Kako je Kramarić navratio Hrvatima

Početkom devedesetih je na Kosovu, uglavnom u Letnici kod Vitine i u Janjevu kod Lipljana, živjelo petnaestak tisuća Hrvata. Danas ih je ostalo jedva nekoliko stotina, uglavnom nemoćne starčadi koja nema nikoga svog i nije u stanju da se iseli, kojoj se svakodnevno događa da im bane na kućna vrata obitelj nevoljnika sličnih njima, makedonskih Albanaca, da ih isele iz njihove djedovine. Za prava ovih ljudi da ostanu svoji na svome nijedna hrvatska vlast dosad nije bila zainteresirana, ali odnedavno, gle čuda, ova zemlja ima svoga veleposlanika u Prištini, i bilo je pitanje vremena kada će se on, na ovakav ili onakav način, susresti s ostacima jednoga nekad živog svijeta, te s posljedicama etničkoga čišćenja kosovskih Hrvata, koje njihovi većinski susjedi u godinama svoje nacionalne revolucije i borbe za državu nisu razlikovali, niti su pokušavali razlikovati, od svojih arhe-neprijatelja Srba.

To se konačno dogodilo kada je veleposlanik Zlatko Kramarić u goste primio osječkoga gradonačelnika i mladoga Glavaševog adlatusa Krešimira Bubala. Zajedno su obišli opustošena sela, a Kramarić je, kako izvještava srbijanska agencija Beta i prenose E-novine, izjavio da je “Srbija kriva za tešku situaciju nekoliko stotina preostalih Hrvata na Kosovu”, a odmah zatim je izrazio nadu da će doći kraj nasilnom useljavanju Albanaca iz Makedonije u hrvatske kuće, te je kosovske vlasti oslobodio svake odgovornosti rekavši da je riječ o pojedinačnim ekscesima, a ne o službenoj državnoj politici.

U čemu se sastoji krivnja Republike Srbije za stradanje nealbanske kosovske starčadi? Bit će u istom onom što je Srbiju činilo krivom za likvidacije hrvatskih građana na osječkoj obali Drave i pojenje ljudi kiselinom iz akumulatora, u dvorištu Sekretarijata za narodnu obranu, u vrijeme kada je Zlatko Kramarić bio njihov gradonačelnik. Doista, činjenica je da se svašta događalo kao izraz revolta zbog agresije koja je u to vrijeme, 1991. godine, stizala iz Socijalističke Republike Srbije, pa i to da pripadnici hrvatskih postrojbi ubijaju te ljude zbog njihove srpske nacionalnosti. Kramarić koji je sve to snebljivo gledao, ali - kako smo shvatili iz njegova svjedočenja na suđenju Branimiru Glavašu - ni za što ustvari nije znao, zaključio je da je za te zločine kriva Srbija. Na Kosovu je, valjda, vidio nešto slično, nešto što ga je, možda zahvaljujući šarmantnom i namirisanom Bubalovom društvu, posjetilo na afere Selotejp i Garaža, pa je zaključio da bi i u toj stvari Srbija morala biti kriva.   

Politika Kramarić bi jednako bio bešćutan i prema Albancima u Beogradu da je tamo postao ambasador

Međutim, u rezoniranju hrvatskoga veleposlanika postoji jedan sitan problem. Republika Srbija već barem deset godina nema suverenitet nad Kosovom, pa kriviti je za etničko čišćenje i zlostavljanje kosovskih Hrvata biva jednako kao, recimo, odgovornost za ubijanje ljudi na Ovčari prebacivati na vlasti Nezavisne Države Hrvatske. Naravno, nađe se u Srbiji onih koji će izvesti i takvu mentalnu operaciju, ali njih se obično naziva ekstremistima i osobama blago pomračenog uma. No, budimo pošteni prema svome veleposlaniku, Kramarićeve su riječi još malo strašnije: naime, osim što Srbija nema suverenitet nad Kosovom, iz te su mlade europske države prilično temeljito počišćeni i pripadnici srpske nacionalnost, a oni preostali žive u enklavata i getima, pod zaštitom međunarodnih snaga. Dakle, doživjeli su istu sudbinu kao i kosovski Hrvati, ili točnije rečeno, kosovski su Hrvati, ponajprije zbog jezičke i kulturne sličnosti i srodnosti, doživjeli sudbinu kosovskih Srba. Pali su kao žrtve albanske nacionalno-emancipatorske revolucije. A ako Kramarića slušamo, za to je kriva nacionalna država onoga naroda koji je s Kosova zbrisan.

Veleposlanik Republike Hrvatske Zlatko Kramarić je u lamentu nad pripadnicima nacionalne manjine svoga naroda komplimentirao svojim kosovskim domaćinima i oslobodio ih svake moguće odgovornosti. Njima je to sigurno bilo drago čuti, i to iz barem dva razloga. Prvi je zbog samog merituma: lijepo je znati da ne moraš voditi računa o toj starčadi u Lipnici i Janjevu, jer što god im se bude događalo, kriva će biti Srbija. I drugi: ugodno je od hrvatskoga veleposlanika čuti da je neprijatelj na kojemu si sagradio vlastitu državnost i identitet trajno i njegov neprijatelj, te da mu nekoliko stotina hrvatskih staraca u toj priči ne znači baš ništa.

Doista, bijedna je zemlja koju Kramarić predstavlja, ali bjedniji su ljudi koji se u njegovoj blizini zateknu kao obespravljena, uplašena i očajna manjina. Sasvim je svejedno govorimo li o Srbima u Osijeku ili Hrvatima na Kosovu. Ne treba sumnjati da bi jednako bešćutan bio, recimo, i prema - Albancima u Beogradu, samo da mu se ispunila želja da tamo bude ambasador. Kramarićev je karakter jedina njegova politika.
Miljenko Jergović