Nedavno je Luka Bonačić koji trenerski kruh zarađuje u Iranu rekao da mu smeta lakoća kojom se sjeda na klupu. “Svie žele postati treneri. Hrvatski nogomet postao je talac generacije brončanih. Samo oni i nitko drugi. Da se razumijemo, svatko ima pravo postati trener. Ali, oni bi bez rada uzeli prvu ekipu. A za to treba iskustvo. Ima i drugih ljudi koji nisu bili reprezentativci, a kvalitetni su. No, oni ne mogu doći na prve stranice. Neću govoriti o sebi, što ću govoriti. Nikada u Hajduk ne bih došao nakon vođenja pet utakmica. Jer, ne bih takav bio dostojan voditi Hajduk. A oni vjerojatno mogu. Bili bi izbornici, predsjednici, treneri”, govorio je Luka.
- U Francuskoj 1998. fenomen hrvatskog nogometa je eksplodirao jer se oslobodio, a planuli su i veliki transferi te se naš veliki talent izbrusio u europskoj konkurenciji odlaskom igrača u inozemstvo, no mnogi su i rođeni vani, pa i školovani poput Prosinečkog. Generacija ‘vatrenih’ je jezgra našeg nogometnog proizvoda, ali previše smo je digli u nebo, pa svaki od njih misli da je za sve sposoban kao i za tu svjetsku broncu.
Jedno vrijeme govorilo se da će se Zvonimir Boban kandidirati za predsjednika države.
- To nisam čuo, ali upravo je Boban od svih najodmjereniji, meni zbilja drag, kompletna osoba i ne gura se kao neki drugi. Moj Štimac na primjer! Imponira mi u tom svom gardu jer ga se sjećam kao mog kapetana. I meni je znao doći s nekakvim štrajkaškim prijetnjama kao i Poklepoviću, ali ja sam ga brzo vratio kapetanskoj ulozi podizanja morala. Tu je njegova snaga. No, odakle mu ideja da može biti i predsjednik, i direktor, i menadžer, i trener, i komentator. Eeej, polako. U Francuskoj se ne bi smio tako ponašati. Samo Platini, Maradona i Beckenbauer mogu iz tako slavnih kopački izravno u izborničke, ali to objektivno nije posao. Platini je sam zbrisao govoreći da to nije za njega, no evo ga danas kao predsjednika Uefe. Ali mi takvih nemamo.
Tuđman i Beograd
Kandidirali ste se jednom za predsjednika svojeg kluba u Marseilleu?
- Nisam, dao sam intervju i rekao da bih mogao to upražnjeno mjesto popuniti, ali se nisam kandidirao jer se već pojavio pravi kandidat. Ne kandidiram se ako smetam ili otpadam, a u tom trenu imao sam za predsjednika sve udovoljene kriterije, bio uspješan trener, menadžer, sportski direktor… Neki kriteriji moraju postojati. Popustio sam prvi put 2006. i poslao svoju kandidaturu u HNS za izborničko mjesto. Nisam znao da su se već unaprijed odlučili za Slavena Bilića. Htio sam testirati kriterije, na osnovi čega će prihvatiti nekog drugog, a na osnovi čega će odbiti mene. Ali to nisam saznao. U nas nekome padne na pamet Davor Šuker i on preko noći postane predsjednik HNS-a. To je smiješno. I Šuker i ja, na primjer, davali smo golove. Ali kakve to veze ima s predsjedničkom ulogom? Mene je sram razgovarati na taj prizeman način bez ikakve argumentacije.
Dakle, vidi se da ćete se ovog puta sigurno kandidirati za predsjednika.
- Valjda, iako su mi šanse minimalne jer nikad nisam bio niti ću biti ‘podoban’. Moraš se uvlačiti na bitnim mjestima. A ja sam čak i onda, kad sam konačno dobio svog hrvatskog predsjednika, stradao kao nepodoban. U Maksimiru su mi vikali da se vratim u Beograd. Strašno?! Pa me onaj genijalac Mario Mihaljević sutra zvao na radio jer sam isprovociran učinio neku neopreznu gestu prema svečanoj loži u Maksimiru. Na radiju sam rekao da je moj dragi predsjednik prije od mene došao u Beograd i da se poslije mene vratio, pa smo se malo gorko nasmijali. To je ta moja nepodobnost, ali ja sam objektivan čovjek i, evo, ne mislim da je nužno potrebno Vlatka Markovića mijenjati. Treba nam jednako kao i ti bezobrazni momci poput Štimca i Mamića. Ali kad žele skinuti Markovića, ja objektivno pitam što taj novi, Štimac ili Šuker, nude bolje od Markovića. Jedino bolje bilo bi ovo moje s ligom.
Imam ugled i bez funkcije
Znači, Markoviću priznajete taj europski ugled.
- Nisam to mislio, jer je moj ugled sigurno veći. Vi kao predsjednik automatski postajete uvaženi među europskim funkcionerima i blizu njih na tim skupovima, a ja ugled imam i bez toga. Markoviću priznajem uspjehe reprezentacije, da sam predsjednik, ja bih sve dao Slavenu Biliću. Znam što znači taj trenerski kontinuitet. Da me Marković poslije Ćire doveo za izbornika, ja bih se i danas bavio trenerskim poslom, a ovako sam prešao u menadžere jer su mi istodobno u Marseilleu nudili to mjesto. Nedavno sam potpisao novi trogodišnji ugovor i tko zna hoću li se kandidirati, a zašto bi uopće i bilo izbora, ta moja ideja s hrvatskom ligom HNS očito ne bi ni zanimala jer se stalno odnosi maćehinski prema ligi, što je protuprirodni apsurd.
