mnogo težim nego što je itko mogao pretpostaviti. 

Dvije slike o Sanaderu

Dvije slike dolaze mi o Sanaderu. Prva je u Strasbourgu, prije mjesec i pol, za vrijeme sjednice Europskog parlamenta. Sanader je satima sjedio u maloj sobici pokraj kafića i svakih 15 minuta primao po jednog od europskih zastupnika, i to ne samo bivše premijere država, ili vođe frakcija u Parlamentu ili osobne prijatelje Merkel ili Sarkozyja, nego svakoga tko je htio s njim pričati. Za svakog se digao sa stolca, rukovao, pogledao ga u oči i iznosio tzv. hrvatske argumente u graničnom sporu. Radio je. Nije mu bilo teško žvakati jedno te isto. Trud, napor. Bilo bi jako gospodski samo se prošetati do Bruxellesa, ali to je nemoguće. Odnosno, bilo bi moguće da smo mi jedna fina, uređena, smirena, demokratska, zemlja, da smo prošli tranziciju uspješno kao Slovenija. Dakako da bi bilo fantastično da je Sanader napravio zemlju takvom, ali to nije njegova isključiva krivnja. Korupcija, kriminal, nekvalitetni mediji, nedostatak solidarnosti, to su rane koje smo si sami zadali, svi koji na ovaj ili onaj način kreiramo javnost.

Stolni nogomet

Druga je scena od prije tri godine na briselskom Business forumu, kamo je došao s velikom delegacijom u kojoj je bilo i nekoliko nezavisnih ekonomista. Razgovarala sam s Mladenom Vedrišem, a iza nas dopirali su orgazmički krikovi oduševljenja: Ooooo!Ooooooooo! O! Oooo!

Što je bilo, to je Sanader sa suradnicima igrao stolni nogomet. Svaki put kad bi premijer zabio gol, njegovi bi se suradnici nerazmjerno oduševili. Okrenula sam se i pogledala te muškarce, od kojih su neki bili teži i od sto kila, svi iznad 40 godina, i neke ministre, i pitala se kako se samo živ čovjek može tako uvlačiti, mislim, kako mogu tako poskakivati i tako se glasati.

 Premijer je vjerojatno podcijenio provalu antihrvatskog osjećaja u Sloveniji, koja je rezultirala trijumfalizmom u blokadi Hrvatske. Njegov manevarski prostor oko slovenske blokade u ovom je trenutku sužen. No, EU je takav da se prostor naglo može otvoriti. Za sada, Sanader je igrao vrlo dobro i možda će ga instinkt voditi i dalje. Mogao bi dobiti, ali samo zato jer je slovenska strana arogantna, jer premijer Pahor nije osoba osobitih kapaciteta, jer Janša nije na vlasti i jer arogantni uvijek na kraju pogriješe.

Sanader nije mogao pretpostaviti ni pad Lisabonskog ugovora i daljnju neizvjesnost u vezi s njegovim prihvaćanjem, niti financijsku i ekonomsku krizu zbog koje se Europa zatvara, niti to da će podrška Njemačke, tradicionalne odvjetnice Hrvatske, jako oslabjeti. To mogu svi potvrditi, socijaldemokrat Gerhard Schröder napravio je mnogo za Hrvatsku, i to tiho, bez pompe, čak i bez naplate. Velik čovjek, ali i osoba koja je prošla odgojni razvoj poslijeratne Njemačke, koja je u političare ucijepila odgovornost. Naprotiv, Angela Merkel formirala se daleko od utjecaja vibrantne scene zapadne Njemačke. Pruskinja čiji je otac protestantski pastor, odrasla u istočnoj Njemačkoj; je li nešto Hrvatska, Slovenija, Srbija, Makedonija, sve je to njoj viš-manje isto. Ta političarka izvanrednih kvaliteta nije stala iza Sanadera kad je trebala i ne znamo hoće li biti ikakvih promjena nakon njemačkih izbora u rujnu. Početkom devedesetih Hans Dietrich Genscher dogovorio je maksimalno povoljnu prodaju tadašnjeg HPT-a Deutsche Telekomu i nakon toga njemačka je podrška narasla. Možda bude sličan dogovor o LNG terminalu na Krku, a ako bude, njemačka će se podrška vratiti.

Nema više prijatelja

Više ne postoje, kao devedesetih, vječni prijatelji i neprijatelji, pouzdani, lojalni stariji partneri. Danas, jedan dan jedni igraju jedno, drugi dan drugo, prave ad hoc koalicije. Treba ih pohvatati, uvezati, shvatiti, nagovoriti, munjevito reagirati. Treba početi graditi prema Obami, a veze s demokratima nisu jake. 

