Još prije 72 godine je papa Pio XI. svečano osudio ateistički komunizam enciklikom Divini Redemptoris. Još prije nje je napisao encikliku Mit brennendem Sorge, kojom je osudio nacizam, ali je nije htio obznaniti dok nije objavio osudu komunizma, jasno pokazujući što mu je od toga dvoga gore.
Ovih je dana vatikanski dnevnik L’Osservatore Romano tiskao članak Roberta Perticija, koji je nedugo ranije objavio opsežnu studijsku knjigu o odnosima Crkve i države u Italiji.
Ondje se razabire da je Sveta Stolica oštro osudila komunizam, ali je istodobno uspostavljala nove veze s komunistima, pripremajući se za suživot s njima poslije Drugoga svjetskog rata, koji još nije bio izbio.
Doznajemo tako da se monsignor Mariano Rampolla Del Tindaro (ne brkati ga s ranijim istoimenim kardinalom državnim tajnikom) sastao u Švicarskoj s komunistima Ambrogiom Doninijem (autorom Povijesti religije koja je objavljena i u nas) i Mariom Serenijem da bi ispitao hoće li talijanski komunisti poštivati Lateranske ugovore, sklopljene 1928. između Svete Stolice i Italije kojoj je premijer tada bio Benito Mussolini, osnivač i vođa fašizma. Komunisti su umirili katolike: nisu imali namjeru opozvati ugovore kojima je utemeljena Država Vatikanskog Grada niti osporiti papinsko duhovno vodstvo katolika.
To se potvrdilo poslije rata, kada su talijanski komunisti u Ustavotvornoj skupštini, predvođeni Palmirom Togliattijem, disciplinirano glasali za članak 7 Ustava Talijanske Republike kojim su potvrđeni i Lateranski ugovori i vatikanski konkordat s Mussolinijem.
Još više od toga, sjećali su se kasnije u memoarima i Donini i Sereni, Vatikanu je bilo stalo uspostaviti odnose sa Sovjetskim Savezom (što je tek kasnije postignuto “istočnom politikom” pape Ivana XXIII., žestokog antikomunista).
Pokušavao je to još bitno ranije Pio XI., ali se 1927. morao pomiriti sa sudbinom: Stalin nije htio imati nikakve odnose s Katoličkom crkvom. Nju su ruski nacionalisti ionako vidjeli kao stranu podvalu i urotu, a Ruska pravoslavna crkva kao opasnost. Napokon, upravo je Stalin dokinuo ono malo autonomije što su u zapadnoj Ukrajini imali grkokatolici (unijati), pripojivši ih 1946. nasilno Ruskoj pravoslavnoj crkvi, s kojom je u početku rata sklopio domoljubno savezništvo (a rat nazvao Domovinskim).
Suočeni sa zidom, bez nade u skoru obnovu u odnose s Moskvom, u Vatikanu su pokušali razumjeti što se ondje događa. Novi kardinal državni tajnik Eugenio Pacelli (kasniji Pio XII.) pokrenuo je 1932. široko istraživanje o komunizmu u svim državama svijeta (očito: o komunizmu kao ideji i pokretu, ne o komunizmu kao sustavu, jer su tada komunističke stranke bile na vlasti samo u Sovjetskoj Uniji i Mongoliji). Istodobno je isusovački general Ledochowski pokucao na otvorena vrata, pripremajući encikliku Pija XI. protiv komunizma.
Vatikan, međutim, nije i sam podigao zid, nego je odmjeravao svoje poteze na mnogim razinama. Osobito se dvojio kako se postaviti u Francuskoj, gdje su komunisti - došavši na vlast 1936. u sklopu Pučke fronte pod socijalističkim vodstvom - vodili politiku “pružene ruke” Katoličkoj crkvi.
U Španjolskoj je Katolička crkva bila ne samo saveznik, nego i inspirator profašističkih snaga u vojsci (Franco je i Bogorodicu promaknuo u čin generalissimusa, ali ne prije nego sebe). Činjenica je da su republikanske snage, ne samo komunističke, postrijeljale i na ine načine poubijale mnoge svećenike, redovnike i redovnice - ali ne prije nego li je Crkva stala na stranu vojno-falangističke pobune koja je prva počela masovnim ubojstvima.
Ipak, i nakon toga, nisu prestajali napori Pija XI. i njegovih suradnika da se uspostave kakvi-takvi mostovi s Moskvom. Sigurno ne zato da bi Crkva podržala komuniste, koje je ideološki osudila besprizivno, nego da se nađe modus vivendi za katolike i da se upozna sustav čije se ekspanzije Vatikan bojao, djelomice s pravom, a djelomice pretjerano (u Rimu se ozbiljno strahovalo da će “kozaci napajati konje u fontanama na trgu Svetog Petra”).
Pomirbe s komunistima jamačno nije moglo biti, ponajprije stoga što su i Katolička crkva i tadašnje komunističke partije ciljali na iste skupine, tražili svaka svoja različita rješenja za iste socijalne zahtjeve.
Fašizam je Katoličkoj crkvi mogao biti i neprijatelj i suputnik i saveznik, ovisno o okolnostima. Baš je Pio XI. Mussolinija nazvao “čovjekom Providnosti” kad je fašistički vođa, prononsirani ateist, pristao sa Svetom stolicom potpisati Lateranskre sporazume. S druge strane, Pio XI. je na samrti osudio uvođenje rasnih zakona u Italiji, a pod Piom XII. Katolička crkva je bila na strani zapadnih Saveznika.
Komunizam je, za razliku od fašizma i nacizma, vazda u Katoličkoj crkvi bio viđen kao konkurencija, kao utopijska ideja da se potlačenima osigura raj na ovom svijetu, bez Boga - dakle upravo obrnuto od onoga na čemu je tada insistirala Crkva: na ponudi Raja na drugom svijetu, po smrtnom ishodu iz ove doline suza.
Ideji nesmiljene konkurencije bitno je, s druge strane, pridonio i sam komunistički pokret, koji se organizirao kao religija, s eshatološkim ciljem, i kao crkva, s “papom” u Moskvi (barem do Stalinove smrti), s inkvizicijom (centralnom i nacionalnima), osiguravši na ovom svijetu, ako ne raj, a ono mnogima i čistilište i pakao (od Lubjanke do Golog otoka). Kopirajući Crkvu u njezinim lošim emanacijama, komunističke partije su srp i čekić snažno hitnule kao bumerang.
I nakon svega u Vatikanu ima nekih koji javno ne mogu oprostiti “istočnu politiku” Ivanu XXIII., a još manje Pavlu VI. Sada se vidi da ju je pokušao voditi i Pio XI., na koga su se najvećma pozivali.
Inoslav Bešker
