Kad se preziru činjenice velike kao Promina
Dan prije nego što će izaći najnoviji broj Globusa dobio sam na e-mail kolumnu Denisa Kuljiša u kojoj mi on odmah na početku predbacuje propuštanje nastupa Stefana Milenkovića u Splitu. Budući da je taj koncert proglasio događajem sezone, zaključio sam da je gospodin Kuljiš otkrio još jedno područje na kojemu može suvereno arbitrirati. Stoga sam bio siguran da ću ga sresti u Dubrovniku, gdje se te večeri nudila rijetka prilika slušanja uživo Beethovenove Devete simfonije.
Međutim, Kuljiš kao da je u zemlju propao. Tamo ga nije bilo, a ionako ne pamtim da sam ga ikada vidio na bilo kojem koncertu ozbiljne glazbe. Uključujući i brojne koncerte Stefana Milenkovića, čiji zadnji nastup u Zagrebu prije rata vrlo živo pamtim, baš kao i njegovo prvo gostovanje u samostalnoj Hrvatskoj deset godina poslije u Umagu. Kuljišu, međutim, nije stalo do Milenkovićeva Stradivarija, već do podvaljivanja. On je tog sjajnog virtuoza u svom tekstu perfidno zloupotrijebio kao Srbina umjesto čijeg sam koncerta ja, fini nacionalist, radije izabrao penjanje na planinu Svilaju i pisanje o - Thompsonu. Kuljiš se pritom referira na moju prošlotjednu kolumnu u kojoj od Thompsona nema ni traga, jer vjetar s Dinare u tom je tekstu bio meteorološka pojava koja preko Svilaje puše još od vremena u kojem planine nisu imale imena te metafora koja s često incidentnim političkim porukama popularnog pjevača nema blage veze.
A da je Kuljišu do podvaljivanja, daje mi pravo misliti i nastavak njegova teksta. S tog “ljutog brda u gluhoj vlaškoj pripizdini” - kako svojim karakterističnim urbano-rasističkim stilom naziva planinu Svilaju, može se, kaže Kuljiš, “pogledom obuhvatiti sve zaseoke miljevačke visoravni”. Činjenica koju je u ovom slučaju uklonio bejzbol palicom koju drži na fotografiji iznad svoje kolumne velika je kao Promina koja takav pogled tvrdoglavo zaklanja. Ali, to gore po planinu ako stoji na putu podvali s pjesmom Arsena Dedića “Posljednji tango u Đevrskama” koju Kuljiš uvodi u priču kao popis spaljenih srpskih sela. I to upravo na Miljevcima u čijim je selima i prije rata u gotovo stopostotnoj većini obitavalo stanovništvo hrvatske nacionalnosti i koja su već 1991. spalile Mladićeve i Martićeve horde. Kuljišu je nebitno što Arsen nabraja mjestašca s mnogo šireg područja Dalmatinske zagore, i to bez ikakva nacionalnog ključa, s blagom ironijom, ali i nježnošću prema tom kraju koja je u njega neporeciva još od sjajnog uglazbljenja Ujevićeva “Odlaska”.
Ma nije Kuljišu ni do srpskih ni do hrvatskih sela, jer on podjednako vrijeđa vrijedne i marljive stanovnike Dalmatinske zagore i jedne i druge nacionalnosti svojim omalovažavanjem koje ima potrebu uvrijediti čak i 1500 metara visoku i tridesetak kilometara dugačku planinu nazivajući je “ćukom”. Mislio je valjda na “čuku”, osim ako nije slovom ć želio pojačati uvredu. Ako sam mu ja već stao na žulj svojim “retrogradnim nacionalizmom” koji se usuđuje imati pozitivne emocije prema “primordijalnoj folklornoj divljini”, što su mu planine krive?
Nabraja Kuljiš potom svoje učene zagoranske pretke koji bi ga, kao meni potpuno nerazumljiv argument, trebali osloboditi od moje općenito upućene optužbe, u kojoj se, istina, on točno prepoznao, za urbani ili malograđanski rasizam i prezir prema običnom narodu spomenutoga kraja.
Pa navodi, kako sam kaže, i njemu dražeg pretka, belogardejskog atamana donskih kozaka koji, kao pravi gospodin, nikada nije govorio o svom ratovanju. Zbog tog i takvog djeda gospodinu Kuljišu je “oduran domoljubni patos koji zahvaća štreberske tipove u pozadini, na sigurnoj idejnoj i vremenskoj distanci”, te se pita “gdje je bio nesretni Pofuk” dok je on uzalud tražio novinara kojeg bi poslao s Rojsovom brigadom na Dinaru dok se tamo pripremala Oluja.
Kao ni kozački djed gospodina Kuljiša, ni ja ne smatram džentlmenskim mahati svojim ratnim putevima. Ali, kad već pita, reći ću mu da sam tada s nekim drugim jedinicama bio među prvim novinarima koji su ušli u netom oslobođeni Glamoč, kao što sam i čitav rat proveo na hrvatskim i bosanskim ratištima. A tamo, baš kao ni na koncertima ozbiljne glazbe, nikada nisam susreo gospodina Kuljiša. Međutim, agencija Associated Press, za koju sam radio, naučila me novinarskim standardima prema kojima je nezamislivo i nedopustivo u novinare promovirati neke “polupismene i ražalovane sisovce” i prema kojima u prvom redu treba poštovati činjenice. Baš kao i planine.
Branimir Pofuk
KOMENTARI
Komentari RSS