Dinamo je imao desetak igrača najviše klase (Lamza, Jerković, Mlinarić, Kranjčar, Zajec, Boban, Šuker, Prosinečki, Ladić, Modrić), šest ili sedam velikih trenera (Martin Bukovy, Branko Zebec, Ćiro Blažević, Josip Kuže, Zlatko Kranjčar, Velimir Zajec, Branko Ivanković), dvojicu velikih i politički obojenih predsjednika (Ivan Šibl i Zlatko Canjuga) i petoricu direktora, koji su obilježili njegovu povijest. Od Joze Jakopića, Hercegovca koji je stvorio Građanski i bio izbornik hrvatske reprezentacije, Otta Hofmanna, pod čijim ravnanjem je u Maksimir stigao Kup velesajamskih gradova, Velimira Zajeca, koji se prvi približio visokim europskim standardima, Mirka Novosela, pod čijom upravom je Dinamo izgubio predznak i zagrebački i hrvatski i postao najbolji klub istočne Europe, i Zdravka Mamića koji je Dinamo pretvorio u globalni klub, u kojemu samo vlasnici, financijeri i publika pripadaju gradu Zagrebu.
Čarape, tamburaši, klaviri i satovi
Svaki od petorice direktora imao je svoj “uskrs”, ali i “veliki petak”! Jozo Jakopić je nekome u NDH “stao na žulj, na vrhuncu slave morao je emigrirati u Švicarsku i zaboravljen je umro u Zürichu. Za Otta Hofmanna neki kritičari kažu da je bio najuspješniji Dinamov menadžer, iako je i on imao zabranu izlaska iz zemlje, Zajeca nisu voljeli u Banskim dvorima, Mirko Novosel je jednu briljantnu sportsku karijeru pokvario u “akciji stadion”, a Zdravko Mamić se, jednako kao i Ivo Sanader, bori za ulazak u europsku obitelj. S tim da Mamić nema problema sa Slovencima, kao naš premijer, on je Maribor i Domžale lako micao s puta, ali je zapinjao u Engleskoj (Arsenal, Tottenham), Njemačkoj (Werder) ili Ukrajini (Dynamo Kijev, Šahtjor). Engleze je jedino pobijedio u trgovačkom smislu, “oteo” im je za Balabana, Modrića, Ćorluku i Eduarda da Silvu više od 35.000.000 funti.
Danas se Zdravko Mamić bori za titulu najvećeg direktora u Dinamovoj povijesti s - Hajdukom. Ali, na putu mu ne stoje samo premijer i njegov brat don Vinko kao duhovna potpora splitskom klubu, predsjednik Sabora, ministar kulture, šef gospodarske komore i ugledni direktori banaka i državnih poduzeća, pa čak i šef opozicije, Mamić se bori i protiv vlastitih navijača, koji ga peticom žele prognati iz “svetinje”. Bori se i protiv sudaca, koji su prevrtljivi kao zastava na vjetru i ima samo debeli novčanik i prkos, ali i ogromnu taštinu i želju da bude zapamćen kao značajna persona u Dinamovoj povijesti. I zato, poput čarapa, mijenja trenere i igrače, ali i poklanja klavire, stanove, satove, sviraju ciganske kapele i tamburaši, sudi se s novinarima, “pere” se od grijeha u korizmama.
Unatoč svemu, u prilici je nadvladati “legiju” moćnih neprijatelja, koji mu podvaljuju i podmeću noge. I ako uspije pobijediti cijelu hrvatsku političku elitu, ako će Dinamovo proljeće završiti u šampionskom stilu, ispred Hajduka, treba mu stisnuti ruku. Još ako korigira svoju staromodnu viziju o izgledu novog Dinama, ispred kojega će izbrisati globalni, odnosno latino-predznak, ako umjesto floskula o ljubavi prema Dinamu vlastito sazrijevanje, koje traje od 1999. godine, upregne u Dinamova kola, onda je to - novi Mamić!
Protivnik u rukavicama
Suparnik je sasvim drukčiji nego prijašnjih godina. Taktika biznismena, koji podupiru Hajduk nije ni nasilna, čak ni mediteranski temperamentna, ovi ljudi se nadmeću decentnošću i u rukavicama. Čak i kad žele posijati sumnju u dobar Dinamov rezultat, čine to profinjenom ironijom, u kojoj ni mikroskopom ne možete naći uvredljiv izraz. Ti ljudi paze na težinu svojih riječi, one su europski izglancane i ispeglane i zato su još opasniji od prijašnjih garnitura, koje su pucale teškim glagolima i - popucale! Današnji Mamićevi suparnici znaju umiriti i pridobiti vlastite navijače, koristiti svoj politički utjecaj, obaviti sve u tišini. Znaju li gentlemanski podnijeti i poraz? To još nismo saznali.
No Mamićeva pobjeda ne bi bio samo naslov prvaka, njegova misija ne završava 31. svibnja. Nakon toga slijedi još teža utakmica, “meč” protiv nevidljivog neprijatelja, koji želi maknuti stadion iz Maksimira. Nevidljive sile vuku konce i žele nogomet s mjesta na kojemu su ga zamislili Kaptol i nadbiskup Bauer, preseliti na Kajzericu, na sportsku periferiju, na jednu neprirodnu lokaciju. Za taj “pothvat” nitko se još nije javno izjasnio, čak je i gradonačelnik Bandić protiv deložacije, ali će taj vrući krumpir, ipak, gurnuti građanima u ruke, ne želi opeći vlastite prste.
