Negdje koncem devedesetih - u vrijeme kad su se u Hrvatskoj revitalizirali zamrli pokladni običaji - tadašnja je splitska vlast organizirala na rivi gradsku proslavu maškara. Kao glazbene goste pozvali su riječki bend Let 3 koji je, tipično za njih, kao dio koncertne scenografije na splitsku rivu istovario trometarskog stiropornog pišu.
Tijekom čitave pokladne večeri stiroporni je falus stršio u zimsko splitsko nebo kao kakav poganski kumir, sve dok se ujutro, nakon mamurluka, nije oglasila “konkurentska religija”. Konzervativna desnica i dio Katoličke crkve usplahirili su se zbog “riječke blasfemije”, te kuku i motiku digli na neoprezne gradske oce koji su karnevalu dopustili da bude, zamislite - skaredan.
Takve reakcije čak su i u to debilno doba izazvale podsmijeh, jer karneval naravno i ne može biti drugo doli skaredan. Nastao kao odušak unutar strogog protokola liturgijske godine, karneval je i bio i ostao “slobodna zona” pretjerivanja, neukusa i seksualnih aluzija, intermezzo grijeha i griješenja nakon kojeg slijedi strogost pepelnice i pokora korizme. A u tadašnjoj Hrvatskoj, lažno ćudorednoj i formalno klerikalnoj, jedan se stiroporni pišo najednom mogao činiti gotovo pa svjetionikom otpora. Ako ništa drugo, ova činjenica govori kako je grozno to vrijeme bilo.
U međuvremenu je prošlo dvanaestak godina, a od klerikalne arkadije devedesetih ostalo je malo. Istina, tu i tamo se nađe na kakvom školskom zidu raspelo, Crkva i dalje pred izbore piše priglupe biskupske poruke i još uvijek prema konkordatu dobiva budžetsku apanažu koja je nepovratno korumpira. No, priča o vladajućoj ulozi klerikalnog ćudoređa u Hrvatskoj pala je odavno u vodu, a nisu je (gle čuda) srušili komunjare, agnostici i masoni, nego kapitalizam, potrošačko društvo i austronjemački medijski koncerni.
Zemlja se pretvorila u dvanaestomjesečni karneval u kojem travestija i šljokice nikad ne staju. Bijele udovice, Simona Gotovac, turbofolk zvijezde i komercijalne televizije pretvorile su nas u kulturu trasha koja neumitno putuje onim istom krivuljom koju je sedamdesetih u Italiji zacrtao Berlusconi. Kako je ta krivulja završila, znamo: Jučerašnji TV mogul postao je presidente di consiglio, a u svom briljantnom dokumentarcu talijansko-švedski autor Erik Gandini za novi model vlasti u Italiji skovao je termin - videocracy.
Videokracija - to je vladavina celebrityja, gdje konce ne vuku ministri nego medijski agenti, a simulakrum televizije ima zadaću stvoriti svakodnevni karneval, razbuktati potrošnju i podizati osjetilima potrebnu “dozu” blještavila i buke. Onog časa kad stvarnost postane 24-satni karneval, dakle karneval bez pepelnice, u toj i takvoj zbilji pobjeđuju Berlusconiji. Ili - pređimo na naš teren - pobjeđuju Kerumi.
I zato ima mnogo ironije u činjenici da su u mom gradu - Splitu - ovog tjedna službene gradske maškare preuzele ključeve grada od splitskog gradonačelnika.
Oficijelni meštar karnevala, minorni pjevač Mucalo, primio je na svečanoj pozornici “vjerodajnice” od Željka Keruma, pri čemu je sam Kerum na stejdžu bio u višestrukoj funkciji: kao gradonačelnik, Kerum je ključeve mogao mirno predati glavnom klaunu Kerumu, a u prisutnosti glavnog sponzora Keruma i predsjednika turističke zajednice Keruma. Pritom, sve te “nazočne strane” nisu ni svjesne da zapravo sudjeluju u historijskom falsifikatu. “Ključeve grada”, naime, klauni i pokladnici nisu preuzeli tog jutra, nego sedam mjeseci prije, onog časa kad je Kerum izabran za gradonačelnika Splita.
