ZAGREB - Autobus je u zoru stajao ispred hotela. Bio je oblijepljen natpisima “Edwards 2008! John Edwards za Ameriku!” Johnova kampanja za nominaciju Demokratske partije već je službeno objavljena u trenutku kad bus lagano bruji i puni se ljudima. Putovao je, držao govore, skupljao donacije i pokušavao se ubaciti na naslovnice novina i portala. U natrpanom rasporedu kampanje ipak je uspijevao pronaći nešto vremena za sebe. Točnije, za sebe i Rielle, koja još glumi da je naprosto Djevojka s Kamerom, službena snimateljica kampanje. “Organiziravati njihove susrete tijekom kampanje zahtijevalo je mnogo spretnosti,” prepričava Andrew Young, koji je, kao Johnov osobni asistent, cijele dane bio uz njega.
“Kad bi dogovorili u kojem će hotelu senator spavati, rezervirao bih dodatnu sobu na svoje ime, faksirao kopije svoje kreditne kartice i osobne iskaznice, i rekao osoblju kako će se moja žena čekirati u hotel.” To je omogućavalo Rielle da dođe u hotel, sakrije se u sobu, pričeka Johnov dolazak, koji bi je zatim nazvao i signalizirao da ga može doći posjetiti.
Kao da je htjela da je uhvate
Ujutro bi odlazila prije nego što bi u Johnovu sobu došli savjetnici i počeli razrađivati strategiju. Sve je funkcioniralo savršeno sve dok se prokleti autobus ispred hotela na Floridi nije pojavio nekoliko sati prerano i brujao ispred recepcije od zore. Osoblje hotela probudilo je osoblje kampanje, i svi su se, uključujući Johna, počeli ukrcavati na bus.
Rielle se sama budi u sobi. Pomisli kako je dragi otišao na rani doručak. Odlazi pod tuš, i začuje lupanje po vratima sobe. Omota se u ručnik, mokra izlazi iz kupanice, i kroz špijunku vidi nekoliko ljudi u odijelima. Umre od straha i navlači lanac, što se pokazalo mudrim jer su ovi u odijelima imali ključeve sobe. Otrčava nazad u kupanoicu, skriva se i naziva Johna. “Ljudi iz kampanje su ispred sobe!” Ako je ovdje pronađu, gotovo je. John naziva Younga, koji je tih dana bio u Sjevernoj Karolini sa suprugom. “Čuo sam da je u autobusu okružen ljudima i novinarima, pa je vikao glasno i naizgled veselo, ali sam čuo kako diše brzo i zapravo paničari. Rekao je: ‘Naša prijateljica ima nekakav problem. Možeš li je nazvati na sekundu?’”
Young odmah shvaća da je nešto ozbiljno. Ispred sobe već je apsolutna panika: ljudi iz kampanje pozvali su ljude iz hotela, koji su pozvali zaštitare da im pomognu otvoriti vrata. “Rielle je bila preplašena, znala je što znači ako je svi ovi ljudi nađu tamo. S druge strane, činila se nekako uzbuđena, počela se hihotati. Kao da je pomalo htjela da je uhvate.” Young naziva hotel i traži direktora na telefon: “Gospodine, moja prijateljica je jutros donijela vrlo važne papire senatoru Edwardsu. Rekao sam joj da može uživati u vašem hotelu kad kampanja ode jer je soba i tako plaćena. Molim vas, opozovite svoje gorile koji joj lupaju po vratima.”
Zatim naziva mobitele ljudi iz kampanje koji su bili ispred: “Ovdje Andrew Young. Molim vas da se gubite otamo. Unutra je moja osobna prijateljica koja je senatoru donijela važne papire jutros. Nitko iz kampanje nije to mogao učinit jer ste sinoć svi lumpali, ponapijali se i ugasili mobitele.” Young zadnji dio odblefira, ali ispada da su se ovi zaista sinoć utapali u alkoholu. Brzo se ispričavaju i odlaze.