‘Prokleta’ je Amerika
Neki misle da bi preseljenjem maksimirskog stadiona “kazna napokon bila plaćena”, kazna za prijevaru u 1. kolu Kupu velesajamskih gradova, da bi europsko prokletstvo ostalo zakopano pod maksimirskom ledinom i te podzemne vode bi postale noćna mora građevinarima, koji Maksimir žele pretvoriti u otmjeni kvart. I taj podmukli plan mora spriječiti Zdravko Mamić jer promjenom vlasti u navijačkoj Udruzi - napokon će imati mir.
A u svojoj viziji mora se odreći Južne Amerike i vratiti elementarnim vrijednostima zagrebačkog i hrvatskog nogometa - vlastitoj djeci! Može Sammir biti Ronaldinho a Ibanez Cafu, kad je na stadionu jedva 300 ljudi, kao na slabijoj slavonskoj svadbi i kad Zagrepčani kažu - to nije moj Dinamo. Ali, ako bekove igraju Tomečak i Pivarić, ako je playmaker Badelj, a u vrhu napada Kramarić ili neki drugi Dinamov klinac, onda će i Dinamovom proizvodu narasti cijena. I to je dio Mamićeve misije.
| ‘Policijski slučaj’, predsjednik navijača Udruga navijača Dinama više nije “bunker” u centru grada, na vlasti su novi dečki. Denis Šeler i njegova grupa su otišli, danas je na čelu Marko Domazet. Istina, jedan od onih koji imaju policijsku zabranu odlaska na utakmice, ali ta će odredba uskoro u - zastaru. - Osnovna stvar je vratiti gledatelje na stadion, posebno u času kad se klub grčevito bori za naslov prvaka. Zar nije sramota da se slavi 23. godišnjica osnutka BBB-a, a na sjevernoj tribini je 200 ljudi? Drugi cilj je bitka za stadion - Bitka za stadion mora ujediniti sve Dinamove navijače. Kakav je vaš stav prema Upravi kluba, čiji odlazak su tražili vaši prethodnici? - Mi smo navijači i ne želimo se miješati u rad Uprave. Držimo se transparenta: ‘Uprave i igrači prolaze, ostajemo Dinamo i mi’. Spomenuli ste stadion. Bojite li se referenduma? - Iskreno - da! Bojim se da će o sudbini maksimirskog stadiona odlučivati ljudi koji su indiferentni i prema Dinamu i nogometu. Sad će neke ‘babe’ odlučivati da li bi stadion trebao biti u Maksimiru ili na Kajzerici. Žele popraviti i sliku o sebi: - Znam da je dvosjekli mač da ‘policijski slučaj’ bude predsjednik Udruge, ali zna se da nisam incidentan tip- zaključio je Domazet. |
Loša kopija engleskog zakona Darko Zlodi, vukovarski branitelj, navijač Dinama i Sheffield Uniteda, trenutno je angažiran pomaganju vukovarskoj Udruzi sv. Vida, koja pomaže bolesne, nepokretne, gladne i obitelji s petero i više djece. U njegovoj akciji, u povodu mimohoda svih hrvatskih navijačkih grupa u Vukovaru (16. svibnja), trebala bi se skupiti značajna novčana sredstva. Pitao sam Zlodija za sve lošiju sliku hrvatskih navijača u Europi. - Naš zakon je samo loša kopija engleskog zakona. Za razliku od naših medija, Englezi ignoriraju huliganske ispade, na naslovnicama i špicama TV emisija nema navijačkih tučnjava, u medijskom smislu su potpuno marginalizirani. Iako engleska policija ima i specijalnu jedinicu za borbu protiv huligana, huliganizam nije iskorijenjen. Samo kod nas možete pročitati ‘kako je ubijen huliganizam u Velikoj Britaniji’, iako je on samo medijski mrtav, a i te kako je živ. Naši mediji još nisu došli u tu fazu, kod nas se neredi čak napuhavaju, klubovi štite svoje navijače, zakon se pretvara u mrtvo slovo na papiru, a sudovi su - neefikasni. |
Mariborski kler u šahu drži HNS Gradnja kampa Hrvatskog nogometnog saveza u Tuhlju jedan je od glavnih strateških ciljeva Vlatka Markovića. On tvrdi da je novac osiguran, da su dogovori s inozemnim grupama dovršeni i da je problem tek u nekoliko parcela, koje zagorski “mejaši” ne žele prodati po cijenama koje su formirane u Srebrićevu kabinetu. Međutim, istina je nešto drukčija. Tuheljske toplice su kupili Slovenci i sada Hrvatima žele prodati “njihovu zemlju”, naravno po lihvarskoj cijeni. Navodno, iza te trgovine stoji Mariborska nadbiskupija, koja drži u šahu HNS, tako da iznad gradnje kampa u Tuhlju stoji veliki upitnik. Osim ako Vlatko Marković nije utjecajan i u slovenskim, crkvenim krugovima. A kap ulja na vatru je i bijeg hrvatske reprezentacije iz Čateža. |
Tomislav Židak