Jer, od tog časa nadalje moj grad i nije ništa nego fašnička zona kojom vlada skaredna, pijana travestija. To je grad čiji gradonačelnik spava na brodu, noću se kocka i mlati, a danju uredske poslove obavlja u birtiji, uz čašu Bollingera od 3000 kuna. To je grad u kojem su ulogu “gradskog redarstva” preuzeli kickboxeri iz kluba Pit-Bull, sportski pretorijanci koji uokolo obavljaju šakačke “posliće” po nalogu Imperatora. To je grad u kojem se oficijelna politika vodi u restoranu na vrhu šoping mola, u kojem javne narudžbe dobivaju kumovi, političke funkcije zetovi i sestre, u kojem u Hajdukovom nadzornom odboru sjedi mesar i pekar, a kandidat za funkciju intendanta kazališta nema fakultet.
Grad je to u kojem poteštat razvod objavi na svojoj vlastitoj televiziji, a mediji predano prate svaki korak mladog raspuštenika kao u nekom fotostripu s dnevnim nastavcima. “Meštar karnevala” je, što se Splita tiče, svoje ključeve preuzeo u lipnju, pa u Splitu traje jedan neprestani fašnik u kojem je sve sablažnjivo, skaredno, karikaturalno i pretjerano mic po mic postalo normalno i moguće.
Čemu onda, u takvim okolnostima, uopće služe “one prave” maškare? Odgovor se nadaje: ako je gradonačelnik ujedno i hotelijer, onda maškare razumljivo služe tome da - pune hotele. Stoga je Željko Kerum ove godine odlučio splitski krnjeval podvrći svojoj izravnoj kontroli i proglasio da će maškare 2010. izravno organizirati Grad, a ne, kao dosad, neki tamo građani - volonteri. Stoga je razvlastio dosadašnje krnjevalske aktiviste i uzeo im “faturetu”, a među tim “smijenjenim kadrovima” “bivše vlasti” ima i onih koji u ovoj zemlji nešto znače: među njima su recimo Saša Antić i Badovinac iz TBF-a.
Oficijelni razlog zašto je Mr Joker pokraj sve koncentracije moći ugrabio i nadzor karnevala je to što od njega želi napraviti “turistički resurs” po riječkom modelu. Drugim riječima, želi ga pretvoriti u šareni “entertainment”, aseptičku priredbu za djecu u kojoj publika gleda defile izvođača, nema nepreviđenog, spontanog i opasnog, a sve skupa služi tome da se pune “smještajni kapaciteti”. Problem je u tome što je splitski karneval još od vremena stiropornog piše, a možda i dulje - nešto drugo.
On je u svojoj povijesti često bio opasan, to je bio karneval koji je ulica radila za ulicu, bezobrazan, nepočešljan i političan. To je karneval u kojem se gradonačelnike gađalo kremšnitama, a barem jednom u ovom desetljeću funkciju Krnje imao je i Kerumov kuštravi, krpeni alter ego. Kerum, čovjek koji u najmanju ruku dugo pamti uvrede, i tu je uvredu upamtio. Stoga nije htio priuštiti povorci maškaranih “umitnika” da ga u srcu njegovog imperija ismijava, i to baš sada kad je na vrhuncu slave. Stoga im je uzeo maškare. A oni su umjesto njegovih - napravili svoje.
Tako će Split u nečem opet biti unikum: postat će prvi grad u zemlji sa dva karnevala - “crvenim” i “crnim”. Jednim od njih ravnat će Joker osobno, taj će karneval biti nastavak njegove osobne dominacije i sveprisutne kulture trasha koja nas otupljuje, bombardira nam čula i - kako bi pisao Chandler - mami “slatkim vonjem korupcije”. Drugi karneval bit će kontrakulturni, subverzivni i prosvjedni. Čak će i maškare postati polje referendumskog, ideološkog izjašnjavanja.
A u tom cijelom cirkusu, koji sad već predugo traje a trajat će još tri godine, meni je maškara iskreno dosta. U ovom trenutku, što se Splita tiče, ja mu ponajviše želim jednu pravu Čistu srijedu, temeljito pranje i posipanje pepelom.