Što je tjeralo Andrewa Younga da ovako bijesno laže i pomaže Johnu u njegovim muljanjima? Ako je John bio ovakav dvolični skot - “Moramo od svojih lidera zahtijevati da uvijek govore istinu i budu pošteni”, grmio je često na skupovima - kako je inspirirao tolike ljude da glasaju i rade za njega? Kako nitko nije primijetio? Stotine tisuća ljudi doniralo je stotine milijuna dolara, radilo, poput Younga, za njegove kampanje svih tih godina. Dolazilo mu se na skupove, otvaralo Facebook grupe, tjeralo susjede da glasaju za njega. Nikome od ljudi koji su radili s njim pa do glasača ništa nije bilo sumnjivo.
Iz siromašne obitelji
Danas, kad znamo da je godinama varao ženu i javnost, da ga upravo ispituju federalni istražitelji zbog utaje milijuna iz kampanje koje je davao Rielle da šuti o njihovoj vezi, to se čini nevjerojatnim. Kako je moguće da nas je ovaj uhu ugodni populist mogao sve tako maestralno prevariti, zavaljati, uvjeriti u svoju iskrenost? Niti jedan čovjek nije monodimenzionalna karikatura. Uvijek postoji neka nepoznata istina, kontekst, dublji smisao koji objašnjavaju, ako već ne opravdavaju, njihove odluke i ponašanje, i naše kolektivne zablude. Hitler, recimo, je dakako bio luđak, ali se pojava nacizma objašnjava recesijom i globalnim antisemitizmom koji u to vrijeme posvuda divlja, u Americi tek malo manje nego Njemačkoj. Dakle, ili postoji neka skrivena istina o Edwardsu... ili je bio najbolji lažov kojega smo ikad susreli.
Kad su Johnovi roditelji odjurili 10. lipnja 1953. u bolnicu kako bi mali John ugledao svijet, bili su toliko siromašni da nisu mogli platiti bolnički račun od 100 dolara. Nekako su se ipak nagodili s liječnicima. John se kao klinac često selio s roditeljima po Sjevernoj Karolini. Otac mu je bio siromašni mlinar, što je John uvijek naglašao tijekom kampanje, a majka je imala maleni dućan s antikvitetima. Kad je stari prestao raditi zbog problema s leđima, majka postaje poštarica kako bi obitelj preživjela.
Bio je dašak svježeg vjetra
Jedne se večeri mali John, tada šestogodišnjak, vraća doma razbijenog nosa, plačući. Otac mu govori: “Ne dolazi doma s tim problemima. Idi van i bori se za sebe.” Rastom nije bio velik, pa je naučio šakom udarati direktno u nos kako bi se obranio od starijih budala u školi.
Mali koji je dobivao batina u osnovnoj, kako to obično biva, dijelio je batine u srednjoj. Narastao je dovoljno da igra američki nogomet u srednjoj školi, što mu pomaže upasti na fakultet - prvi u svojoj obitelji. Studira tekstilne tehnologije. Nekoliko godina nakon dobivanja diplome s odličnim ocjenama, 1974., upisuje pravnu školu na uglednom Sveučilištu Sjeverne Karoline. Ovdje upoznaje tada predivnu brinetu Elizabeth, četiri godine stariju od njega, jednu od najboljih učenika te generacije. “Mislio sam da nemam nikakve šanse”, rekao je jednom prilikom John. Pozvao ju je na spoj, završili su na terasi hotela Holiday Inn, njihali se u ritmu plesnjaka, ali nije iskopao hrabrosti poljubiti je. “Poljubio me u čelo, nekako čudno i naglo,” prisjeća se Elizabeth. “Bio je dašak svježeg zraka u mom životu. Sjedili smo i pričali do kasno u noć. S ovim se momkom sve činilo moguće.”
Sin poginuo u nesreći
John je zaista mislio da je sve moguće. Postaje jedan od najboljih advokata države. Specijalizirao se za tužbe “malih ljudi protiv velikih kompanija.” Rapidno se obogatio, do sredine tridesetih je multimilijarder. Za Johna nema prepreka. Jedne godine uzima 15-godišnjeg sina Wadea i penju se na planinu Kilimanjaro. “Morao sam prevladati svoj strah od visine, i ovo je bio jedini način.” Sljedeće godine Wade prijavljuje svoj esej o odlasku na glasačko mjesto s ocem na nacionalni natječaj. Proglašen je jednim od 10 najboljih eseja Amerike, i prva dama Hillary Clinton odlikuje ga u Bijeloj kući dok ga ponosni roditelji gledaju sa strane.
