Kada je moj suprug Leo najavio da bi rado kupio kompjutor, nisam imala ništa protiv.
- Znaš, Zvjezdana, bez toga se danas ne može. Vidjet ćeš kako ta spravica može biti korisna - uvjeravao me je.
Iako nisam mislila da nam je računalo baš nužno, složila sam se i pristala da iz naše skromne ušteđevine izdvojimo četiri tisuće kuna. Nije to za nas bila mala svota, ali i meni se činilo da to neće biti bačen novac. Tim više što smo ga mogli dobiti na otplatu pa mjesečno opterećenje nije bilo veliko.
Gotovo sve moje prijateljice i prijatelji već su kod kuće imali kompjutore, zašto ne bismo i mi. Nekad sam mislila da je računalo samo igrica za djecu, ali onda sam shvatila da može zabaviti i odrasle. Postalo je neizbježno na poslu, ali dobrodošlo i kod kuće. Znala sam, osim toga, i da će to Leu doista puno značiti. Ali, tada još nisam ni slutila kakve će posljedice ta bezazlena odluka imati na naš odnos. Na sreću, samo privremeno.
S Leom sam proživjela prekrasne godine. Bio je, kako se ono kaže, čovjek mog života. Ne prvi jer sam za sobom imala četiri uglavnom kratkotrajne i površne veze. No, ni u jednog se muškarca nisam istinski zaljubila. Ako bi se i pojavio plamičak, ako bih i pomislila da sam možda u ozbiljnoj vezi, brzo bi se ugasio. Ne, nije to taj, zaključila bih.
Ne kažem da su oni uvijek za sve bili krivi, vjerojatno sam i ja dala doprinos neuspjehu veze. Zamislila sam si kakav moj partner mora biti i tko nije odgovarao mojim željama, nije imao šanse. Najdraži mi je bio Duško. On je bio jedini prije Lea za kojeg sam pomislila da bi mogao biti onaj pravi.
Očijukali smo još u srednjoj školi, onda su nam se putovi razišli, ništa nismo čuli jedno o drugome. Našli smo se, sasvim slučajno, puno godina kasnije.
- Zvjezdana, jesi li to ti? - presreo me glas na ulici.
Pogledala sam u muškarca koji se zaustavio ispred mene i trebalo mi je nekoliko sekundi da ga prepoznam.
- Duško! Kako si? - srdačno smo se rukovali i razmijenili poljupce u obraze.
Ušli smo u prvi kafić i kao dva stara, dobra prijatelja čavrljali o proteklim godinama. On je već imao jedan brak iza sebe, prije godinu dana se razveo. Nije išlo, objasnio mi je, pokazalo se da nisu za zajednički život pa su zaključili da je najbolje da svatko ode svojim putem. Tim više što djece nisu imali. Ispričala sam mu da ni ja još nisam uspjela sklopiti trajniju vezu.
- Pa da pokušavamo nastaviti našu. Sjećaš se da smo u školi zagledavali jedno drugo, čak smo se nekoliko puta i ovlaš poljubili - podsjetio me, uz smiješak.
Njegov prijedlog, naravno, nisam shvatila ozbiljno. Vjerojatno se samo šalio. Ipak, od toga smo se dana sve češće viđali. Polako mi se uvlačio u srce. A i ja njemu, činilo mi se. Imali smo puno zajedničkih interesa, a u onome u čemu se nismo slagali oboje smo bili spremni na kompromis. Počeli smo zajedno živjeti. Sve je mirisalo na čvrstu, dugu vezu. Dok me nije zaprepastio i povrijedio. Vidjela sam ga s drugom ženom. Držeći se za ruke šetali su gradom. Čak sam ih uhvatila u trenutku kada su se ljubili u usta.
- Mogao si mi pošteno reći da sam ti dosadila i da imaš drugu - rekla sam mu bez imalo okolišanja kad se vratio kući.
- Drugu? Ne znam o čemu govoriš?
- Ne trudi se smišljati laži. Slučajno sam vas danas vidjela u gradu.
Nekoliko je trenutaka šutio, a onda priznao da se već nekoliko tjedana susreće s jednom kolegicom s posla. Bez oklijevanja me otpisao objašnjavajući da je u nju iskreno zaljubljen. Tako je zacijelo, pomislila sam, ostavio i ženu. Ruku na srce, nisam previše patila zbog toga, bolje da se, ako je tako već bilo suđeno, to dogodilo prije nego kasnije. No, on me barem napustio zbog ljubavnice od krvi i mesa, s Leom je bilo drukčije. Iako se ništa ozbiljno nije dogodilo, i to me na neki način povrijedilo. I trudim se sve zaboraviti.
