Objavljeno: 09.06.2007
Jurčić, SDP-ova mantra
Slobodno možemo reći da je s Račanom otišao i račanizam iako će se on grčevito boriti da zadrži kontrolu nad novim SDP-om, preko Linića i starih komunističkih kadrova, koji de facto preko neisprofiliranog Milanovića i bezličnog Jurčića nastoje i dalje zadržati stvarnu vlast, ali i moć unutar SDP-a. No, u politici je i u javnom djelovanju odavno poznat sindrom Thomasa Becketa, koji je od kraljeva prijatelja postao ozbiljan nadbiskup i borbu za samostalnost Crkve platio glavom. Tako će biti i s Milanovićem koji će, ako ništa, u ime svoje samouvjerenosti i bahatosti krenuti svojim doista trnovitim putem. U tom je smislu on najbolji izbor što se tiče diskontinuiteta, i to prije svega na razini političkog refleksa. Usto, Milanović se okružuje i ljudima koji nisu iznikli iz SKH ni iz SDP-a i koji su, uz nestranačke ličnosti, ušli u SDP zbog vlastitih karijera. To su Mimica i Jurčić, ali i sam je Milanović tek sedam godina u SDP-u i pri tom nije obavljao neku značajnu funkciju.
Program industrijalizacije
Ono što još pokazuje da je u SDP-u živ duh komunizma, i to onoga boljševičkoga, jest priča o razdvajanju funkcija premijera i šefa stranke, čisto iz pragmatičnih razloga. U SDP-u nemaju kompetentnu osobu koja bi bila politički lider višestrano sposoban, poput Sanadera, za vođenje jedne države. Ruku na srce, jedini koji bi mu po kompetenciji i bahatosti i aroganciji, ali ne i po drugome mogao parirati jest Ratko Čačić, no on je u preslaboj stranci. Osim toga, ni on, kao ni Jurčić, nije predsjednik stranke i prema tome, u skladu s uvriježenom zapadnom demokratskom praksom, ne bi mogao biti premijer. Postoje, doduše, iznimke koje potvrđuju pravilo, ali u načelu stranke vlade vode predsjednici najjače parlamentarne stranke. Slučaj Schroeder i La Fontaine zorno pokazuju kako završavju "stranačko premijerske kohabitacije".
Oživljavanje modela razdvajanja funkcije predsjednika stranke od predsjednika vlade poznata je matrica boljševičkih režima, gdje su sekretari i predsjednici partija bili vlast, a predsjednici vlada i ministri samo tehnomenadžerski izvršitelji. Prema tome, opet se vraća onaj model koji se pokazao kobnim za Račanovu koaliciju, temeljem kojega se političke odluke donose izvan vlade, unutar partijskih krugova.
Naposljetku, to nije ništa novo za račanovski SDP. Sjetimo se činjenice da su oni bili pribjegli čak svjetskoj novosti promjene Ustava da bi omogućili svojem kandidatu Ivici Crniću da preuzmne mjesto predsjednika Vrhovnog suda. A kad netko mijenja ustav, zakone i demokratsku praksu civiliziranog svijeta, onda to ne miriše na dobro.
