Objavljeno: 12.09.2009
Kako je EU deblokirao pregovore
Sredinom travnja ove godine Olof Ehrenkrona posjetio je Zagreb. Olof Ehrenkrona ugledni je švedski intelektualac, političar i diplomat: autor knjiga o švedskoj povijesti, komentator vodećih švedskih novina, šef ureda za političko planiranje jednog od švedskih premijera.
Veleposlanik Ehrenkrona u Zagreb je došao u svojstvu savjetnika švedskog ministra vanjskih poslova Carla Bildta, kojeg se, kako znamo, u dijelu naše javnosti smatralo hrvatskim arhineprijateljem.
Kada smo se vidjeli u Bistrou Esplanade, Ehrenkrona, koji je, kao svaki pravi putnik, bio naručio lokalno pivo, želio je doznati što bi se sve moglo učiniti da Slovenija deblokira hrvatske pregovore s Europskom Unijom.
Ehrenkrona mi je rekao da je, velikim problemima usprkos, umjereni do veliki optimist.
Slovenska laž o Bruxellesu
Dan ili dva kasnije švedski je diplomat javno izjavio kako vjeruje da će se za vrijeme švedskog predsjedavanja Europskom Unijom pregovori deblokirati.
Ehrenkrona je tijekom svoje proljetne zagrebačke misije pojsetio gotovo sve vodeće hrvatske političare, održao predavanje na Fakultetu političkih znanosti, skenirao politička raspoloženja u Hrvatskoj te pokušavao izraditi nacrt rješenja slovensko-hrvatskog spora.
Točno dva i pol mjeseca kasnije, a samo nekoliko dana poslije
Sanaderove ostavke, pozvali su me na diplomatski ručak u rezidenciju jednog zapadnog veleposlanstva, smještenu u sjevernom dijelu Zagreba.
Petero stranih diplomata s velikim me interesom pitalo zašto je, zapravo, Ivo Sanader otišao.
Iznio sam tezu, iza koje i dalje stojim, da je Sanadera, ustvari, bio smijenio HDZ; odnosno, da mu je HDZ značajno limitirao prostor političkog djelovanja.
Sanader je u to vrijeme tvrdio da je dao ostavku zbog frustracije slovenskom blokadom pregovora i nevoljkosti Europe da razbije tu blokadu.
Svi su me sugovornici tijekom tog, usput rečeno vrlo ukusnog ručka uvjeravali kako su zbunjeni Sanaderovim službenim objašnjenenjm jer je već postignut načelni dogovor o deblokadi pregovora, o čemu je Ivo Sanader detaljno obaviješten.
Bio sam posve zbunjen pa sam svog domaćina upitao misli li on ozbiljno da će Slovenci deblokirati pregovore, osobito s obzirom na ratničku atmosferu i u hrvatskoj, a još mnogo više u slovenskoj političkoj javnosti.
Dobio sam sljedeći odgovor: “Slovencima je jasno rečeno da je rezultat 26 prema 1. Dakle, 26 zemalja želi deblokadu pregovora i što brži hrvatski ulazak u Europsku Uniju, a Slovenija je jedina zemlja koja ometa hrvatski pregovarački proces, i to iz sebičnih i nenačelnih razloga.”
Ja sam onda rekao kako slovenska državna politika tvrdi da određen broj europskih zemalja podupire odnos Ljubljane prema Hrvatskoj.
| Ako Ljubljana uistinu deblokira pregovore, naša će zemlja 2011. godine, napokon, postati punopravna članica Europske Unije |
Nastavio sam raspravljati u skeptičnom tonu, na što su me svi moji sugovornici uvjeravali kako je deblokada riješena stvar, do koje će doći u ranu jesen.
I evo, jučer, desetak dana prije prvog dana jeseni, Jadranka Kosor i Borut Pahor dogovorili su se da se pregovori deblokiraju.
Deblokadi pregovora prethodile su ne samo verbalne prijetnje Europske Unije Ljubljani nego i konkretni potezi Breuxellesa: niti jedan slovenski predstavnik nije uspio dobiti važno mjesto u različitim europskim tijelima.
Slovenci su, očito, bili izloženi jednako snažnom i uvjerljvom europskom pritisku, kao što su bili izvrgnuti jakom američkom pritisku, u vrijeme kada su pokušavali blokirati hrvatski ulazak u NATO, da su naposljetku, ipak, morali popustiti.
Sama činjenica da je hrvatska strana pristala povući razne dokumente koji, prema slovenskoj interpretaciji, prejudiciraju rješenja spornih graničnih pitanja, ovdje nema nikakvu osobitu važnost.
Slovenci su te dokumente koristili isključivo kao izgovor za blokadu.
Pravi uzrok slovenske blokade pregovora bio je, naravno, izlaz na otvoreno more.
Sve je drugo irelevantno.
