Premda je vrijeme za pisanje ovog članka već istjecalo, nisam mogao odoljeti da najprije ne napišem jedno pismo i pošaljem ga čovjeku bez kojeg ove priče ne bi bilo. On je Gene Weingarten, novinar i kolumnist Washington Posta. Za njega vjerojatno niste čuli, ali vrlo vjerojatno jeste za njegovu priču o eksperimentu koji je sam i smislio, a mi ga sa zadovoljstvom i bez kompleksa kopirali.

Američki eksperiment

Violinist Joshua Bell, jedan od najboljih i najtraženijih glazbenika današnjice, na Weingartenov je nagovor jednog siječanjskog jutra 2007. došao na postaju L’Enfant Plaza podzemne željeznice u Washingtonu. Ni po čemu se nije razlikovao od bilo kojeg uličnog svirača koji u jutarnjoj gužvi pokušava privući pažnju prolaznika i pokoji dolar. Počeo je s Bachovom Chaconnom, nastavio sa Schubertovom Ave Mariom te nakon još dva kraća privlačna komada reprizirao Bacha.

Na skupocjenom Stradivariju procijenjenom na 3,5 milijuna dolara Bell je svirao 43 minute. Čitava vojska suradnika Washington Posta prebrojala je 1097 ljudi koji su prošli kraj njega. Samo ih se nekoliko zadržalo više od minute, prepoznala ga je samo jedna osoba, a zapljeskao nije ama baš nitko. Zaradio je 32 dolara i 17 centa.

Weingartenovu studiju o sposobnosti ljudi da u gradskoj vrevi i užurbanim životima prepoznaju i zaustave se kraj ljepote, Washington Post objavio je četiri mjeseca kasnije, baš uoči proglašenja američkoga glazbenika godine. Tu nagradu dobio je, naravno, Joshua Bell, a Weingarten za veliki članak svog prvog Pulitzera. (Drugog je dobio ove godine za priču o ljudima koji u automobilu zaborave i tako ubiju vlastitu djecu.)

Pomislio sam da će slavnom kolegi iz velikih američkih novina možda biti drago čuti da su ga tri godine kasnije kopirali u Hrvatskoj. Doduše, nakon mnogo kraćih priprema i s daleko manjom logistikom, ali zato s fascinantnim rezultatom - u korist Zagreba, Hrvatske i “našeg” virtuoza.

Idealan izbor

U redakciji smo odavno razmišljali o našoj verziji pokusa, odnosno testa: hoće li prolaznici u glavnom gradu Hrvatske prepoznati ljepotu vrhunskog muziciranja i razlikovati svjetskog virtuoza od “običnih” uličnih svirača. Trebalo je samo smisliti tko će nam svirati. I onda je iz Beča doletio Julian Rachlin. Idealan izbor! Od Joshue Bella je mlađi sedam godina, ali ima isto toliko starijeg i podjednako skupocjenog Stradivarija. (Upozorenje potencijalnim neukim lupežima: ni ne pomišljajte! Ta jedinstvena i prepoznatljiva glazbala nemoguće je prodati, a za vratom biste smjesta imali sve interpole svijeta.)

I Bell i Rachlin pripadaju violinističkoj eliti i obojica, najprostijim jezikom rečeno, svirajući na najznamenitijim svjetskim pozornicama, zarađuju po tisuću dolara. U minuti.