Ni puno veća mjesta nemaju takvu industrijsku tradiciju. U drugoj polovici dvadesetog stoljeća, dok je ostatak zemlje još živio gotovo u feudalnoj privredi i veleposjednici slobodno šibali mršave kmetove, ovdje u Komiži, sitnoj otočkoj varoši, nicale su prve tvornice za preradu ribe. Pravi pogoni, gdje se riba čistila, sterilizirala i konzervirala u ulju, s rokom upotrebe otisnutim na dnu limenke. Sardine su odavde putovale po čitavoj Europi, posao se krasno širio, jedna, dvije, tri, četiri... devet tvornica. Gastarbajteri su iz Trsta dolazili lemiti konzerve, Komižani su bili gospoda...

Dabogda imao pa ne imao, pomislim osvrćući se po hladnoj i napuštenoj hali Neptuna, gdje se na betonskom podu još vide obrisi strojeva i rupe od vijaka kojima su bili učvršćeni. Da je bio još samo koji mjesec, fabrika bi, ovdje je svi zovu fabrika, proslavila sto četrdeset godina. Ovako ništa. Popišaj ga. Komiški strojevi od prije neki dan klapaju u Nišu.

"Kako je ovdje bilo u sretnim danima?" upitam portira Tonka Vitaljića, jednog od još samo četvorice zaposlenih u mrtvom poduzeću.

"Nikad ti ovdje, kume, nije bilo sretnih dana", reče portir zbog nečega zadovoljno, s rukama u džepovima, ljuljajući se na potplatima.

Ako ste došli u Komižu sažalijevati stanovnike što su ostali bez jedine tvornice u mjestu, šteta je trajektne karte, oni vaše sažaljenje ne traže. Ako budete naricali za izgubljenom tradicijom, malotko će vam pružiti maramicu. Predugo je trajala agonija s Neptunom da bi oni više išta osjećali, ostala je samo ravnodušna tupost zbog toga što su nekakvi Srbijanci razmontirali pogon i odnijeli ga sa sobom tamo daleko, što reče ona njihova stara pjesma. Znate tu pjesmu...

Tamo daleko, daleko od mora,

Tamo je selo moje, tamo je Srbija...

E, baš tamo daleko od mora, u Srbiji, na komiškim strojevima sada prerađuju marokansku srdelu. Zašto je to isplativije nego u Komiži na Visu, gdje srdele samo što ne iskaču na rivu, jedna je od velikih zagonetki balkanskog kapitalizma na koju znanost još nije dala valjan odgovor. U Komiži ćete svakakve teorije čuti...

'Rusija podbacila'

"Ja mislim da je to najviše zato jer je Rusija podbacila", reče portir Tonko ozbiljno.

"Kako Rusija?"

"Pa eto tako, Rusi su najviše kupovali sardine od nas. Rusi i JNA."

"Rusi su voljeli komiške sardine?"

"Obožavali."

Za JNA ne pitam, tamo su ih žvakali po komandi.

"Ja mislim da je to zbog Japana", reče mi opet Josip Mladineo, nekadašnji majstor u Neptunu.

"Zašto sad zbog Japana?"

"Japanci su zabranili ulov tune u svom akvatoriju pa je sada kupuju okolo po svijetu. Otvaraju se tunogojilišta gdje se riba hrani srdelom. I sad, to je strahovito podiglo cijenu srdele. Tko će prodavati srdelu tvornicama za preradu ribe za tri kune kad vlasnici tunogojilišta otkupljuju za osam. Razumiješ?"

"Aha."

O tim se globalnim makroekonomskim kretanjima dokono i bez pravog žara ćakula uz makjato po komiškim kafićima. Nitko se neće ozbiljnije uzrujati na ovu temu. Čak ni bivši zaposlenici pogona na kraju mjesta. Nije bilo sreće za kojim bi žalili, Neptun je uvijek bio gubitaš. Mala bezvezna osnovna organizacija udruženog rada, poput Jugoplastike ili Name, u kojoj su svi pomalo krali i hvatali krivine, i koja je naposljetku jednostavno morala propasti u času kada je kapitalistički gliser pristao u komiškoj uvali, a iz njega poiskakali menadžerski gusari u tamnim odijelima, krvožedno mašući laptopima. Vidjeli ste to u posljednjih desetak godina bezbroj puta na televiziji. Bešćutni novi vlasnici nepomična lica gledaju razjarenu gomilu bivših radnika i malih dioničara s transparentima "Oteto prokleto!" E, ovdje u Komiži čak i nije bilo tako. Konačan slom Neptuna dogodio se u trenutku kad su svi već bili umorni od gnjeva, u posljednjem stadiju tranzicijske rezignacije. Bolio ih je... da vam ne kažem što za Neptun.

Južnoafrikanac

Što sam ja vidio, jedino je Vesna Božanić, nekadašnja radnica i povjerenica sindikata, još sentimentalna. Ona se, valjda, jedina još sjeća sretnih vremena, kada su žene, pakirajući sardine, pjevale "Vjeruj u ljubav". Zaplakala je kada je shvatila da je ta stvar zauvijek izgubljena.

"Plakala sam na Trgovačkom sudu kad je Phillip Vermeulen kupio fabriku, a on mi je prišao i upitao me zašto plačem. 'Zato jer ste stranac', rekla sam mu. 'Pa što vi imate protiv stranaca?' upitao me on. 'Ništa, samo mislim da je Neptun morao kupit naš čovik. Ovo nismo smili pustit.'"

A možda i nismo, tko će to znati. Južnoafrikanac Vermeulen nikada nije zapravo ni poželio ponovno pokrenuti preradu ribe niti je to itko očekivao od njega. On je kupio Neptun zbog zemlje na kojoj je fabrika, dva hektara zemlje odmah uz more, i na tome će mjestu kroz izvjesno vrijeme sagraditi nešto unosnije i čišće. Zacijelo hotel, bazen i suncobrane pokrivene trskom uokolo, gdje će na ležaljkama gosti iz prijateljskih zemalja pijuckati koktele ukrašene kriškama limete i papirnatim kišobrančićima.

U taj aranžman, dakako, ne ulaze nekadašnji zaposlenici Neptuna. Pa tko bi, zaboga, želio da ga poslužuju sredovječne tvorničke radnice s proširenim venama od stajanja za strojem? Gospodin Vermeulen to rješava na drugi način. Vesni Božanić uskoro istječe prva od tri godine koliko se on obavezao isplaćivati minimalac preostalim radnicima. Oni uistinu više i nisu radnici, nego se tek jednom u mjesecu rezignirano jave da im novi vlasnik tvornice, koja to više nije, isplati njihovih 1650 kuna...

"I što ćete kada se završe te tri godine? Od čega ćete živjeti?"

"A ne znam", reče Vesna. "Muž će me hraniti."

"Snaći ćemo se nekako", kaže njezin Mate s druge strane stola. "Od poljoprivrede, turizma, šta se nađe. Tako se ovdje uvijek živjelo, nikada samo od jedne stvari. Znate kako su naši stari govorili - nije dobro da samo jedna svića gori'."

Jako je malo osvijetljenih prozora bilo u srijedu navečer oko deset, kada sam se pustom komiškom kaletom vraćao u hotel Biševo. Mjesto se polako iseljava, ove je godine prvi put manje od sto učenika u mjesnoj osnovnoj školi. Narod rasprodaje djedovinu strancima koji su se pomamili da obnavljaju kamene dalmatinske kuće i seli se na kopno. Taj trend svakako neće zaustaviti nestanak Neptuna.

Štoviše, fabrika je, koliko god komično neuspješna bila, svejedno držala mjesto vitalnim. U njoj su se, u nedostatku radne snage na otoku, zapošljavale neke djevojke iz Dalmatinske zagore, iz Dugopolja, Muća, Sinja, Hrvaca... Doseljene radnice, među ostalima i rođena Bjelovarka Vesna Božanić, tu su upoznale svoje buduće muževe, naučile spremati gregadu i kiseliti kapare, rodile su djecu, Komiža je živjela, obnavljala se.

Sitna riba

A nitko to sada, čini se, ne shvaća. U Neptunu se nisu puno bunili kada je sve propadalo. Radnici su pokorno uzeli svoje otpremnine ne razmišljajući puno o budućnosti, jer u osnovi i nisu bili puno bolji od onih sardina što su pakirali. Oni su bili blesava sitna plava riba koju će naposljetku pojesti krupnije.

"Nitko me nije htio poslušati kada sam ja na skupu rekla da je bolja i mala plaća, ali da je redovita", kaže gospođa Božanić. "Kada sam ja na skupu rekla da ne smijemo pristati na otpremnine, netko je u gomili viknuo: 'Nju izbacite vanka!'"

Zakopan u dugovima

Je li sve moglo biti drugačije? Pa vjerojatno jest, ako već u Srbiji nekakav Interfiš konzervira marokanske srdele. Josip Mladineo, onaj majstor s osebujnom teorijom o Japancima, svjedočio je tomu prije nekoliko tjedana, kada je u Nišu susretljivo pomagao oko montiranja komiškog pogona.

"Ljudi rade, šta ću ti govorit."

"Razumiju se u sardine?"

"Pa nije to neka velika nauka da je ne bi mogli savladat. Trudili smo se nekoliko dana da sve dovedemo u red, po dvadeset sati dnevno smo radili da montiramo strojeve kako bi proizvodnja mogla početi prije njihovog Božića, da se plasiraju konzerve u nekoliko trgovačkih lanaca prije božićnog posta."

"A kako su vas primili?"

"Odlično. Isto kao da sam u Split ili u Rijeku došao."

"A kakve su im sardine.?"

"Pa tko bi to jeo?"

"Niste ih kušali?"

"Bog s tobom, u četrdeset godina u Neptunu nisam ni jednu konzervu pojeo, a sada da srbijanske jedem."

Ostavio sam Mladinea, misleći kako je uvijek lijepo sresti čovjeka koji tako srčano vjeruje u plodove vlastitog rada, i našao se s Tončijem Božanićem, komiškim ribarom i poduzetnikom, koji je prije nekoliko godina imao seriozan plan za spas fabrike, ali ga nitko nije htio saslušati.

"Neptun je definitivno mogao opstati", kaže Božanić. "U redu, on je bio zakopan u dugovima, s malodušnim radnicima, ali nekakav pristojan menadžment ga je, da je bilo volje, mogao izvući iz govana. Ja sam ga, na primjer, htio vezati za tunogojilište ovdje u uvali, ali mi nisu dopustili da napravim tunogojilište. Čitav moj elaborat je propao kada se u Dnevniku pojavila Branka Šeparović."

I tako nije bilo ništa. U Komiži su ostale prazne tvorničke hale umjesto kojih će uskoro posaditi hotel, no od sto četrdeset godina tradicije naposljetku je nešto ipak ostalo. Američki Starkis, najveći svjetski riboprerađivački brand na svijetu, osnovao je jedan Mate Bogdanović s Biševa, a o senzacionalnim uspjesima niškog Interfiša da i ne govorimo.
Ante Tomić