U veljači ove godine, u dvorcu Otočec, susreo sam se s jednim bivšim slovenskim diplomatom, svojedobno akreditiranim u Hrvatskoj, koji mi je decidirano rekao: “Molim Te, prenesi Sanaderu poruku da mi želimo jedino dimnjak. Ništa drugo nas ne zanima. Ako pristanete na dimnjak, sve druge hrvatsko-slovenske probleme riješit ćemo u jedno popodne, na Vaše i na naše zadovoljstvo.”
Dimnjak je, podsjetimo, koridor kroz hrvatske teritorijalne vode kojim bi Slovenija dobila izlaz na otvoreno more.
Idućeg sam jutra, u društvu jednog kolege iz Jutarnjeg lista, otišao kod Sanadera.
Premijer je rekao doslovno sljedeće: “Prenesi Slovencima da ćemo im dati dimnjak onoga trenutka kada oni nama daju koridor od Macelja do austrijske granice. Dakle, nikada.”
Dimnjak, odnosno izlaz na otvoreno more, nije bio samo fiksacija diplomata s kojim sam razgovarao, kojeg poznajem dugo, dugo godina i koji se, tijekom razgovora, pozivao na vodeće slovenske političare.
Radi se, naprotiv, o strateškom polazištu slovenske politike prema Hrvatskoj.
Naime, čak je i Milan Kučan, bivši slovenski predsjednik, poznat po svojim umjerenim, da ne kažemo prohrvatskim stavovima, nedavno bio rekao da je izlaz na otvoreno more jedan od glavnih slovenskih nacionalnih interesa.
Kučan je u istom istupu rekao da je s predsjednicima Tuđmanom i Mesićem pregovarao o tom slovenskom imperativu.
Kada sam svojim sugovornicima, tijekom diplomatskog ručka početkom srpnja, obrazložio tvrdoću slovenskog stava o dimnjaku, rekli su mi da je dimnjak neprihvatljiv za Europsku Uniju.
Jesu li odustali od izlaza na more?
“Kada bismo Slovencima dopustili takav oblik izlaza na otvoreno more, otvorili bismo Pandorinu kutiju među drugim zemljama Europske Unije. Stoga smo Ljubljani jasno rekli da dimnjak ne dolazi u obzir i da je takvo rješenje štetno za europske interese i vrijednosti.”
U svjetlu jučerašnjeg dogovora Boruta Pahora i Jadranke Kosor, koji, nesumnjivo, predstavlja najbolju vijest za dugo vremena, na sve malignijoj hrvatskoj političkoj sceni, valja, ipak, upozoriti na barem dvije problematične činjenice.
Prvo, je li moguće da su Slovenci, uslijed snažnog međunarodnog pritiska, uistinu odustali od svojega strateškog opredjeljenja da po svaku cijenu dobiju izlaz na otvoreno more?
Ako je to točno, radilo bi se o kopernikanskom obratu u slovenskoj politici prema Hrvatskoj.
Drugo, hoće li se Ljubljana držati dogovora Jadranke Kosor i Boruta Pahora?
Naime, kada je, početkom godine, Zoran Milanović po stranačkoj liniji pokušavao uvjeriti Boruta Pahora da ublaži svoje ondašnje, vrlo tvrde stavove prema Hrvatskoj, Pahor mu je rekao da slovenski parlament, čak i ako slovenska vlada postigne dogovor s hrvatskom vladom, taj dogovor uvijek može srušiti.
Najavu parlamentarnog rušenja sporazuma o deblokadi pregovora vidjeli smo već jučer rano popodne, u prvim slovenskim reakcijama na priopćenje o prestanku hladnog rata Ljubljane i Zagreba.
Ako, pak, Ljubljana uistinu deblokira pregovore, Hrvatska će se naći u vrlo dobroj situaciji.
Prema planu švedskog predsjedništva, Hrvatska bi do kraja godine trebala zatvoriti sva poglavlja osim dva.
Ostale države bivše SFRJ
Dva preostala poglavlja morala bi biti zatvorena početkom 2010. godine. Stoga je Oli Rehn i produljio rok za svršetak pregovora na prvi dio 2010.
Sve to znači da će naša zemlja 2011. godine, napokon, postati punopravna članica Europske Unije.
Projekt ulaska Hrvatske u Europsku Uniju strateški je važan za EU jer se time i drugim zemljama bivše Jugoslavije pokazuje da imaju europsku perspektivu (što ne znači da imaju šanse da uđu za manje od šest ili sedam godina).
Ostaviti, pak, države bivše Jugoslavije dugoročno izvan Europske Unije sigurnosno je iznimno opasno, pogotovo u kontekstu trajno neriješenih kriznih stanja u Bosni i Hercegovini i na Kosovu.
Kada je, pak, riječ o interesu Hrvatske da što prije uđe u EU, taj interes doista ne treba posebno elaborirati.
Uz ekonomske beneficije i uz ukidanje granica, glavna je naša korist činjenica da će nas EU barem donekle natjerati da postanemo ozbiljnija i efikasnija država.
U redu, Europskoj Uniji to baš nije uspjelo s Bugarskom i Rumunjskom, ali te su dvije zemlje krenule s puno nižih startnih pozicija.
Davor Butković
KOMENTARI
Komentari RSS