Jedanaestog svibnja 1983. nogometni klub Aberdeen iz istoimenoga grada na krajnjem škotskom sjeveru osvojio je europski Kup pobjednika kupova. Aberdeen - momčad koju je trenirao tada mladi i anonimni Alex Ferguson - pobijedio je u finalu Real Madrid 2-1. Klub skromnog budžeta i bez prave zvijezde u finale je ušao tako što je prethodno golom u sudačkoj nadoknadi izbacio Bayern.

Samo godinu dana ranije još je jedan klub s ledenog sjevera osvojio europski kup. Bio je to švedski IFK Göteborg, klub prepoznatljivih dresova na tanke modro-bijele rige, koji je u finalu kupa Uefe pod trenerskim vodstvom tada još mladog i anonimnog Svena Gorana Erikssona u Hamburgu slistio domaći HSV 3-0. IFK Göteborg isti će trofej osvojiti i 1987. kad mu se u finalu suprotstavio još jedan mali, ne-bogati škotski klub: Dundee United. Prije finala Göteborg je izbacio Barcelonu, a Dundee United prvo splitski Hajduk, a potom milanski Inter.

Nostalgija za mizerijom

Ne čini li vam se glamuroznim taj nogomet osamdesetih? Ne izgleda vam naročito atraktivnim europsko finale Göteborg - Dundee? Ne biste zbog tog finala grozničavo tražili tko od vaših znanaca ima MaxTV, ne vjerujete da takvo finale prodaje suvenirske majice i garantira televizijski “share”? Predlažem vam - razmislite dvaput.

Naizgled je teško biti nostalgičan za nogometnim sedamdesetima i osamdesetima. Oni koji se sjećaju tog vremena, sjećaju se da se igralo ružno, efikasnost je bila mizerna, 0-0 bilo je više norma nego pravilo, umjesto igrača glavne su zvijezde bili treneri, a europskim klupskim nogometom vladali su klubovi sa sjevernog oboda - Englezi, Nijemci, Belgijanci. Ipak, najgore je bilo nasilje: europski stadioni tada su po ozračju nalikovali na hrvatske danas, puni huligana i rasizma, u Škotskoj su na prve crne igrače s tribina bacali banane, u Nizozemskoj su se spaljivali navijački vlakovi, u Italiji se na stadionu ubijalo raketama. Kruna tog užasa bio je Heysel ‘87., crni dan europskog nogometa kad je stampedo Liverpoolovih divljaka prouzročio urušavanje briselskog stadiona i smrt 39 Juventusovih navijača. U tom je trenutku nogomet bio na dnu - bio je ružan, neefikasan i grub, netelevizičan i marketinški nekonkurentan, a stadioni su bili opasna i zloglasna mjesta.

Početkom devedesetih u tom se i takvom nogometu događaju ili-ili četiri simultana i nepovezana procesa koji će dokinuti takvo stanje i stvoriti današnju nogometnu postmodernu.

Nema više stajanja istok

Prvi je bila reforma pravila, uvedena početkom devedesetih s ciljem da se nogomet načini zanimljivijim. Zabranjeno je vraćanje lopte vrataru, promijenjen sudački kriterij i uveden treći bod za pobjedu, da se demotivira obranaške ekipe koje su skupljale bod po bod logikom bolje vrabac u ruci. Nešto prije počela je borba protiv huliganizma koja je kao neizrečenu unutarnju premisu uključivala tačerijansku konzervativnu ideološku žudnju: sa stadiona treba izbaciti radničku huligansku omladinu, a umjesto njih, stadion napuniti doličnom srednjom klasom. Ukida se stajanje, stadioni se natkrivaju i smanjuje im se kapacitet, postaju udobniji, a ulaznice postaju preskupe za limarsku i bravarsku djecu. Godine 1993. ukida se dotadašnji jednostavni i piramidalni Kup prvaka te se uvodi Liga prvaka s osam ekipa u završnici. Ta se promjena tada nije činila tako dalekosežnom i korjenitom, nego je isprva izgledala kao tek malena varijacija natjecateljskog modela. Samo dvije godine poslije Europski sud pravde prihvaća tužbu anonimnoga belgijskog nogometaša Jeama Marca Bosmana i proglašava nelegalnom dotadašnju praksu nogometnih odšteta, ali i ograničavanje broja stranaca koje su prakticirali gotovo svi europski nogometni savezi. Od 1990. do 1995. kompletan prethodni nogometni pejzaž je nestao, da bi bio zamijenjen nečim sasvim novim.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista