Imam 29 godina, odnedavno sam u braku, sretna sam, zaljubljena i prošli sam tjedan saznala da sam u drugom stanju. Idiliu mi nagriza tek činjenica da moja najbolja prijateljica već godinama pokušava ostati trudna. Ona i suprug zajedno su gotovo desetljeće i sve bi učinili za dijete. Pokušali su i IVF-om, ali sve što su dobili bila su dva spontana pobačaja. Zbog svoje trudnoće sam presretna, ali ne znam kako da je pogledam u oči i priopćim joj svoju sretnu vijest. Ne želim je povrijediti. Znam da će zbog mene biti sretna, ali i da će u svakom osmijehu moje bebe vidjeti svoju najveću neispunjenu želju.
Maja, Crikvenica
Nina i ja zajedno smo išle u prvi razred osnovne, sjedile u istoj klupi. Zajedno smo završile školu, nekad smo na satu znale toliko brbljati da nas je njena ujna, koja nam je predavala hrvatski, jednom izbacila s nastave i dala nam jedinice iz zalaganja. Više se ne sjećam kako je prošla ona, ali ja sam od majke zbog neopravdanog sata i te jedinice dobila batine. Nastavile smo se družiti i u srednjoj , iako više nismo bile zajedno u razredu, skupa smo krenule u prve izlaske. Zatim sam otišla na fakultet. Ona je ostala u našem malom gradu. Nekoliko godina kasnije ja sam se udala, dobila prvo dijete, a potom preselila u Italiju.
Nina se također udala i otvorila frizerski salon. Viđale smo se svake godine, dolazila sam ljeti, a onda bismo nastavljale ondje gdje smo stale, izlasci, ženska druženja, večere sa školskim prijateljicama... Skoro sve smo već imale djecu, ali ona je imala nekoliko vanmateričnih trudnoća. To je bilo bolno, poražavajuće iskustvo, svaki put je morala odgovarati na znatiželjna pitanja, objašnjavati da ništa nije učinila krivo, s njom je sve u redu, liječnici kažu da će idući put biti dobro. Kada sam zanijela drugi put, u svoj sam rodni grad umjesto na ljeto, stigla zimi.
Razlog je bio praktične prirode, došla sam polagati vozački ispit, učinilo mi se da ću jednostavnije to obaviti kod nas, nego u Italiji. Hodajući gradom naletjela sam na nju. Znala sam za njezin nedavni pokušaj umjetne oplodnje, koji je propao. Rekli su mi da je bila shrvana zbog toga. Ja sam, pak, tri kilograma mršavija, iscrpljena od povraćanja i s velikim podočnjacima od nespavanja, izgledala gore od nje. Ona je izgledala loše jer nije mogla zanijeti, ja sam izgledala loše jer sam bila trudna. “Šta si ti tako smršavila?”, upitala me nakon što smo se zagrlile. Nisam mogla lagati. - “Trudna sam”, rekla sam joj i počela brzo objašnjavati kako instruktoru vožnje moram objasniti da mi se želudac ne diže od njega, nego da mi od mirisa njegova parfema dolazi na povraćanje.
- “Blago tebi”, rekla je.
Sin mi ima godinu i pol, još me noću budi i naporniji je nego ikad, sad dolazi drugi. Ne znam kako ću sve to izdržati”, rekla sam joj.
Ništa mi nije rekla. Pozdravile smo se i razišle. Nakon nekoliko godina Nina je, poslije još nekoliko propalih pokušaja, umjetnom oplodnjom na svijet donijela blizance. Nije slavila samo njena obitelj i njena ulica, slavio je cijeli grad. To je jedna od onih ljepota života u malim mjestima, dogodi li se velika nesreća ili sreća, čovjek tada nije sam. Idućeg ljeta došla sam k njoj, a ona mi je ovako rekla:
“Sad tek shvaćam što si mi onda na ulici rekla. Mislila sam da preuveličavaš, jer me žališ što nemam dijete. Sada kad me ovi moji non-stop bude i hodam okolo kao zombi, uopće nisi pretjerivala, ali ja sam tvojim riječima pridavala drugi smisao.”
Dan prije negoli sam trebala roditi svoje treće dijete, upoznala sam Leonardu Boban. Nismo se upoznale dok su nam muževi jedan protiv drugoga igrali u Italiji, niti dok su godinama zajedno igrali u reprezentaciji, upoznale smo se kad su obojica već završili karijere, a ja sam u pratnji sestre, široka kao slonica, od trbuha nisam mogla vidjeti svoja stopala, ušla u Lein dućan. Sestra je trebala pokupiti sako koji je rezervirala nekoliko dana ranije, a meni je doktor dan prije poroda savjetovao da što više šetam. I tako sam ušla u Lein dućan, u kojem je bilo još nekoliko žena, i kad su me ugledale, okupile su se oko mene. Leonarda je rekla:
“Milana, drago mi je, ja sam Lea. Kad je termin?”
I tada, u samo jednom, malom djeliću sekunde, pred tom ženom koja je, sve u javnosti, pričala o svojim brojnim propalim pokušajima da ostane trudna, ja sam se osjetila kao jedna ogromna, natečena i podbula provokacija. Stisnula sam joj ruku i odgovorila “Sutra.”
Ona se okrenula i sagnula, kopala je po jednoj velikoj kutiji na podu, izvukla nešto i dala mi u ruku.
“Uzmi, ovo je jedna mala roda, neka ti sutra bude sa srećom!”
Zagrlila sam je i poljubila.
Lea i ja nismo najbolje prijateljice, mi smo dobre poznanice, Leina djeca i moja kći idu zajedno u vrtić. Kad sam je prošlog proljeća srela i pitala zašto je ne viđam u posljednje vrijeme, pokazala mi je svoj trbuh i rekla tiho: “Trudna sam!” Ja sam se tog trenutka sjetila one rode koju mi je dala. Ne trebam ni govoriti da su mi se oči napunile suzama.
Imajte povjerenja u svoju prijateljicu. Ona nije slučajno vaša najbolja prijateljica, vaše će prijateljstvo izdržati promjenu koja slijedi u vašem životu. Vaša će se prijateljica sigurno radovati vašoj sreći, ona će joj ulijevati snagu i nadu. Dobra volja se među ljudima širi i prelijeva, dotakne ih na ovaj ili na onaj način. Sretno!