Za Sanadera sve to mora biti strahovito iscrpljujuće. Treba pogoditi što će Frattini, što Sarkozy, što Rehn, što Barroso, što Merkel. Vjerojatno je iritiran većinom osoba iz svog ministarskog zbora, a vjerojatno i razočaran što je primanje u NATO u javnosti prošlo mlitavo, uložio je puno truda, a dobio malen rezultat. Ono što ga može povratiti jest razmijevanje krize i straha, nesigurnosti koja se otvara pred nama, od jučer jako arogantnim Hrvatima, i traženje rješenja. Jednako tako, ako ne nađe komunikacijski ključ sada, za ovo, otklizat će, riješio Sloveniju ili ne.

Vjeran Zuppa, Teatrolog Sanader je zapravo civilizirani Tuđman Sanader je teško pitanje. Kao osoba koja ne dijeli njegovu političku orijentaciju, moram mu odati priznanje zbog stupnja kulture i razine općeg znanja. Međutim, od samog početka u njemu vidim opasnu prednost u odnosu na druge političare. U najkraćem obliku je to sažeo Machiavelli, jer kao i u njegovom ‘Vladaru’ i kod Ive Sanadera cilj posvećuje sredstvo. Sanaderova retorika je dobro uvježbana i ‘glatka’, ali je on koristi kao sredstvo koje ne poznaje granice. Njega nije ništa sprečavalo da govori glatko u različitim smjerovima. Kada je to bilo potrebno zbog Europe, onda je govorio o Europi, a kada je to bilo potrebno zbog Hrvatske, onda je govorio u Splitu. Više cijenim Sanadera nego što sam se bojao Tuđmana kao političara. Ako to nije pretjerano reći, Sanader je zapravo civilizirani Tuđman. Različite priče o vuku u janjećoj koži, a koji put i obrnuto, mogu donekle poslužiti kad bi htio opisati našeg premijera. Na moju veliku žalost, na ljevici mu ne vidim ravna, a na desnici ne vidim nikog toliko hrabrog. Ako je Sanader kulturalni vrh naše politike, onda s nama nešto nije dobro. Ako je hrvatska politika Sanader, onda ćemo dugo tražiti put u politiku.

Zvonko Maković, povjesničar umjetnosti Neutješno je što ne vidim boljeg premijera U postavljenom pitanju ‘je li se Hrvatska umorila od Sanadera’ ima nečeg zanimljivog. Hrvatskom se premijeru time daju ingerencije koje ga uzdižu na poziciju koju u normalnoj političkoj i demokratskoj konfiguraciji ne bi smio imati. Međutim, Hrvatska nema normalnu političku niti demokratsku konfiguraciju i Sanadera se shvaća kao jedinoga odgovornoga za loše stanje u zemlji. Gdje je u tome mjesto predsjednika Sabora? Ako je stanje loše, a ono je loše, nije uputno fokusirati svu odgovornost na jednu instituciju. Činjenica je, nažalost, takva da je najveća moć u zemlji koncentrirana u instituciju premijera. Premijer svoj tim drži na uzdama,  što je za niz slučajeva i dobro. No on je taj koji je tim tako složio i onda je zaista za sve i odgovoran. Mnoge ozbiljne funkcije u Vladi obnašaju osobe bez identiteta, bez inicijative, i komično je kako se premijer nad njima ponaša tutorski. Bili su potrebni dramatični događaji koji su Sanadera prislili da se nekih  ljudi riješi, što ne znači da se tim izmjenama stanje popravilo u cjelini. Ne znam što se treba dogoditi pa da se riješi i osoba koje mu dugo nanose štetu. Ne vidim niti jednu drugu ličnost u zemlji koja bi Vladu mogla trenutno voditi bolje od  Sanadera, a što nije nimalo utješno. To je upravo frustrirajuće i Hrvatska je umorna upravo od te spoznaje.

