Josip Skoblar je već deset godina na funkciji tehničkog savjetnika Olympiquea iz Marseillea gdje je 1971. godine bio najbolji klupski strijelac Europe sa 44 gola (Gerd Muller naslov najboljeg strijelca osvaja godinu prije i poslije njega). Vlasnik Zlatne kopačke zatim je dvije godine proveo na funkciji sportskog direktora-menadžera u Marseilleu. Kao trener osvojio je dva kupa s Hajdukom, vodio Dinamo, s Rijekom dobio Reala 3-1, bio trener Hamburga, u Portugalu, Bejrutu... Nikad izbornik Hrvatske, odbijen 2000. i 2006. Ne misli da bi sva mjesta u hrvatskom nogometu trebala biti rezervirana za brončane vatrene, a osobno ima ambiciju zasjesti u Markovićevu fotelju.
Evo, zamislimo konačno da ste već predsjednik...
- Ligu bih promijenio već za sezonu 2010./2011., a krajnji cilj bio bi mi stvoriti sustav jake konkurencije najviše 12, a možda i samo 10 prvoligaša. HNS bi bio nositelj svih promjena, a svaki grad ispunio bi uvjete odgovarajućim stadionom, infrastrukturom, jer bi to bio biznis iz kojeg bi i grad izvlačio korist. Ideja mi je, još nerazrađena, da bih od hrvatske lige stvorio jednu malu euro-ligu prvaka, champion’s ligu, u kojoj bi po sličnom principu organizator lige premirao klubovima osvojeni bod. Sve bi imalo svoju novčanu ekvivalenciju, ali i klubovi bi sudjelovali u formiranju fonda u HNS-u.
A tko su vaši ljudi?
- Pa to je druga priča. Projekt bi morao imati iza sebe društvo, državu, sponzore, a budite sigurni da bi građevinari u zemlji brzo reagirali na natječaje za stadione, gradnju ili adaptiranje. Posao svakome treba. Time bismo konačno taj naš bogomdani potencijal pretvorili u zabavan i unosan život. Možda bi čak i neki igrači ostali dulje u takvoj ligi, premda mi spadamo u nogometne zemlje izvoznike, drukčije ne možemo egzistirati. A u samom nogometu moji ljudi bili bi Štimac, glavni menadžer, Bilić kao dugoročni izbornik, njegova ekipa Asanović, Prosinečki, Jurčević... fantastično, dakle nisu to imena, nego kriteriji, cijenim i Markovića u njegovu fahu, Bobana u njegovu, Mamića…
A klubovi?
- Dinamo je koncentracija moći, ali to mora biti primjer Hajduku da učini isto ili barem slično. Ja sam vojnik objektivnosti, a to je najteže i znam da zapravo nitko nije skroz objektivan. Ali tome moramo težiti jer je to baza na kojoj možeš graditi, bez toga ništa. Ovaj pogled na život koji u nas trenutačno egzistira svojstven je srednjem vijeku. Mi imamo kriterije po kojima kvalitetnima oduzimamo ono što imaju, a nekvalitetnima dodajemo ono što nemaju i tako smo svi mediokriteti jer se ne priznaje ono objektivno znanje. Moram priznati da sam imao sreće kao ovdje nepriznat pa su me priznali u Europi.
Jeste li vi utopist s obzirom na to da se bez politike ništa ne može?
- Nisam. Evo, Marković je obećavao Europu i time se približio Sanaderu, iako je objektivno bio bliži onima s kojima je Sanader u HDZ-u raskrstio. Iz toga se može izvući zaključak da bi Marković mogao biti u dobrim odnosima i s nekim novim moćnim političarom. Ljudski za šankom to možemo kritizirati, no možda je to njegova najveća kvaliteta. Priznajem da mene više privlači oslanjanje na činjenice da sam s Hajdukom osvojio dva kupa, bio trener i u Dinamu, Rijeci, Zagrebu, te sportski direktor Zadra kad smo s Katalinićem ušli u Ligu šestorice.
Smeta li vam za kraj malo šale: što bi Marković radio u vašoj ekipi?
- Ha ha ha ha…