Tek što je kompjutor, s dodacima, stigao kući i bio montiran na Leov radni stol, sjeo je za njega i nije se satima micao. Idućih dana i tjedana gotovo je svaki trenutak koji je bio kod kuće provodio pred zaslonom računala. Početna euforija i oduševljenje novim uređajem? Valjda. Iako ga je imao i na radnom mjestu, tamo se očigledno nije mogao, ili nije smio, zabavljati s njim. Pretpostavljala sam, ipak, da će ga to držati neko vrijeme, a da će se onda njegovo zabavljanje kompjutorom svesti u neke razumne okvire. Na žalost, prevarila sam se. Jako sam se prevarila.
Opsjednutost svjetlucavim zaslonom ne samo da nije jenjavala, nego je, naprotiv, bila sve veća.
Ne samo da je pisao privatna pisma, unosio statističke podatke koji su mu trebali za posao, ne samo da je želio što prije proniknuti u sve tajne i mogućnosti čudesnog stroja, nego se, poput nekog klinca, s puno strasti bacio i na kompjutorske igrice. A da i ne govorim o, kako je on to zvao, neodoljivom “surfanju” po internetu. I telefonski su računi, koji su nam se uskoro osjetno povećali, svjedočili o toj njegovoj strasti. Nije se čak potrudio pronaći neku povoljnu i jeftiniju varijantu prikopčavanja na mrežu.
- Ne vjerujem ti ja puno u te ponude. Nude brda i doline, a na kraju ipak sve platiš. Priznajem, ne razumijem se u sve te opcije, ne znam gdje vreba zamka. Jednoga ću se dana o tome posavjetovati s prijateljem Šimom, koji to ima u malom prstu. A sad me pusti da uživam - odgovarao je na moje obazrive prigovore.
Najviše mi je smetalo to što se, otkako je imao računalo, udaljio od mene. Kudikamo je više vremena, i danju i noću, provodio s računalom nego sa mnom. Kao da ga više nisam zanimala. Jedva da sam stigla progovoriti koju riječ s njim. Ujutro bi, neispavan, jer je dugo sjedio pred kompjutorom, odjurio na posao, a čim bi se vratio, odmah bi se ponovno smjestio pred monitor. Pogledao bi me tek kada bih mu donijela hranu. A i nju je jeo za radnim stolom, onako usput.
S oduševljenjem je pričao o svim mogućnostima svoga stroja. Nije me time pretjerano impresionirao. Ali, jedno je bilo jasno: možda je on doista bio na najboljem putu da postane vrhunski kompjutorski stručnjak, no isto je tako bio na dobrom putu da ugrozi naš brak. Najgore je bilo to što, u svom zanosu, toga uopće nije bio svjestan.
Za mene, za zajedničke radosti, više nije imao vremena. Šetnje gradom, odlasci u prirodu, u kino i kazalište ili na poneku romantičnu večeru udvoje, o tome sam sada mogla samo maštati. Nije imao vremena ni za razgovor, nismo pošteno popričali već mjesecima. Zaboravio je i na nježnosti, i na ljubav. Bolje rečeno, računalo mu je bilo i supruga, i ljubavnica, i prijatelj. Svi moji pokušaji da ga 'zavedem' i odvojim od kompjutora nisu davali rezultata. Kao ni sve češća uvjeravanja da pretjeruje i da me zapostavlja.
Osjećala sam se napuštenom i bilo mi je svega dosta. Nisam željela dalje živjeti u braku bez muža. Ili, kako sam se gorko znala našaliti pred prijateljicama, u elektroničkom bračnom trokutu. Nisam tada ni znala da sam zapravo bila blizu istine. Za početak, počela sam izlaziti sa svojom najboljom prijateljicom Verom. Redovito smo išle u večernje šetnje, u kino, na koncerte i na kazališne predstave, čak kadšto i na večere. Čini mi se, da sam tada naišla na muškarca koji mi se svidio na prvi pogled, vjerojatno bih prevarila Lea i s njim otišla u krevet. Toliko mi je trebalo barem malo pažnje, nježnosti i ljubavi.
Priznajem da to nije bilo lijepo od mene, ali htjela sam saznati što on to satima radi pred računalom. Ne govoreći mu o čemu se radi, zamolila sam kolegu iz ureda da mi objasni neke osnovne stvari. Našao je vremena i strpljenja i rekao mi kako ga se može koristiti i za druge svrhe, a ne samo za posao.