Tri tjedna kasnije, orkanski vjetrovi divljaju po obali Sjeverne Karoline. Wadeov džip se zanio, iskliznuo s autoceste i pao u provaliju. Na mjestu je poginuo. Edwardsovi o tragediji gotovo nikad više u javnosti nisu prozborili. Osnovali su Fundaciju Wade Edwards za pomaganje mladim studentima. John, pak, nalazi sve manje zadovoljstva u sudnici. Pred sam kraj svoje odvjetničke karijere, u završnoj je riječi šezdeset minuta stravstveno preklinjao porotu, spomenuvši i Wadeovu smrt, da presudi u korist njegova klijenta. Parnicu je dobio, ali izgubio volju za pravom. Ulazi u politiku.
U proljeće 2004. John Kerry osigurao je nominaciju svoje stranke. Pripremao se za veliki okršaj s Bushem. Provjeravao je potencijalne kandidate za potpredsjedničko mjesto, pozivao ih kod sebe na čaj i kolače, razgovarao s njima o životu i politici. “Kerry je potpuna šupčina,” rekao je John Youngu nakon prvog takvog susreta. “Ne može taj dobiti izbore, hladan je i ne baš pametan.” John je bio uvjeren da ga Kerry neće izabrati. Drugi su kandidati imali više iskustva, a i nekako mu se činilo da se ne dopada Kerryju. “Bio je jako zabrinut tih dana, kalkulirao je kako ostati relevantan u politici. Cilj je bila Bijela kuća, po svaku cijenu. Morao je dobiti Kerryjevu naklonost.”
“Znate, senatore Kerry, reći ću vam nešto što nikad, ali baš nikad, nisam nikome ispričao,” počeo je, ozbiljno i dramatično, Edwards prilikom njihovog sljedećeg sastanka. “Tako ćete najbolje vidjeti kakav sam čovjek. Znate li zašto sam ušao u politku? Kad mi je sin umro, ušao sam u mrtvačnicu prepoznati tijelo. Iako je pao u automobilu s velike visine, lice mu je, nevjerojatno, bilo potpuno očuvano. Primio sam ga, plakao i zakleo se sam sebi kako ću se društveno angažirati i napraviti od svijeta bolje mjesto.” Visoki ga je Kerry u nevjerici gledao. Otvorio je usta da nešto kaže, zatim ih zatvorio, pogledao u Edwardsove suzne oči ispred sebe. Konačno kaže: “John... već si mi ovo ispričao. Tijekom kampanje, prije nekoliko mjeseci.” Edwards se zacrvenio i zašutio. “Taj Kerry je totalna šupčina,” rekao je po povratku Youngu. Incident s pričom o Wadeu nije spominjao.
Zbunjeni John
Nekoliko tjedana nakon skandala s uranjenim autobusom ispred floridskog hotela, vjerni Young skuplja Johna na aerodomu. “Uvijek sam mu kupovao svježe sokove koje je volio piti iz limenke, dnevne novine i nešto hrane, da se nađe u autu.” Dok je John tako listao novine i nešto grickao, počeli su pričati o Rielle. Young nabaci šalu: “Znate, sve će biti u redu ako više ne bude onako napetih situacija kao u hotelu na Floridi.” Edwards da pogleda, iskreno zabezeknut. “Koji hotel na Floridi?” Youngu ništa nije jasno. “Pa znate, kad je Rielle ostala u sobi, a ispred su bili naši iz stožera...”
Young prepričava da je Edwards tada u autu izgledao iskreno zbunjen. Gledao ga je u oči, preko retrovizora, i rekao: “Andrew, ja zaista pojma nemam o čemu ti pričaš.” Tišina. “Pa znate, senatore, ono kad sam je morao izbaviti iz Westina dolje.” Edwards ga pogleda izrazom nevina djeteta. “Nikad čuo za to, Andrew.” John nije slutio, međutim, kako će uskoro cijeli svijet čuti za to, i sve ostalo. I to zahvaljujući marljivoj redakciji jednog naoko nevažnog tabloida.