Ivan Aralica, književnik Sanader je interese zemlje podredio stranom kapitalu Proces koji se otvorio u ovim kriznim vremenima - da premijeri zemalja u tranziciji koje su došle u veću krizu sada odlaze - treba nastaviti tako da se sve političke garniture zemalja izmijene i ustupe mjesto novima. Uzor ne treba tražiti samo u slučajevima Mađarske, Litve, Islanda i drugih, nego i u primjeru SAD-a gdje je došao novi predsjednik kao kakvo-takvo jamstvo da će pronaći novi politički pravac i pronaći izlaz iz krize. Političke garniture tranzicijskih zemalja pokazivale su podanički odnos i interese svoje zemlje podredili interesima stranih zemalja, multinacionalnih kompanija i kapitala. Velika zaduženost Hrvatske je najočitiji dokaz tog podaničkog mentaliteta. Sanaderu zamjeram: prvo, što je nekompetentan u čitavom nizu državničkih poslova. Drugo, što je izbore dobivao na osnovi konzervativne političke retorike kojoj je na prvome mjestu zaštita nacionalnih interesa, a provodio politiku ljevičarske orijentacije u kojoj je dominirala impostacija onomu što su od njega tražili strani faktori. Da tako nije bilo, nikada Slovenci ne bi kao uvjet našeg ulaska u EU zatražili teritorij. Mislili su - kad Hrvatska sve daje, dat će i teritorij. Kao treće, Sanaderu zamjeram odnos prema kadrovima. Čim je došao na čelo stranke, izvršio je kadrovsku inverziju: sve što je valjalo, otjerao je, a uzimao ono što njemu plješće; ne gledajući kakva je kompetentnost  istih. U kriznim sitacijama ustupao je mjesto kadrovima koje mu je nametnula ljevičarska javnost. Takvom kadrovskom politikom došlo je do toga da imamo samo nominalno HDZ-ovsku vlast.

Andrea Zlatar, profesorica književnosti Da, umorili smo se, njegova retorika više ne može pokrivati probleme Mislim da se na pitanje da li se hrvatska javnost zamorila od premijera Sanadera može odgovoriti pozitivno, da javnost se zamorila, i to prvenstveno zato što premijerova retorika više ne može pokrivati probleme koji nastaju u realitetu. Ta je nemoć političkog govora sve vidljivija jer je jaz između onoga što se govori i problema u kojima živimo sve veći. Mislim da se u cjelini to može reći i za Vladu, koja je stalno u poziciji ‘uzmicanja od problema’, Vlada se zapravao stalno povlači i postavlja se reaktivno, reagira tek kad se doslovno više nema kamo povući. Istovremeno, premijerova retorika koja naglašava krizu i medijski proizvodi efekt zastrašivanja, još otežava situaciju jer formula ‘prijeti nam propast i samo vas ja mogu od toga spasiti’ naprosto nije uvjerljiva. Vidjelo se to i po reakcijama javnosti na primanje u NATO. Sanaderova izjava da smo ostvarili jedan od dva najvažnija cilja vanjske politike nije uspjela - a pred godinu dana još bi to bilo moguće - nije rezultirala stvaranjem pozitivnijeg raspoloženja u javnosti.

Pero Lučin, prorektor riječkog sveučilišta Vremena su prilično nezahvalna za političare Štogod mi mislili o Ivi Sanaderu, nije važno jer će na kraju ipak odlučiti birači. Tako je bilo i na prošlim izborima, kad je većina hrvatskih građana glasala za njegovu političku opciju. Vremena su inače prilično nezahvalna za političare, a tu prije svega mislim na rasplet svjetske gospodarske krize koji svi s nelagodom očekujemo. Dakako, ni pregovori s Europskom Unijom ne idu baš sjajno, a tu ne mislim samo na slovensku blokadu, nego i na čitav niz unutarnjih reformi koje nas tek očekuju. Zato me nešto lošiji njegov i rejting njegove stranke u ovom trenutku uopće ne iznenađuje. Što o svemu misle građani, znat ćemo na sljedećim izborima.

Pero Kvrgić, glumac Ima dobrih i loših osobina, kao i drugi političari Očekuje se da bude odgovoran za stvari na koje ne može utjecati. Mislim da se Hrvatska općenito umorila od političara, pa tako i od Sanadera. On svakako ima i dobre osobine, ali ima i onih loših koje dijele svi političari. Bez ikakve sumnje on je na čelu Vlade napravio veliki iskorak prema normalnoj državi, ali sve ipak ovisi isključivo o njemu. Zato se od njega očekuje i da bude odgovoran za neke stvari na koje ne može imati takav utjecaj, poput svjetske gospodarske krize.

Vladimir Paar, fizičar Europski intelektualac hrvatskog mentaliteta Mislim da Sanaderovo djelovanje na međunarodnom planu zaslužuje najvišu ocjenu. Obrazovanje europskog intelektualca, a istodobno i prisutnost tradicionalnog hrvatskog mentaliteta vrlo su korisna kombinacija. U budućem razdoblju mislim da bi bilo dobro povećati napore na poboljšanju djelovanja dužnosnika na srednjoj razini upravljačke hijerarhije radi bolje efikasnosti, transparentnosti i fleksibilnosti te otvorenosti i prijemljivosti za nove ideje, poglavito na području gospodarstva i razvoja.

Ines Sabalić