SDP i cijela bulumenta novinara intelektualaca nastoji nas uvjeriti kako je nedavni izborni kongres SDP-a u Hrvatskoj rođendan demokracije i prekid s praksom isticanja samo jednog kandidata za predsjednika stranke. Koliko god se pokušava osporavati demokratičnost HDZ-ovskog kongresa, na kojem je izabran Sanader, nazočnošću Borbaševih zaštitara i naknadnom pameti Branimira Glavaša, ona se ne može osporiti kod drugih stranaka. HSLS je također imao dva kandidata, Budišu i Gotovca, koji je svaki pojedinačno bio jači i kompetentniji od sve četvorice SDP-ovih kandidata za predsjednika. I Liberalna je stranka na svojoj skupštini imala čak trojicu kandidata, Banca, Kovačevića i Kramarića, i doista demokratsku skupštinu. Otkrivanje demokratske tople vode stara je demagoška boljševička metoda i ovaj je put ta svijest manipuliranja činjenicama bila prisutna i u ovom SDP-u. Ovaj će se mentalitet nastaviti, pogotovo u slučaju ako pobijedi koncepcija Jurčića, kojega proglašavaju potencijalnim premijerom. On je postao najnovija SDP-ovska mantra kojom žele začarati hrvatsko izborno tijelo. Jurčić je naprosto bezličan i nema vlastiti politički identitet; to on, naime, sam za sebe kaže ističući kako pojma nema o politici. Premijersko je mjesto eminentno politička funkcija, a nikako samo gospodarska. Prema tome, Jurčić bi možda doista mogao biti ministar gospodarstva, ali premijer nikako. A i gospodarski program koji nam nudi Jurčić u najmanju je ruku dubiozan. Osporavaju ga ljudi u rasponu od Jefrryja Sacsa do domaćih vrhunskih gospodarskih stručnjaka. Njegov program tako podsjeća na mentalitet koji je u nas vladao poslije Drugoga svjetskog rata. Industrijalizacija i razvlašćenje bogatih. No, nedavno je jedan od naših vodećih stručnjaka s Ekonomskog instituta upozorio kako je Jurčićev program "industrijalizacije" magla budući da nam je Europa odredila okvire unutar kojih će se odvijati i naš i njihov zajednički gospodarski razvoj, a u nj u modernoj Europi zasigurno ne spada - industrijalizacija.
Gdje daje intervjue
Što se osobnog političkog profila "programa" tiče, on je kod Jurčića itekako prepoznatljiv i nije nimalo "socijaldemokratski" u modernom smislu te riječi. To se vidi i iz njegova intervjua u Globusu, ali i u opskurnom zadarskom Hrvatskom listu od 3. lipnja 2007. Već sama činjenica da osoba takvog formata, s premijerskom ambicijom, daje intervju biltenu paraobavještajnog podzemlja poznatoga po rušenju svih onih vrijednosti, a pogotovo suradnje s Haagom, govori sama za sebe. Davati intervju novinama Markice Rebića i Marijačića možda bi se moglo i razumjeti kao želja za općom svidljivošću, ali poslati nekoliko puta suradničke priloge i dopustiti da se u impresumu lista njegovo ime spominje kao suradnika govori jednako kao sadržaji njihovih intervjua. Jurčić je kroz svoje intervjue u Globusu i Hrvatskom listu naglašavao kontinuitet djelovanja mladoga svjesnog hrvatskog katolika nacionalista koji je bio angažiran od 1971. na onoj liniji koju su simbolizirali i njegovi ujaci, za koje je u Globusu rekao da su bili ustaše, dok u Hrvatskom listu kaže za njih: "Oni su imali po dvadesetak godina, bila je to jednostavno domobranska vojska koja ih je regrutirala i oni su otišli. Nemam se što ograđivati, to je hrvatska povijest, koja je sada i kroza me isplivala."
Moram reći da je Jurčić "stidljivije" govorio o svojem ocu i njegovu partizanskom angažmanu. Postalo je moderno da nam novopromovirani politički lideri SDP-a (Bandić, Antunović, Jurčić) naglašavaju svoju praktičnu vjersku "katoličku" orijentaciju i svjetonazor od svoje socijaldemokratske političke orijentacije. U čemu se tu razlikuju Bandić i Jurčić, a Bandiću je upravo to bila glavna zamjerka "liberalnih socijaldemokrata".
U svakom slučaju, promoviranje Jurčića s ovakvim samoproglašenim političkim imidžem Hrvatskoj, koja je pod budnim okom međunarodne zajednice, bit će samo nova mora, ali će time Sanaderu sigurno olakšati posao.
Zvonimir Čičak
KOMENTARI
Komentari RSS