Osjećala sam se poput špijunke, ali sam jednoga dana, dok on nije bio doma, upalila kompjutor i pogledala što to on sve radi. Ništa nije bilo šifrirano tako da sam lako, oboružana novim znanjem, 'listala' njegove stranice i kontakte. I shvatila što ga je najviše privlačilo. Barem u posljednje vrijeme. Nisam mogla vjerovati vlastitim očima.
Tjednima je razmjenjivao poruke i slike s nekom ženom! Lijepom i puno mlađom od mene. To što joj je pisao, a i ona njemu, nije bilo za vjerovati. Gugutali su kao strastveni ljubavnici. Bože moj, što mi to radi, pitala sam se dok sam to čitala. Shvatila sam da se još nisu vidjeli pa me dakle nije fizički prevario, ali to mi je bila jadna utjeha. Moj je muž imao elektroničku ljubavnicu! Možda ih je samo korak dijelio od tjelesnog kontakta.
- Što gledaš? - prenuo me Leov glas kad je ušao u stan, a ja nisam čula okretanje ključa u bravi.
- Došla sam u tvoju sobu po neku knjigu, a učinilo mi se da nisi ugasio kompjutor pa sam je to učinila - rekla sam gaseći stroj.
- No, dobro, ali ništa se ne bi dogodilo da je ostao uključen - promrmljao je. Moju zbunjenost očigledno nije primijetio.
O tome što sam vidjela i saznala nisam mu rekla ni riječi. Nisam znala kako bih se trebala ponašati, je li to samo infantilna igra ili se iza svega valja nešto ozbiljnije? Mogla sam se jedino tješiti tim da gore ne može biti i da će se naš odnos jednoga dana ipak vratiti u normalu, iako sam u to sve manje vjerovala. Onda se, sasvim neočekivano, dogodio preokret. Te sam se subote još izležavala u krevetu, kad je u spavaću sobu utrčao Leo. Bio je gotovo izbezumljen.
- Grozno! Ne mogu vjerovati. Znaš što se dogodilo? Nemamo struje, u cijelom stanu nema struje! - vikao je, sav izvan sebe, kao da se dogodila najveća katastrofa.
- Valjda je neki kvar na mreži. Popravit će brzo - umirivala sam ga.
- Znaš li ti uopće što to znači? Ne mogu raditi na kompjutoru! I što je najgore, nisu mi znali reći kada će popraviti kvar - zaista je bio uzbuđen i ljut, takvoga ga još nisam vidjela.
Što, nije mogao razmjenjivati poruke sa svojom dragom? Strašno, zlurado sam pomislila. Za radova u našoj ulici radnici su greškom presjekli električni vod, trebat će vremena da se kvar popravi. Leo je bio potpuno izgubljen. Nije znao što bi sa sobom. Na moj prijedlog, kojeg sam mu iznijela vrlo obazrivo, da bismo, kada je već takva situacija, ovaj vikend napokon mogli posvetiti jedno drugome, uopće nije reagirao. Kao da ga nije ni čuo. Samo je mrmljao o prokletom kvaru i izgubljenom danu.
Postalo mi je jasno da ga ni sada, kada ga je kompjutor ostavio na cjedilu, neću privoljeti za sebe. Dobro, kad je već tako, onda nisam odustala od ranijeg dogovora s Verom da na nekoliko sati skoknemo do njezinih u Slunju. Ljuta na njega, odjurila sam iz kuće.
Nisam znala u kakvom ću ga raspoloženju zateći kada se vratim. Ako je struja došla, vjerojatno neće ni primijetiti da mu je došla i žena, pomislila sam dok sam otključavala vrata. Ali, iako struje još uvijek nije bilo, njemu se u međuvremenu ipak, izgleda, upalila žarulja. Bio je vrlo sretan što me vidi, čvrsto me zagrlio i poljubio. Nakon toliko vremena!
- Dušo, tek mi je danas postalo jasno koliko sam te ovih mjeseci zapostavljao. Možeš li mi to oprostiti? - nježno mi je šaptao u uho.
Proveli smo divnu, romantičnu subotnju večer i noć. Kao nekad. U nedjelju prijepodne, međutim, kvar je bio popravljen. Lecnula sam se: hoće li sada odmah pohrliti pred svoj kompjutor i dopisivati se sa svojom dragom? Ali, kao da je osjetio moj strah.
- Bez brige, odsad ćemo opet živjeti po svom, a ne po kompjutorskom programu - rekao mi je uz smiješak.
Vjerujem mu. Zaključila sam da je bolje da mu ne spominjem što sam saznala. I mislim da nisam pogriješila. Bila je to, nadam se, samo prolazna ludost. Ali još uvijek poprijeko gledam kompjutor na njegovom radnom stolu.