Objavljeno: 11.03.2009
Kad je savjest deblja od đona
José Cardoso Sobrinho, nadbiskup Recifea u brazilskoj državi Pernambucu, kristalno bistro je objasnio zašto je ekskomunicirao sve koji su sudjelovali u abortusu 9-godišnje žrtve silovanja: “Božji zakon je iznad ljudskoga. Zakonska norma koju su proglasili ljudski zakonodavci gubi svaku vrijednost kada se suprotstavlja Božjem zakonu”.
Livio Moraes, primarius u kliničkoj bolnici Sveučilišta Pernambuca, “zahvaljujući” na ekskomunikaciji, podsjetio je da u Brazilu državni zakon dopušta abortus u slučaju silovanja, te kada trudnoća prijeti životu matere.
U konkretnom slučaju, brazilske vlasti su zatvorile očuha 9-godišnjakinje koji ju je silovao najmanje tri godine, te je spolno iskorištavao i njezinu invalidnu 14-godišnju sestru. Curica je u blizanačkoj trudnoći, za koju njezino tijelo nije dovoljno razvijeno, pa joj prijeti smrt - utvrdili su nadležni liječnici u spomenutoj sveučilišnoj klinici, najuglednijoj medicinskoj ustanovi u Pernambucu (državi dvostruko brojnijoj od Hrvatske, te s većim nacionalnim brutoproizvodom po stanovniku, toliko da ne bismo mislili da je posrijedi neka divljina). Poslije liječničkog savjeta da se inducira pobačaj, roditelji silovane curice su se podijelili: otac je bio protiv abortusa, mati se izjasnila za abortus - i tako je učinjeno. Dijete je sad pod medikamentima koji bi morali izazvati abortus.
Katolička crkva je, kako vidimo, primijenila na majku silovane djevojčice, na liječnike i sve koji su sudjelovali u tom abortusu, kaznu izopćenja. Treba znati da po crkvenim zakonima tu nema mjesta suđenju, jer se kazna primjenjuje “latae sententiae”, tj. samim time što je djelo učinjeno. Činjenica je, međutim, da se ta kazna gotovo nikad ne objavljuje. U ovom slučaju - strašnome po svojim krajnostima - nadbiskup Cardoso Sobrinho našao je shodnim to razglasiti, znajući da će imati svjetski odjek.
Dan kasnije, na novinarske upite u Vatikanu, papinska Rimska kurija rekla je da je nadbiskup u pravu.
Među komentarima čitalaca u Italiji nije bilo malo onih koji su se zgražali nad time što je ekskomunikacija pogodila žrtvinu okolinu, ali ne i krivca, silovatelja, krivoga i za pedofiliju i (legalno, ali ne i biološki) za incest.
“Pobačaj je veće zlo od pedofilije”, prenosi jučerašnja Slobodna Dalmacija riječi Adalberta Rebića, teologa i leksikografa, profesora Sveučilišta u Zagrebu i nekadašnjega Tuđmanova ministra. “Crkva ima svoje zakone i članovi Crkve moraju ih se pridržavati. U ovom slučaju riječ je o kazni, a ne o grijehu koji je pitanje savjesti”, citira splitski dnevnik Rebića.
Jasno je zašto Crkva tako smatra: razlikuje ubojstvo (grijeh protiv šeste zapovijedi Božje: “Ne ubij!”) od bluda. Tehnički, očuh je razvedenoj majci zapravo ljubavnik i nije preljubnik (pa, ako se tako gleda, samo majka griješi protiv Sedme zapovijedi: “Ne učini preljuba!”); na njega se može eventualno primijeniti Deseta zapovijed (“Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svojega; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti ičega što pripada bližnjemu tvome!”) koja se tiče imutka, nekretnina i pokretnina, uključujući radnu snagu, gdje je žena u istom rangu s volom i magarcem, a dijete se ni ne spominje.
To što je u konkretnom slučaju očuh počinio teško i gnusno nasilje, fizičko i psihičko, što je ugrozio život žrtve, nesposobne za ikakvu obranu (imala je 6 godina kad ju je počeo silovati!), što joj je ugrozio život - nije uzeto u obzir, jer to Dekalog nije predvidio. Što su patnje tog djeteta daleko teže i trajnije negoli mogu biti eventualne patnje abortiranih plodova nasilja - ni to Dekalog ne predviđa. “Ne ubij!” je sada apsolut, uz nos svim onim stoljećima u kojima je i Crkvena Država ubijala čak i zbog verbalnog delikta (ne samo hereze) i u kojima je crkvena čeljad odobravala ubojstva u ime svjetovnih država. Bilo bi cinično - da nije strašno.
Doduše, za izopćene ima nade. Oni ostaju izvan zajednice s Bogom i s Crkvom “sve dok se ne pokaju i odu k ispovjedniku koji im može skinuti kaznu i udijeliti oprost”, objasnio je eksministar Rebić.
Medicinska je pak obaveza spašavati život - a u krzmanju između matere i ploda liječnik mora spašavati majku. Mora odvagati kod koga preskočiti “Ne ubij!”. Papa Ivan Pavao II proglasio je blaženima dvije žene koje su se odrekle liječenja i osudile sebe na smrt da ne bi ugrozile čeda koja su nosile.
I Crkva, dakle, bira, u ime Boga. Ako je savjest zaista glas Boga - kako tvrde pojedine vjere - onda ili Svevišnji ima šum u komunikaciji Sam sa Sobom, ili se ljudi igraju Boga, što ne bi smjeli, makar imali mitru na glavi. Da, pojedinac može odbaciti zakon u ime savjesti - i za to snositi zakonsku odgovornost. Ali tjerati druge da ga odbacuju, tuđim sudbinama gloginje mlatiti - za to treba imati savjest deblju od đona.
Inoslav Bešker
Broj preporuka: 4
FACEBOOK KOMENTARI